KOLUMNA
Mađarska je doživjela solidan ekonomski rast,
povećanje zaposlenosti i konstantan rast u realnim primanjima. U pogledu na ove
ekonomski rezultate – osnovno mjerilo za glasače – Orban je znatno uspješniji u
odnosu na sumorni period koji su obilježila lica koja i dalje reprezentuju
opoziciju
Piše: Zoltan Pogatsa, thebosniatimes.ba
Protivno široko rasprostranjenom mišljenju,
Viktor Orban nije na vlasti zbog svoje izražene popularnosti u zemlji.
On uživa podršku ne više od jednog od četiri
glasača u Mađarskoj. Još 2006, nekih 2,6 miliona od osam miliona glasački
sposobnih građana su glasali za njegovu i partnerske partije, i izgubili
izbore. Lijeve i liberalne snage su tada zajedno dobile više glasova. Do 2014,
manje od 2,2 miliona ljudi je glasalo za Orbanov Fides uz postupnu eroziju
partijske baze, ali je on ipak pobjedio, prije svega zbog činjenice da je
podrška za lijeve i liberalne partije prepolovljena od 2,6 na 1,3 miliona. I
njihove ideje se i dalje široko odbacuju.
Prema tome, Orbanova neliberalna vladavina se
prije svega može objasniti nesposobnošću opozicije. Opozicione snage i dalje
propagiraju nerevidirane neoliberalne poglede na svijet koje većina Mađara
odbacuje pa je njihova reputacija u posljednje vrijeme dramatično uzdrmana.
Vladavina premijera Ferenca Đurčanjija (2004-2009) je vodila do rekordnog
budžetskih deficita, masivnog rasta javnog duga, rastućih nejednakosti koje su
gurnule Mađarsku pravo u ruke Međunarodnog monetarnog fonda. Ljevičarske i
liberalne snage su i danas u medijima predstavljene istim onim ličnostima koje
su kreirali ovaj nered deceniju ranije. De facto lider ove opozicije je još
uvijek Ferenc Đurčanji, koji je po rezultatima anketa najmanje omiljen
političar na nacionalnom nivou. Prema tome, nekompetentna opozicija je
najubjedljivije objašnjenje zašto Orban dobija izbore za izborima u Mađarskoj.
Glasači nisu spremni podržati kompromitiranu, fragmentiranu i nekompetentnu
grupu koja sebe naziva opozicijom Orbanu.
Ipak, tu je i drugo objašnjenje za Orbanovo
opstajanje na vlasti: ekonomija. Mađarska je u prethodnim godinama doživjela
solidan ekonomski rast, povećanje zaposlenosti i konstantan rast u realnim
primanjima. Prema tome, u pogledu na ove ekonomski rezultate – osnovno mjerilo
za glasače – Orban je znatno uspješniji u odnosu na sumorni period koji su
obilježila lica koja i dalje reprezentuju opoziciju. Štaviše, i mnogi
poštovaoci Orbana u susjednim zemljama počeli su zagovarati “uspješni ekonomski
model” Orbanove neliberalne Mađarske.
Ipak, ovaj model, ako se o modelu uopće može
pričati (a ne može) prije svega se zasniva na entitetu koji Orban najviše
kritikuje i protiv koga vodi političke kampanje: Evropskoj uniji.
U nemogućnosti da apsorbuje transfere kroz
razvojne programe Evropske unije u periodu vlasti socijalista, prije 2010,
Mađarska je imala enormne ostatke EU kohezionih fondova koji su trebali biti
iskorišćeni u Orbanovom periodu. Vlada je primila nekih šest-sedam odsto svog
BDP-a kao priliv iz različitih kohezionih i strukturalnih fondova EU svake
godine. Ovo je osiguralo prosječni rast BDP-a od oko tri odsto, što je svakako
neslavno postignuće po bilo kom standardu. U stvari, studija koju je naručio
niko drugi nego kabinet premijera (da, Mađarska nije diktatura, studija je čak
i objavljena) procjenjuje da bi bez uticaja EU transfera Mađarska ostala bez
pozitivne stope rasta. Na ovo treba dodati iznos od oko 3,5 odsto BDP-a koji se
priliva u zemlju kroz doznake Mađara koji rade u Zapadnoj Evropi, i onda se
može razumjeti da se uspjeh tzv. Orbanov modela potpuno zasniva na EU.
Slični zaključci se mogu izvući i po pitanju
zapošljavanja. Od najgore tačke koja je dotaknuta za vrijeme socijalističke
vlasti do danas Mađarska je imala rast od nekih 600.000 slobodnih radnih
mjesta. Oko 230.000 radnih mjesta se može objasniti brojem Mađara koji su
dobili posao u Zapadnoj Evropi i tako znatno popravili statistiku zaposlenosti.
Drugih 175.000 radnih mjesta je po procjeni već pomenute KPMG studije bilo
kreirano efektom tražnje od masivnih EU transfera Mađarskoj. Na kraju, ostalih
200.000-220.000 su sakriveni u gigantskim programima javnih radova koje
administrira ministarstvo unutrašnjih poslova (!). Ovi programi su skupi, ne
generiraju osjetnije poreske prilive, i vode od nezaposlenosti do
nezaposlenosti za većinu učesnika.
Bez EU, Mađarska ne bi imala priliv transfera,
ne bi bilo poslova u Zapadnoj Evropi ili kod kuće, ne bi bilo doznaka iz
inostranstva, ne bi bilo autonomnog ekonomskog rasta. “Orbanov model” ie
iluzija, stanje srećnih okolnosti i pogodnog vremenskog momenta koje nije
održivo. Produktivnost se u Mađarskoj u prosjeku nije povećala već čitavu
deceniju uprkos velikim razvojnim transferima, koji su osmišljeni da se ostvari
modernizacija i strukturalne promjene. Jednom kada kiša novca prestane, postaće
jasno da je ova politička ekonomija neliberalne demokratije bila blef, usmjeren
protiv njenog protivnika, Evropske unije.
/Autor je direktor Instituta za ekonomiju na
univerzitetu Zapadna Mađarska/
(TBT, Danas)