KOLUMNA
Moji školski drugovi su umrli ili su im životi uništeni; djevojka
u koju sam bio zaljubljen u sedmom razredu je beskućnica, sve zbog droge
Piše: Nikolas Kristof, thebosniatimes.ba
Na urušenom stubištu, 37-godišnji ribolovac po imenu Mario miješao
je heroin i kokain i spremao hipodermičnu iglu.
“Teško je pronaći venu”, kaže on. A onda najzad
uspijeva da je pronađe. Krv je šiknula iz njegove ruke, ali kao da to nije vidio.
“Jesi li dobro?”, pitala ga je Rita Lopez,
psihološkinja koja radi na programu pružanja pomoći. Lopezova prati korisnike
heroina kao što je Mario, ohrabruje ih da batale drogu i daje im čiste igle,
kako bi se spriječilo širenje side.
Prije nekoliko decenija, Sjedinjene Američke Države i
Portugalija suočile su se sa ogromnim problemima sa nedozvoljenim drogama i
preduzele su korake. SAD su krenule oštro, potrošivši milijarde dolara na
stavljanje narkomana iza rešetaka i u institucije. Portugalija je započela
eksperiment: dekriminalizirala je korišćenje svih droga 2001. i pokrenula
kampanju za borbu protiv zavisnosti. U toj zemlji, zavisnost se tretira više
kao medicinsko pitanje nego kao pitanje krivice i pravde.
Američka politika je spektakularno propala, pa je prošle
godine od predoziranja preminulo onoliko Amerikanaca – oko 64.000 – koliko ih
je poginulo u ratovima u Vijetnamu, Avganistanu i Iraku zajedno.
Portugal možda dobija rat protiv droge time što istrjebljuje
drogu. Danas ima svega oko 25.000 Portugalaca koji koriste heroin, a kada je
program pokrenut, bilo ih je 100.000.
Broj Portugalaca koji su preminuli od prekomjernih doza
smanjio se za 85 odsto, samo da bi nakratko porastao kao posljedica evropske
ekonomske krize u posljednjim godinama. Pa uprkos tome, smrtnost od droge u
Portugaliji je najniža u Zapadnoj Evropi – svega deset odsto u odnosu na Veliku
Britaniju ili Dansku – i pedeseti dio onoga u SAD.
Došao sam u Portugal da razgovaram sa dilerima, uživaocima i
stručnjacima za javno zdravlje, jer je ova nacija postala model za politiku o
drogi koja nije samo samilosna već i efektna.
Ovo je za mene i lično pitanje, jer je moj rodni grad u
Oregonu devastiran metamfetaminima, a sada i opioidima. Moji školski drugovi su
umrli ili su im životi uništeni; djevojka u koju sam bio zaljubljen u sedmom
razredu je beskućnica, sve zbog droge.
Delegacije iz svih krajeva planete dolijeću u Lisabon da
proučavaju ono što se naziva “portugalskim modelom.”
“Ovo je najbolja stvar koja se desila našoj
zemlji”, kaže Mario Oliveira (53), bivši slovoslagač koji se navukao na
heroin prije 30 godina. Zatekao sam ga kako pije metadon iz papirne čaše, koju
je dobio iz kombija na ulici.
Ovi kombiji su od krucijalnog značaja za čitavu stvar. Oni
kruže ulicama Lisabona svakog dana i daju korisnicima besplatan metadon,
supstitut za opijate, koji im pomaže da stabilizuju svoje živote i da zadrže
posao.
Metadon i drugi programi postoje i u Americi, ali su često
skupi ili nije jednostavno doći do njih. Kao posljedica, svega deset odsto
Amerikanaca sa bolestima zavisnosti dobija pomoć; u Portugalu, svako može da je
dobije.
“Da nisam ovdje došao, ne znam da li bih sada bio
živ”, kazao je Oliveira.
Ali pristup Portugala nema čarobni štapić. “Nemam kuću,
ni posao, i opet sam navučen”, kaže Migel Fonseka, 39-godišnji
elektromehaničar. On troši oko stotinu dolara dnevno na zlu naviku i počeo je
krasti.
Nedaleko od njega, ribar Mario ne pokazuje previše
interesovanja za ono što mu govori Lopezova. Samo odmahuje rukom kada mu kažu
da je metadon dobra zamjena za heroin.
Socijalni radnici kao Lopezova možda nikada neće natjerati
Marija da se okane droge, ali ga mogu održati u životu.
Portugal je promenio pristup javnom zdravlju pod vođstvom
socijalističkog premijera po imenu Antonio Guteres, koji je sada generalni
sekretar Ujedinjenih nacija. Novi pristup jeste bio riskantan. “Bili smo
suočeni sa katastrofalnom situacijom, i nismo imali šta izgubiti”, prisjeća
se tvorac politike, ekspert za javno zdravlje Joao Kastel-Branko Gulao.
Hajde da budemo načisto s onim što je Portugali uradio i sa
onim što nije. Prvo, oni nisu promijenili zakone o prometu droge: dileri i
dalje idu u zatvor. Nisu ni do kraja legalizirali korišćenje droge, već su samo
propisali da je kupovina ili posjedovanje malih količina (za upotrebu do deset
dana) prekršaj, a ne krivično djelo.
Prestupnici izlaze pred “Komisiju za odgovaranje”
– to je neformalni sastanak za konferencijskim stolom, gdje socijalni radnici
pokušavaju da razgovaraju sa njima.
Pristup javnom zdravlju proizilazi iz sve raširenijeg
pogleda da je zavisnost hronično oboljenje, uporedivo sa dijabetesom, koje zahtjeva
medicinsku njegu, a ne kaznu. Ne govorimo dijabetičarima: “To će
proći.”
Pa koliko je efikasan ovaj program? Pomislio sam da bi bilo
najbolje pitati prave eksperte: dilere.
“Sada imamo manje mušterija”, požalio mi se jedan
diler heroina.
Ali Joakim Fairinja (55) ne misli da mu metadon uzima
biznis. “Posao i dalje ide prilično dobro”, kazao je, prekinuvši
intervju na trenutak, da izvrši prodaju.
Godine 1999. Portugal je imao najveću stopu smrti usljed
side u Evropskoj uniji; od tada, broj dijagnoza HIV-a povezan sa prljavim i
inficiranim iglama pao je za više od 90 odsto.
Još jedan faktor ide u prilog Portugala: privreda je ojačala
i postoji dobra mreža za podršku.
I mnogo je jeftinije liječiti ljude nego ih pritvarati.
Ministarstvo zdravlja troši manje od deset dolara godišnje po stanovniku za ovu
politiku. Amerika je potrošila u posljednjih nekoliko decenija više od 10.000
dolara po domaćinstvu, i sve za propalu politiku koja je rezultirala sa više od
hiljadu smrti nedjeljno.
Lekcija koju je Portugal ponudio svijetu je da ne možemo iskorjeniti
heroin, ali da je moguće spasti živote korisnika heroina – i to ako smo spremni
da ih tretiramo ne kao kriminalce, već kao bolesna ljudska bića koja pate. I
kojima treba ruka pomoći, a ne lisice.
(TBT, NYT)