Piše Nedžad Latić
Nikad lider SDA nije pobijeđen na kongresu.
Smjene su se dešavale dobrovoljno, a protukanidati su bili ležirani.
Paradoksalno je da je samo Bakir Izetbegović bio gubitnik kada je na prošlom
kongresu bio protukandidat Sulejmanu Tihiću.
Iako u prvi mah
ništa na to ne ukazuje, ali predstojeći 6. Kongres SDA mogao bi također biti
historijski. Odmah da razjasnimo, historijkim (ne)bi ga učinilo samo to što bi eventualno
došlo do smjene aktualnog lidera Bakira Izetbegovića. Mada bi to i hitorijski
gledano bila prvorazeredna senzacija. Jer nikad lider SDA nije pobijeđen na
kongresu. Smjene su se dešavale dobrovoljno, a protukanidati su bili ležirani.
Paradoksalno je da je samo Bakir Izetbegović bio gubitnik kada je na prošlom
kongresu bio protukanidat Sulejmanu Tihiću.
Stjecajem okolnosti je Bakir Izetbegović
dopuzao do liderske pozicije, tako što je bez izborne procedure dobio mjesto
potpredsjednika, a nakon naprasne i nelegalne smjene Edhema Bičakčića. Da
podsjetimo, Bičakčić je smijenjen iz SDA uz asistenciju OHR-a.
Danas je Bakir
Izetbegović na liderskoj funkciji „zahvaljujući“ smrti Sulejmana Tihića. Tako
da on na predstojećem kongresu tek treba dobiti legitimitet izabranog funkcionera
kroz izbornu proceduru stranke.
Politika SDA je
bila takva da su svi potencijalni konkurenti lideru SDA, od Alije Izetbegovića
i Sulejmana Tihića, do Bakira Izetbegovića, bivali odstranjeni. Ko god je bio
na poziciji „broj 2“ u SDA-u, od Adila
Zulfikarpašića, Fikreta Abdića, Muhameda Čengića, Rusmira Mahmutćehajića, Ejuba
Ganića, Harisa Silajdžića do Edhema Bičakčića, odbačen je i odstranjen iz
stranke. To je vejrovatno glavni razlog da danas Bakir Izetbegović ni nema
ozbiljnijeg protukandidata koji bi mu mogao ugroziti lidersku poziciju. On je u
vrlo komotnoj poziciji tako da sebi može priuštiti da na kongresu odigra
izbornu simultanku sa svojim protukandidatom. Stoga uopće neću ovdje govoriti o neodlučnom
Adilu Osmanoviću, o kriminaliziranom Šemsudinu Mehmedoviću, pa čak ni o revoltiranom
Senadu Šepiću kao evnetulanim njegovim protukandidatima. Mada bih između njih
samo Šepiću dao nekakve šanse zbog
njegovog truda da se politički educira i usvoji bar komunickaciju proevropskih
političara.
Evo opet dukat
Pošto je Bakir
Izetbegović u predizbornoj kampanji obećavao da će „vratiti SDA na Alijin put“
i da „traži alat“ za reformu stranke, pa je čak obećao i obračun sa korupcijom,
na šta mu opet nudim dukat ako to učini, on će pod tom devizom i voditi
kampanju da (p)ostane lider SDA. Bakir Izetbegović je davao smjela obećanja i
nekim čudom, a najviše zbog snage same stranke, provlačio se i uspijevao u
svojim ambicijama. Tako da je za očekivati da će on repetirati svoja obećanja i
na kongresu. Ali, ono što je već postalo neuptino je to da će pod plaštom
reforme stranke, u smislu „vraćanja korijenima i Alijinom putu“ , te obračunima
sa korupcijom, na kongresu biti klanjana dženaza Sulejmanu Tihiću po drugi put.
Da, ma kako to morbidno zvučalo, manipulisanjem sa iskazima Kemala Čauševića,
optuženim za prevaru države u basnoslovnim iznosima, Tihić se politčki
sahranjuje kao bivši lider SDA. Jer je Čaušević sav svoj lopovluk svalio na
grob mrtvom Tihiću, zar ne?! Tako da će svi bivši tihićevci morati i sami
baciti koju „lopatu pepela“ na Tihićev politički grob u SDA-u!
Stoga jedini
pravi protukandidat Bakiru Izetbegoviću može biti neko iz tzv. „zatvoreničke
grupe“ koji su skupa sa Alijom Izetbegovićem osnovali SDA i doveli je do
pobjedničkog trona! A to su Hasan Čengić, Edhem Bičakčić, Husejn Živalj,
Džemaludin Latić, pa i Hilmo Neimralija. Samo oni skupa, ako bi između sebe
odabrali protukandidata Bakiru Izetbegoviću. Ili da se jedan od njih, a
najozbiljniji bi bio Hasan Čengić, koji nikad nije istupio iz SDA, ili bolje
reći, nikad ga nisu uspjeli otjerati iz stranke, odvaži i bude protukandidat
Bakiru Izetbegoviću. U ideološkom smislu to bi bila prava, čak i istinski
demokratska politička borba za stranku. Odnosno to bi bio pravi pokazatelj da
unutar SDA ima volje, htijenja i smjelosti da se SDA reformira i vrati
„kroijenima i Alijinom putu“. Zašto to ne može nikad učiniti Bakir Izetbegović?
Zato što on nikad nije ni živio, a očito je iz priloženog, da nije ni shvatio
političku ideju iz koje je nastala SDA! On niti ima obrazovne niti moralne
predispozicije da kreira politiku na osnovu ideologije i vizija koje su imali
osnivači SDA! Razlika između njega i, recimo, jednog Hasana Čengića, a posebno
Džemaludina Latića, je onolika i onakva kakva se uoči između dviju SDA-ovih
pjesama. Pjesmu „Ja sin sam tvoj“, koju je SDA mimo volje autora prisvojila kao
nacionalnu himnu, napisao je pjesnik Dž. Latić. A pjesmu „SDA – demokratija“,
napisao je Esad Mulahalilović, svirač iz Hrasnice. Koliko se po umjetničkoj
vrijednosti, kako tekstualno tako i muzički razlikuju ove dvije pjesme, tako i
toliko se razlikuje mišljenje Bakira Izetebovgića od bilo kojeg osnivača SDA,
pa i samog autora pjesme „Ja sin sam tvoj.“ Bakir Izetbegović kad govori na
skupovima, pa i kad mu intervjue piše neko politički pismeniji od njega, on
djeluje kao da svira na sintisajzeru akorde pjesme „SDA demokratija…, hajd'mo
svi u glas, niko neće pobijediti nas“.
Političari za očajne kućanice i jordamli
hanume
I sa takvom trendaškom muzikom, jer to je
„muzika za uši“ desetine tajkuna, Izetbegović ima dobre izglede da mu se
aplaudira na bini dok bude držao govor kao predsjednički kandidat stranke. Nije to kulturološki problem sa
bošnjakom desnicom, odonsno bošnjačkim nacionalistima, isti probelm imaju i
socijalisti, odnosno bošnjačka ljevica. Na način kako Bakir Izetbegović
banalizira Aliju, isto to čini Željko Komšić sa Josipm Borzom Titom.
Govorancije Bakira Izetbegovića, koji se upinje iz petinih žila da
gestikulacijama sliči na Aliju, mogu slušati hanume dok kuhaju večeru kod kuće,
kao što i Komšića slušaju samo (očajne) kućanice. Stoga o Komšićevim uvredama
na račun Bakira Izetbegovića, kako je on ratnik s prve linije, a Bakir kukavica
koji se krio u trezoru, nije pristojno raspravljati. O tome neka raspredaju pa
da se i posvađaju očajne kućanice i jordamli hanume. Ali, to je i politčki vrlo
opasna teza na kojoj se može dobiti potpuno pogrešan odgovor na pitanje ko je
stvarno (od)branio Sarajevo! Ne vjerujem da bi ikada ikome Alija, kao ponosan
čovjek, otrpio ovu uvredu. Mnogo je odšutio, a nikad nije otrpio da uzvrati
nekom ko pokuša gaziti njegovo osobno dostajnstvo.
Tako da je Bakir
Izetbegović, s jedne strane pokazao fanatičnu personalnu mržnju prema svojim
političkim protivinicma, poput Fahrudina Radončičća, a kukavičluk prema
interesnim saveznicima. I niko ga ni iz stranke nije zbog toga ukorio?!
Kako onda
očekivati da neko unutar SDA ima ikakve potrebe i ambicije za promjenom same
stranke koja bi pokazala svoju izvornu snagu i perspektive naroda u ime kojeg
vlada već dulje od dvije decenije?
Očito je SDA doživjela
devijacije i u kadrovskom i u ideološkom smislu. Nakon blagog sekularizma i
primitivne i brutalne tajkunizacije, SDA se transformirala u radikalnu proislamisitičku
stranku sa militantno kriminalnim bekgraundom. Tihić je uzviknuo kako se u „SDA
može s pivom“, a Bakir je prebrojavao Bošnjake na bajram-namazu!
U kadrovskom
smislu Tihić je inaugurirao mlade tajkune poput Asima Sarajlića ili Kemala
Čauševića, a Bakir Izetbegović je na feudalno nepotistički način inaugurirao
hibridni podmladak nastao ukrštanjem različitih ideoloških korijena komunista i
Mladih muslimana, poput braće Bukvića i Čampara.
Tako da je danas
ozbiljan društveni problem što se desetine studenata školovanih u arapskim
zemljama, te Maleziji i Turskoj kao dezerteri vraćaju u zemlju i nepotistički
umrežuju i uhljebljuju kroz SDA, dok hiljade studenata koji su preživjeli rat,
a čiji su roditelji osiromašili, nakon svršetka
studija bježe iz zemlje i pokušavaju se dokopati EU da bi tamo radili prizemne
poslove. Kao što je problem da se niti jedan student nakon studija u EU nije
vratio u BiH da bi eventualno negdje implementirao svoje znanje, tako imamo
vrlo uspješne mlade Bosance u EU od Londona do Štokholma, koji postaju
savjetnici ministrima pa čak i sami ministri u vladama, ili prvi menadžeri i
inovatori u velikim kompanijama.
Takva
opredjeljenost bošnjačke politike, koju reprezentuje SDA, definitivno desekularizira
i deevropeizira Bošnjake i onesposobljava za integraciju u evropska društva i
nacije.
Doda li se tome
još snažan utjecaj AK Partije, koji se može opisati kao ulijevanje okeana u
rijeku, primjerice, kao ulijevanje Bosfora u Miljacku, brana sekularnih principa
po kojima je SDA mogla participirati u (pro)evropskim standardima narodnih
stranaka, može definitivno biti urušena. Jer, Bakir Izetbegović uporno odbija
vidjeti razliku između Turske u kojoj živi haman stoprocentno muslimaska populacija
i BiH koja je još uvijek multireligijsko društvo. On vidi da su se lideri AK Partije već suočili
sa opasnošću od etničke podjele Turske, pa zato tvituju poruke na kurdskom
jeziku.
Da je ičega od
nabrojanih problema svjestan, Bakir Izetbegović bi učinio istinski demokratski
podvig i odustao bi od kandidature za predsjenika SDA, te tu poziciju prepustio
nekom drugom. Dovoljno je, eto, da bude član Predsjedništva BiH, za šta se,
ruku na srce, zaista demokratski izborio. Zašto ovo sugeriram? Zato da ne bi
tom strankom, pa tako i Bošnjacima, (za)vladala dinastija Izetbegovića, i to duže
od dinastije Karađorđevića, kao što su, na koncu, i u komunizmu njima vladale
dinastije Dizdarevića i Pozderaca!
Ako ima istinskih
demokrata u SDA-u, antitotalitarista, pa i iskrenih islamista, nek se
kandidiraju i bar pokušaju ispraviti „krivo zaraslo stablo!“
(thebosniatimes.ba)
