KOLUMNA
Sa približavanjem godišnjice Ruske revolucije možemo
očekivati tri vrste reakcija: osude iz redova konzervativaca; mješavinu
divljenja i žaljenja među liberalima; i entuzijastično slavljenje
Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Od tačne stogodišnjice uspješnog boljševičkog preuzimanja
vlasti dijeli nas još nekoliko dana. Ali na današnji dan prije sto godina
Lenjin je bio u ozbiljnoj nevolji zbog curenja informacija – jednog od
najpoznatijih takvih slučajeva zabilježenih u 20. stoljeću. Baš kada se
pripremao da izvede završni udarac, vijest o njegovim planovima dospjela je u
novine.
Pošto je Centralni komitet boljševika poslije burnih
rasprava kao datum početka revolucije odabrao 2. novembar (po gregorijanskom
kalendaru), dvojica uglednih boljševika, Zinovjev i Kamenjev, koji su smatrali
da je Lenjinova ideja ludost očajnika, obavijestili su o tome provladine
novinare.
Pobjesnjeli Lenjin ih je odmah izbacio iz partije i naredio
da se ustanak odloži za pet dana. Privremena vlada, koja je praktično već
izgubila vlast, iskoristila je odlaganje da organizira slanje dodatnih trupa u
Petrograd, dok su boljševički komesari pokušavali te planove osujetiti.
Ukratko, sve se odvijalo pred očima javnosti. Tako je 1.
novembra 1917. New York Times izvijestio da su „demonstracije“ koje je najavio
„radikalni agitator Nikolaj Lenjin“ odložene i da je vlada sigurna. Ostalo je
historija.
Sa približavanjem godišnjice Ruske revolucije možemo
očekivati tri vrste reakcija: osude iz redova konzervativaca; mješavinu
divljenja i žaljenja među liberalima; i entuzijastično slavljenje. Mada
odbacujem boljševizam i smatram da je degeneracija revolucije počela već ranih
20-ih godina, ja ću biti sa onima koji slave. Ruska revolucija je primjer
intervencije masa kojom se mijenja tok historije, kao i Francuska revolucija
prije nje, a to treba slaviti, pod uvjetom da ste u isto vrijeme spremni da
uvažite i slavite i borbe radnika protiv prilično brzog gubitka sloboda u
godinama koje su slijedile.
Po mom mišljenju, revolucija od 7. novembra donijela je
upravo ono što je bilo obećano krupno štampanim slovima na boljševičkim lecima
dijeljenim neposredno pred događaj: „klasnu vlast“. Liberalno-socijalistička
privremena vlada koja je upravljala Rusijom nakon abdikacije cara bila je pred
raspadom. Generali su pripremali državni udar. Armija na frontu bila je u
rasulu. Izbijali su antijevrejski pogromi.
Radnička klasa, objašnjavali su Lenjinovi agitatori, jedina
je snaga koja može zauzeti upražnjeno mjesto, izvući Rusiju iz rata koji gubi,
okončati pogrome i stati na put desničarskim oficirima koji spremaju uvođenje
vojne diktature. U svakom slučaju, građanski rat je bio neizbježan: radnici su kontrolirali
fabrike od jula i mnogi su smatrali da je došao trenutak da se preuzme
inicijativa.
Danas nam je poznato kako se sve to završilo. Lenjin i
sovjetski vojni komandant Lav Trocki znali su da je revolucija osuđena na
propast ako im se ne pridruže francuski i njemački radnici. Iz iskustva
Francuske revolucije 1789. znali su tačno i kakva opasnost ih čeka: izbor
između mogućnosti da budu slomljeni napadima stranih armija i rizika pobjede
autoritarnih snaga u sopstvenim redovima. Nemilosrdno su se obračunali sa
spoljnim neprijateljima, ali unutrašnje prijetnje nisu uspjeli suzbiti i u
krajnjem ishodu su odgovorni zbog toga što su ih podsticali.
Danas, dok čitam nedavno otkrivena sjećanja i memoare iz
perioda revolucije, najviše me impresionira otkriće koliko su ljudi onog
vremena bili historijski pismeni. Osporavajući ideje o radničkoj revoluciji,
oni radnici koji su podržavali umjereniju struju menjševika često su koristili
riječ „termidor“ da bi upozorili na ono što može uslijediti. Termidor je bio
mjesec 1794. godine u kojem je jakobinska faza Francuske revolucije okončana
Robespierrovim pogubljenjem.
Menjševički autori su koristili ideju o ruskom termidoru u
pamfletima i novinama za koje su pisali još od 1909. godine. Ako radnici treba
da preuzmu vlast u tako zaostaloj zemlji, glasio je njihov argument, onda se,
baš kao u Francuskoj, mora zavesti „teror“; ekonomija će se raspasti, a iz
redova revolucionara jednog dana će se izdvojiti grupa koja će preuzeti potpunu
kontrolu. Dok se odvijala revolucija 1917, većina pripadnika radničke klase
bila je u stanju pratiti paralele sa 1789. godinom.
Naše vrijeme je drugačije. Od 2011. živimo ubrzanu historiju
– doba rušenja diktatura, nastajanja novih protestnih ideologija, kolektivnog
kažnjavanja stanovništva, jednostranih aneksija, proglašavanja nezavisnosti i
fragmentiranja nekada važnih institucija.
Ali koliko smo sposobni da razumijemo historiju kojoj
prisustvujemo? Knjiga „Kraj historije“ Francisa Fukuyame i sa njom povezane
teze o nastajanju trajno unipolarnog svijeta pripadaju nekom prošlom vremenu.
Ali ideja o trajnosti tehnokratije nastavlja živjeti.
Kada razgovarate sa bivšim špijunima, diplomatima i
geostrateškim analitičarima, svi odreda su duboko zabrinuti za stanje današnjeg
svijeta, a razloge za to ilustruju historijskim paralelama. Poslovni ljudi i
političari, s druge strane, brinu samo o popularnosti i profitnim stopama u sljedećem
kvartalu i nemaju gotovo nikakvih referentnih tačaka za razumijevanje dinamike
trenutne katastrofe.
Što se tiče „termidora“, tu riječ ćete u Britaniji lakše
pronaći u jelovniku – uz „jastoga“ – nego u raspravama o dinamici revolucije i
kontrarevolucije.
Javni medijski servisi, koji briljiraju u objašnjavanju
prirodnih pojava, rijetko uspijevaju ponuditi dobra tumačenja historije. Živimo
u zlatno doba televizijskih historijskih drama, u kojima događaji koji kvare
sreću zgodnih parova u historijskim kostimima uvjek stižu kao grom iz vedra
neba. Od ovog trenda donekle odudara serija Poldark u produkciji Debbie Horsfield,
ali ako BBC zaista želi da obavi dužnost koju ima kao javni servis, onda bi
poslije Poldarka morali da daju jedan sat Danu Snowu ili Tristramu Huntu da
kažu gledaocima nešto o vezama između Francuske revolucije i nastajanja
radničke klase u Britaniji.
Debate o svemu što je bilo dobro i loše u Rusiji 1917.
dostići će vrhunac za nekoliko dana. Pratit će ih i mnoge druge rasprave – kao
kada je Estonija ranije ove godine zahtijevala od ljevičarske grčke vlade da
prizna da je „komunizam bio jednako poguban kao fašizam“ (što je Grčka odbila).
Ono što bismo morali podsticati sada kada se bitke 20.
stoljeća ponovo otvaraju je historijsko opismenjavanje. Stotine hiljada ruskih
radnika znali su šta je termidor, a uprkos tome prihvatili su rizik i podržali
dolazak na vlast jedne ilegalne partijske organizacije. Poznavanje historije ih
je vjerovatno bolje pripremilo i za ono što je slijedilo.
(TBT, The Guardian)