KOLUMNA
“Ne znam ni sam zašto idem tamo, i to je
problem”, kaže Franklin (46). “Jedino što znam je da ću
izgubiti.”
Piše: Patrick Kingsley, thebosniatimes.ba
Toni Franklin ušao je prošlog septembra u
jednu kladionicu u Londonu i uložio 300 funti, oko 400 dolara, na mašinu za
rulet. Samo 16 minuta trebalo mu je da izgubi sav taj novac.
Onda je stavio još tri stotine. Pa šest minuta
kasnije još hiljadu. I dvadesetak minuta nakon toga, još jednu hiljadarku.
Za svega 42 minuta, Franklin je izgubio 2.600
funti, sunovrativši se ponovo u zavisnost koja ga je, u proteklih nekoliko
decenija, koštala više od milion funti; kao i njegovog braka, nekoliko radnih mjesta
i njegovog odnosa sa troje djece.
“Ne znam ni sam zašto idem tamo, i to je
problem”, kaže Franklin (46). “Jedino što znam je da ću
izgubiti.”
Franklin je pokušavao odviknuti se od kocke
već godinama. Ono što ga obično vrati natrag jesu fiksirani terminali za
klađenje i rulet, koji su se našli u središtu ogorčene debate o budućnosti
kockanja u Britaniji.
Neki istraživači kažu da je upravo ta mašina
kriva što hiljade Britanaca iz najsiromašnijih dijelova zemlje ostaju bez
ikakvog novca, a neki se nadaju da će već od narednog mjeseca, nakon vladinog
istraživanja, biti zabranjena.
Ali bookmakeri, koji imaju svoja istraživanja,
kažu da ne postoji nikakav jasan dokaz da su ove mašine veće
“navlakuše” od nekih drugih kockarnica, poput onlajn kazina. Oni
upozoravaju da bi uklanjanje mašina, koje se nalaze isključivo u kladionicama,
ostavilo na hiljade ljudi bez posla.
Protivnici se pozivaju na podatke koje je
Komisija za kocku objavila u avgustu, i u kojima stoji da je broj
“problematičnih kockara” u Britaniji porastao za 50 odsto između
2012. i 2015. godine, sa 280.000 na 430.000.
Bookmakeri pak ističu jedan detalj u tom
izvještaju, koji kaže da je stopa zavisnika od kocke ostala “statistički
stabilna”, jer su obje brojke prilično male u odnosu na britansku
populaciju.
Mašine za klađenje i rulet stigle su u
britanske kladionice 2001. godine, kada je vlada Toniya Bleara, tadašnjeg
premijera, podsticala transformaciju kladionica, kako je to primjetio David
Runciman, od poslovanja kojem je bilo dozvoljeno da ispuni zahtjeve do
poslovanja kojem je dozvoljeno da stimulira zahtjeve.
Danas postoji oko 33.000 takvih mašina,
raspoređenih u oko 9.000 kladionica u Britaniji. One su prošle godine donijele
ukupan profit od više od 1,8 milijardi funti, što je mnogo više od
“običnog” klađenja na trke konja i pasa, kao i na fudbalske mečeve.
Mašine omogućavaju korisnicima da uplate do
stotinu funti na svakih dvadeset sekundi, na kompjuterizirane igre iz kazina,
kao što je rulet.
Mnogi zavisnici od kocke kažu da postoje neke
odlike ovih mašina koje ih čine neobično adiktivnim, kao što je smanjivanje
vremena čekanja između uloga.
“To je san svakog kockara”,
kaže Jason Haddigan, bivši zavisnik koji
je nedavno objavio knjigu o tome kako je prevario bookmakere. “Odmah
osjetiš to. I navučeš se.”
Bookmakeri dalje tvrde da to nije tako.
“Ne postoji veza između slot-mašina u kladionicama i problematičnoh
kockanja”, kaže Gary Folis, portparol Asocijacije britanskih bookmaker.
Ove stvari najviše pogađaju najsiromašnije
krajeve Britanije. Caroline Harris, poslanica Laburističke partije i
predvodnica parlamentarne grupe koja se bavi ovim mašinama, kaže: “Što
manje novca ode u ove aparate, to će više para ljudi imati da ulože u druge
stvari.”
(TBT)