Sa nepunih 13 godina, njegova majka ga je izbacila
iz kuće. Rekla je kako joj se ne sviđa njegov izgled, i kako mora ići iz kuće.
Oca od ranije nije imao, napustio je ga neposredno nakon rođenja, a nakon
takvih majčinih riječi, on je ostao bez svega.
Jimmy je rođen 14. septembra 1989. godine u
Tomballu, malom gradiću nedaleko od Houstona. Tako skroman dječak, nikada
previše zahtjevan, rano je ostao bez najvećeg oslonca u životu – majke. Daleko
od toga da je njegova majka otišla sa ovog svijeta dok je on bio dijete, hvala
Bogu pa nije tako bilo. No, vjerujem da bi Jimmy potpisao da se tako oprosti s
majkom nego na ovaj način. Sa nepunih 13 godina, njegova majka ga je izbacila
iz kuće. Rekla je kako joj se ne sviđa njegov izgled, i kako mora ići iz kuće.
Oca od ranije nije imao, napustio je ga neposredno nakon rođenja, a nakon
takvih majčinih riječi, on je ostao bez svega. Nije znao kuda dalje, pa su
njegovi prijatelji priskočili u pomoć. Išao je od kuće do kuće, prebivao
nekoliko sedmica u svakoj te se zatim selio u drugu i tako mu je prošlo cijelo
djetinjstvo. Tako je radio i prve tri godine srednje škole u Tomballu, no ljeto
prije svoje zadnje godine u toj školi, upoznao je tada brucoša Jordana Lesliea.
Ispostavilo se kako je to put ka boljem životu mladog Jimmya ..
Jordan mu je jednog dana prišao sa zanimljivim
izazovom, kojeg Jimmy nije mogao da odbije. Izazvao ga je na
three-pointcontest, na igralištu koje se nalazilo duž ulice gdje je Jordan
prebivao. Tada je počelo prijateljstvo brucoša i seniora, koje se kasnije
pretvorilo u mnogo više od toga. S vremenom je Jordanu postalo jasno kako Jimmy
nema stalno prebivalište, i kako su stari kauč, malo hrane i tanki pokrivač
bili jedino što je imao kod svojih prijatelja, pa mu je ponudio da živi u
njegovoj kući, neko vrijeme dok se ne snađe. U kući Lambertovih tada je već
bilo, sem dva roditelja, čak sedmero djece. “Šta uraditi sa još jednim djetetom
ovdje?”, pitala se MichelleLambert, Jordanova majka. Jordan ju je ipak nekako
ubijedio da Jimmy prespava nekoliko sedmica tu, dok ne nađe novi smještaj.
Ipak, dani su prolazili a Jimmy je i dalje bio tu sa Jordanom u njegovoj sobi.
Michelle nije mogla da si priušti još jedno dijete, prije svega zbog jako malih
primanja koje su imali, pa je popričala sa Jordanom.
“Jordane, to je samo škola. Ne možeš imati
nekoga ko će s tobom provoditi po cijeli dan u sobi. Ja i tvoj otac vam dajemo
samo još dva dana da budete zajedno.”
No i ta dva dana, kao i sedmice prije, prošla
su vrlo brzo. Michelle je prišla Jordanu upitavši ga: “Treća je noć, a Jimmy je
i dalje tu. Šta se događa, Jordane?”. Tada joj je prišao najmlađi sin rekavši
kako je Jimmy prespavao kod njega u sobi.
“Tada sam shvatila, pobijedili su nas. Jimmy
je postao dio našeg života.”
Michelle je neposredno nakon toga razgovarala
sa mužem. Muž je imao građevinsku tvrtku koja je slabo radila, a ona je bila
inžinjer tehnologije za neko naftno poduzeće. Donijeli su konačnu odluku.
Implikacije da ga posvoje bile su mnogo veće, i tako je Jimmy i službeno postao
dio njihove obitelji. Inače, on je sa 17 godina bio vrlo cijenjen košarkaš među
“rajom”, koji je većinu svoga dana provodio na košarkaškim terenima. Bio je
vrlo sramežljiv dječak, o čemu je govorio i sam Lambert. Nikada nije išao da
jede u kuhinju, nego su mu ostala djeca donosila hranu u sobu. Mislio je da ako
silazio i previše se nametao ostalim članovima obitelji, da će biti previše
napadan i da će ga oni napustiti ili izbaciti na ulicu. Ako je ko gledao film
“TheBlind Side”, Jimmyeva priča ima dosta sličnosti sa tim filmom. I upravo kao
i u filmu, Jimmy je kroz trnje prošao do zvijezda i postao profesionalni
sportaš ..
Njegov trener u srednjoj školi, Brad Ball,
znao je za njegove probleme u obitelji, ali ne u velikoj mjeri. Tek sada je
shvatio zašto je Jimmy bio vrlo miran i vrijedan dječak.
“Od svih generacija, od svih koje sam ikada
trenirao, Jimmy je bio taj koji je najviše vremena provodio sa mnom. Bio bi tu
svakog subotnjeg jutra prije treninga, i uvijek me zvao i pitao kada može doći
u teretanu. Ljudi ga nisu mnogo primjećivali, možda je i to bio razlog zašto se
volio družiti sa mnom.”
Nakon prve godine na Texas Junior koledžu,
Jimmy je naglo sazreo i postao vruća i tražena roba. Ubrzo je potpisao za
Marquette, a tamo ga je čekao opasni trener Buzz Williams. To je bio zaista
veliki šok za Butlera, koji do tada nije imao svu tu disciplinu. Bilo mu je
jako teško priviknuti se na strogog Buzza, pa je jedne večeri nazvao Michelle:
“Mama, vraćam se kući. Pogriješio sam, ne mogu
više biti ovdje. Mrzim to.”
No, tada mu je otac rekao: “Ne, hoću da
ostaneš gore. Moraš se razviti, moraš postati dobar čovjek. Istrpi to, radi šta
trener kaže i uspjet ćeš.”
I Jimmy, dobri poslušni Jimmy, je tako i
uradio. Sophromore sezonu je presjedio na klupi, ali je ipak dočekao svojih
“pet minuta” naredne godine.U svojoj juniorskoj, odnosno seniorskoj sezoni u
Marquettu, bilježio je 15 poena po utakmici, ali mnogo bitnije, obranu je igrao
veoma snažno, poput bodyguarda. Vjerovatno je to i primamilo Thibodeaua da ga
dovede u Bullse.
Sva stabilnost i podrška koja mu nije bila
pružena tokom djetinjstva, bila je tada tu za njega.Ljeto je provodio kući, ali
nikada nije ljenčario i krao Bogu dane. Uvijek bi ujutro ustajao vrlo rano, i
išao gledati braću i sestre kako igraju nogomet, čak i kada bi igrali četiri
ili pet utakmica u nizu.
“Ja sam bio podrška njima, ali i oni meni. Ako
bih imao utakmicu u 16:45, oni bi bili tamo i gledali me. Ja nisam imao mnogo
vremena da ih pratim od košarke, ali kada god bih imao slobodno otišao bih na
njihove mečeve. Nije me zanimalo da li ću jesti u tom trenutku, ako bi trebalo,
ostao bih cijelu noć i gledao ih. To je moja obitelj i bit ću uvijek tu s
njima.”
Mnogo toga je Jimmy naučio od svoje majke
(neću je zvati maćeha) Michelle. Savjetovala ga je tokom cijele koledž
karijere, ali i sve odluke koje je donosio, bile su poslije konsultovanja sa
majkom. Uvijek mu je govorila kako ne treba previše vjerovati ljudima, i kako
nikada ne smije uraditi tetovažu i kvariti ono što je od Boga darovano. I to ga
je izgradilo kao osobu, ali se znatno odrazilo i na njegov košarkaški
mentalitet i drskost na terenu.
Butler je izabran kao 30. pick prve runde od
strane Chicago Bullsa. U svojoj rookie sezoni je bio benchplayer i ulazio je s
klupe svaki meč. No, to nimalo nije utjecalo na njega, naprotiv, još više ga je
motiviralo i u svojoj sophromore sezoni ubilježio je svoju prvu utakmicu u
startnoj petorci. I to kakvu utakmicu, na klupi je proveo svega 17 sekundi,
igrao je 47 minuta i ubilježio 18 poena te 8 skokova, 3 asistencije i 3
ukradene lopte. Nastavio je u tom ritmu, i bilježio više od 40 minuta u
prosjeku sljedeće četiri utakmice, protiv Lakersa, Pistonsa, Warriorsa i
Wizardsa. Tom je tada shvatio da Butler može da igra na visokom nivou, pa je
dobijao sve više i više prostora u rotaciji Bullsa. To se isplatilo protiv Raptorsa,
kada je umjesto povrijeđenog Denga, Butler uskočio u prvu petorku i ubilježio
career-high 28 poena u pobjedi Bullsa. Ove sezone igra zaista fantastično,
predstavlja pravog bulldoga u obrani, i sa sigurnošću vam tvrdim da je on
preuzeo tu “titulu” najboljeg defanzivca na perimetru od Tonya Allena. Grize,
napada i trudi se, Thibs ga koristi maksimalno što mu se vraća zaista duplo,
jer ja vam ne mogu nabrojati dva igrača koja su se naigrala protiv Jimmya. No,
iako u obrani radi veliki posao, on ni u napadu ne štedi svoje tijelo, i nikada
neće prestati da ide maksimalno na svaku loptu, dok ne dobije naređenje od
trenera. Život ga je naučio da mora mukotrpno raditi i boriti se za svaku
ukazanu priliku. Taj surovi i nepravedni život.
Od praktično beskućnika, do zvijezde Chicaga,
tako se može opisati životni put JimmyaButlera. No, ovo je tek njegov početak.
Njegovo vrijeme tek dolazi i ja ne sumnjam nimalo da će takva veličina da
ostvari bogatu karijeru, i u NBA ali i kada završi svoj košarkaški san. Prošao
je on mnogo toga, i ne vjerujem da ga išta u životu više može emotivno srušiti
i ne dozvoliti mu dalji napredak.
(thebosniatimes.ba)
