KULTURA
“Šta će nekom Malom Tajkunu djetinjstvo?
Da ga preproda. Utaji? Da ga privatizira? Neki se jednostavno rode već odrasli,
nemaštoviti i prozaični, i ne želim suditi ko je bolje prošao (pogotovo zato
što imam loš predosjećaj u vezi sa tim?), ali usudit ću se da primjetim da je u
pojedinim slučajevima detinjstvo bilo sasvim nepotrebna investicija”
FOTO: Blašević (Profimedia)
Kantautor i pisac Đorđe Balašević ovih dana
promovira svoju novu knjigu “Kalendar mog djetinjstva” u Hrvatskoj, a
tim povodom, tamošnji Večerenji list intervjuirao je “panonskog
mornara” u Zagrebu.
On je u tom intervjuu, osim o knjizi, govorio
i vremenu i prolaznosti rekavši, između ostalog, da sve ide na štetu
Sadašnjosti.
“Njena je jedina šansa u tome što će
uskoro postati Prošlost. To bi je moglo bar donekle izvaditi? Prošlost se
uvijek može malo dotjerati, ako se izveštiš da lijepe uspomene odvajaš od onih
koje to baš i nisu. Što se Budućnosti tiče, do nje mi je nekako najviše stalo,
upravo zato što je to sad već ponajmanje Moja Budućnost. Zbog onih koje volim,
sve karte bacam upravo na nju. Ali, Ludilo je majstor prerušavanja, ko zna u
čijem će se liku pojaviti slijedeći put? Dani se jednostavno slažu, kao u onoj
igri “Otela”, u jednom trenutku gotovo je cela ploča prekrivena
bijelim žetonima, ali onda se okrene samo jedan jedini, i sve se beznadno
zacrni. Mi smo negde tu partiju odigrali loše, ali nadam se da iduće generacije
neće dopustiti da Crni tako lahko zaposjednu sve ključne uglove ploče…”,
rekao je Balašević.
On je govoreći o svojoj knjizi posvećenoj
djetinjstvu rekao da oni “bistrooki” koji mu često govore da su
odrasli uz njegove pjesme, “upozorava da tu, ipak, nešto nije u redu, jer
je ideja bila da se uz Balaševića ne odraste”. Počeo je citatom iz knjige:
“Lijepo mi dođe da se rasplačem kad pomislim ko sve nije imao detinjstvo?
Mislim da je bilo čisto rasipništvo dodjeljivati ga baš svakoj budali…”,
a, potom i objasnio: “OK, priznajem, budala je možda malo nespretna i
nesretna riječ, ali podvedimo to pod neku stilsku figuru, važi? I, zapitajte se
samo kakvi su sve frikovi jednom bili klinci? Meni za primjer obično idealno
posluži bilo koji lokalni političar, ali u zemlji u kojoj izlaze ove novine
ipak sam formalni stranac, pa nije pristojno da spominjem ikoga iz tog svijeta,
premda čitaoci, po ustavu, imaju pravo da čak i nekog iz Sabora zamisle kao
dijete? Ja nemam takvih namjera, kao što rekoh, daleko bilo, pokušao sam
preletjeti preko teleteksta i portala ne bih li naletio na kakvu prigodnu
ličnost, ali svuda su prvih pet vijesti samo o famoznom Agrokoru. No, možda i
to posluži? Eto, i gospodin Todorić je, na primjer, imao djetinjstvo. Postavlja
se pitanje šta će nekom Malom Tajkunu detinjstvo? Da ga preproda. Utaji? Da ga
privatizira? Neki se jednostavno rode već odrasli, nemaštoviti i prozaični, i
ne želim suditi ko je bolje prošao (pogotovo zato što imam loš predosjećaj u
vezi sa tim?), ali usudiću se da primjetim da je u pojedinim slučajevima
djetinjstvo bilo sasvim nepotrebna investicija”, rekao je Balašević.
Sjećanje na izvestan način smatra svojim
zanatom, a “slike dođu kad se njima dolazi, i uvijek su to one gdje smo
svi zajedno”.
“… I gdje su svi nasmijani, za nekim
svečarskim stolovima, ispod okićenih borova, na prozorima vagona noćnog voza
koji upravo kreće prema moru… Porodica mi je bila važna, sad mi je još
važnija, a u svom klasičnom, i prirodnom obliku, važnija je nego ikad i cijelom
svijetu, čini mi se? Nije to slučajno jedina firma koja se održala ovih
nekoliko milenijuma? Ne bih da zvučim bahato, i uvrijedim nekog ko je porodicu
želio, a nije je mogao imati, ali bit će jako interesantno jednog dana
pročitati knjigu o detinjstvu koju napiše, recimo, klinac Kristijana Ronalda.
Šta vi mislite?”, zaključio je Balašević.
(TBT)
