KOLUMNA
Svima nam je poznata nelagoda koju izazivaju
brze promjene načina života, za koje nam se čini da nemaju nikakve veze sa
nama, ali smo prisiljeni da im se prilagođavamo, i po cijenu gubitka onog dobra
za koje sa zakašnjenjem shvatamo da nije zamjenjivo: našeg dostojanstva
Piše: Stuart Jeffries, thebosniatimes.ba
Svako treće dijete u Americi, i dalje
najbogatijoj zemlji svijeta po velikom kritičaru kapitalizma Davidu Harveyu,
živi u siromaštvu. Mnoga od te djece, piše Harvey, žive u „toksičnim sredinama,
pate od gladi i trovanja olovom, uskraćuju im se elementarne socijalne usluge i
prilike za obrazovanje“. To je proizvod „ludosti ekonomskog uma“.
Evo i dva rivalska primjera. „Gnušamo se
društvenih podjela, nepravde, nepoštenja i nejednakosti“, objavljeno je u
torijevskom manifestu u maju. Već narednog mjeseca, sve ono čega se vlada
navodno gnuša ispisano je vatrom na nebu iznad kraljevske općine Kensington and
Chelsea. Osamdeset ljudi je nastradalo u požaru u soliteru Grenfell. Nedaleko
od ruine ovog solitera nalaze se neke od najskupljih nekretnina na planeti.
Ali to nije važno. „Ekonomija slobodnog
tržišta koje funkcioniir u skladu sa ispravno utvrđenim pravilima i propisima
najviše je doprinjela progresu ljudske vrste“, rekla je Theresa May obraćajući
se rukovodstvu Engleske banke u septembru. Grenfell pokazuje da u uslovima
kapitalizma slobodnog tržišta, bar one vrste koja je cvjetala u Britaniji od
početka novog milenijuma, pravila i propisi više ne važe: standarde
protivpožarne zaštite deregulizirali su novi laburisti. U mandatu konzervativne
vlade smanjen je broj vatrogasaca, a budžetski rezovi su ograničili
učinkovitost inspekcijskog nadzora i nametnuli štednju zbog koje su u solitere
kao što je Grenfell ugrađeni jeftiniji, zapaljivi materijali.
Ipak, mnogi i dalje vjeruju u ono što je
premijerka rekla u govoru u Engleskoj banci, da je ekonomija slobodnog tržišta
„bez sumnje najbolji, zapravo jedini održivi način da se poboljša životni
standard svih ljudi u zemlji“. Poslije Grenfella, poslije decenije sprovođenja
mjera štednje, uz istovremenu izgradnju luksuznih nekretnina u koje špekulanti
ne smještaju svoje porodice, već samo svoj novac, dok se Britanija bori sa
hroničnim manjkom investicija u izgradnju stambenog prostora dostupnog
građanima, šta može biti luđe od takve ideje?
Evo nečega što je bar jednako ludo.
Komunistički lideri u Pekingu vjerovatno nisu planirali spasavanje globalnog kapitalizma
od krize 2007-08, ali upravo su to učinili, tvrdi Harvey. Kina je 2008. zabilježila
pad izvoza od 30 odsto i izgubila između 20 i 30 miliona radnih mjesta zbog
kolapsa američkog tržišta roba široke potrošnje izazvanog pucanjem
špekulativnog mjehura na tržištu nekretnina. „Ljudi bez posla i bez krova nad
glavom ne idu često u kupovinu“, primjećuje Harvey.
Peking je na krizu odgovorio velikim
infrastrukturnim projektima koji su finansirani zaduživanjem. U Kini 2007. nije
bilo brzih željeznica, a do 2015. je izgrađena mreža brzih željeznica od 12.000
milja. Ali ciklus izgradnje nije mogao trajti večno, pa se Kina uskoro ponovo
suočila sa problemom velikih viškova proizvodnih kapaciteta za preradu čelika i
cjementa, kao i velikim javnim dugom. Tako je započet izvoz čelika po nižim cijenama,
što je čeličane gurnulo u krizu. Kina je oslabila pozicije industrijskih
radnika na drugoj strani svijeta, što nije gest proleterske solidarnosti.
Proizvodnja čelika
u Welshu već je bila ugrožena, a radnici
suočeni sa mogućom propašću. Iz krize koju je sam proizveo, kapitalizam je
izašao još jači.
Kakva pouka se može izvući iz kineskog
ekonomskog čuda? „Relativni prostori globalne ekonomije se revolucionišu
(ponovo!), ne zato što je to dobra ideja, nešto poželjno ili nužno samo po
sebi, već zato što je to najbolji način da se odloži depresija i pad vrijednosti“.
Što je, kad malo bolje razmislite, sasvim ludo.
Harvey je već dugo poznat kao kritičar
nečovečnosti kapitalizma. U svojoj knjizi iz 2014, Sedamnaest kontradikcija na
kraju kapitalizma, čežnjivo je zamišljao da je sistem danas ugrožen kao nikada
ranije, kao što često čine i Paul Mason, Slavoj Žižek i njima slični. Globalno
otopljavanje, uništavanje staništa i prirodnih vrsta, nestašica vode i
zagađivanje okoline govorili su mu da je sistem ugrožen. Kao i činjenica da je
sve teže pronaći prilike za profitabilno investiranje.
Ipak, u njegovoj najavi propasti kapitalizma
važnija je jedna druga kontradikcija koju on elaborira u svojoj knjizi: fenomen
novog otuđenja. Marx je prvi prikazao otuđenje (radnik koji stvara vrijednost
odvaja se ili otuđuje i od onoga što proizvodi i od stvorenog viška vrijednosti
koji prisvaja kapitalista). Danas se ne bune samo oni koji nemaju, već i oni
koji imaju, bar u zemljama kao što su Brazil i Turska, gdje urbana, obrazovana
srednja klasa napada režime koji su joj donijeli materijalnu korist. Ono što
oni žele, smatra Harvey, nije da budu potkupljeni sa još materijalnih dobara –
konzumerizmom koji „ograničava i zatvara horizonte ličnog ostvarenja, umjesto
da ih otvara“ – već da im se vrati izgubljeno dostojanstvo.
Pomislimo na Sao Paulo, kaže Harvey, grad
„čija je ekonomska baza industrija automobila, na ljude koji sate provode u
saobraćajnim gužvama izolirani jedni od drugih, na ulice pune otrovnih gasova.
Koliko je takva ekonomija nezdrava?“
Pre gotovo jednog veka György Lukács je tvrdio
da kapitalizam opstaje zahvaljujući tome što su ljudi zaboravili na svoje prave
potrebe: otuda razlika između onoga što on naziva stvarnom i pripisanom svješću.
Čitanjem Harveya stiče se utisak da se jaz između te dvije svesti sužava, makar
kroz rastući osećaj odbojnosti ljudi prema načinu organiziranja naših ekonomija
i društava.
Od 2008. godine Marxov Kapital se sve bolje
prodaje, jer se neki nadaju da će tamo pronaći rješenja za probleme koji nas
muče. Moguće je da su mnogi od prodatih primeraka ostali nepročitani, ali namjera
je bila dobra. Harveyeva knjiga, kao i pola stoljeća staro Čitanje Kapitala
Louisa Althussera i ostalih, izlaže glavne argumente i potvrđuje relevantnost
Marxovog viktorijanskog klasika za današnji globalni kapitalizam, veoma
različit od kapitalizma koji je Marx analizirao.
Ali Harveyeva knjiga je i kreativna izdaja
Marxa. Na primer, Marx je zamišljao (bez ironije, reklo bi se) da je stvaranje
novih potreba i želja dio civilizacijske misije kapitalizma. Harvey vjeruje da
je ta beskrajna manipulacija izvor duhovne degradacije, a isto tvrde i
jeretički neomarksisti Frankfurtske škole. On navodi primer Netflixa, a možemo samo
nagađati zašto izostavlja Amazon, Apple i Facebook: „Brze promjene stila
života, tehnologija i društvenih očekivanja umnožavaju tenzije između
generacija, kao i između sve raznolikijih društvenih grupa“.
Svima nam je poznata nelagoda koju izazivaju brze
promjene načina života, za koje nam se čini da nemaju nikakve veze sa nama, ali
smo prisiljeni da im se prilagođavamo, i po cijenu gubitka onog dobra za koje
sa zakašnjenjem shvatamo da nije zamjenjivo: našeg dostojanstva. Ili kao što
Žižek piše u knjizi Manje od ničeg: „Logika razmjene ide svojim putem, pleše
sopstveni ludi ples, ne obazirući se na stvarne potrebe stvarnih ljudi“.
Kao nikada do sada, Harveyeva razorna kritika
današnjeg načina života dovodi u pitanje uvjerenje naše premijerke da je kapitalizam
slobodnog tržišta najbolje sredstvo za poboljšanje životnog standarda svih
ljudi. Zapravo, o premijerkinom „kolektivnom progresu ljudske vrste“ imam
mišljenje slično onom koje je Ghandi imao o civilizaciji zapada: možda to nije
loša ideja.
(TBT,
The Guardian)