KOLUMNA
Ako među građanima Rusije postoji neko ko bi i
na trenutak mogao pomisliti kako je ovim „izborima“ zaista moguće smijeniti
vlast, taj bi morao biti obdaren nevjerovatnom sposobnošću apsolutnog isključivanja
iz ruske realnosti
Piše: Igor Jakovenko, thebosniatimes.ba
Cjelokupna procedura predsjedničkih izbora u
SAD traje oko godinu dana. Samo na prvu, predizbornu etapu ovog važnog
političkog događaja (primaries), obično odlazi najmanje polovina vremena
predviđenog za takozvanu neposrednu izbornu aktivnost. A u Rusiji će start za
predstojeću predsjedničku kampanju biti objavljen negdje između 7. i 17.
decembra. I kada se oduzme vrijeme novogodišnjih i božićnih praznika, za čitavu
tu takozvanu izbornu aktivnost ostaje u vrh glave dva i po mjeseca.
Za to vrijeme treba sakupiti 300 hiljada
potpisa i objasniti stanovništvu zašto bi trebalo baš za vas da glasaju. To bi
zaista bio veliki problem kada bi događaj zakazan za 18. mart 2018. makar malo
ličio na izbore. Budući da to nije slučaj, o vjestima koje se tiču događaja
zakazanog za 18. mart 2018. se može raspravljati sa bilo kog aspekta osim
elektoralnog. Jer ako među građanima Rusije postoji neko ko bi i na trenutak
mogao pomisliti kako je ovim „izborima“ zaista moguće smijeniti vlast, taj bi
morao biti obdaren nevjerovatnom sposobnošću apsolutnog isključivanja iz ruske
realnosti.
I zato, na odluku Ksenije Sobčak da se i ona
pojavi na startu izborne trke za novog predsjednika Rusije treba gledati kao na
rutinsku djelatnost kremaljskih pirotehničara, kao na ispaljivanje novog modela
oslijepljujuće zvučno-svjetlosne granate nazvane „Sobčak“. Na ovu njenu odluku
treba gledati kao na efektnu uvertiru kremaljske specijalne operacije pod
kodnim imenom „Predsjednički izbori“.
Kad god Ksenija Sobčak ostavlja po strani sve
svoje uobičajene poslove i izlazi na političku scenu, to izgleda kao specijalna
operacija vlasti uperena protiv opozicije. Tako je bilo i 2011, u onim sretnim
vremenima masovnih protesta opozicije kada se Ksenija Sobčak, u svojstvu
učesnice protesta popela na podijum i s govornice nam objasnila da vlast ne
treba smjenjivati, već da na nju treba uticati. Potom je dala i svoj nemali
doprinos uspješnom samoubistvu tek začete ideje o ujedinjenju opozicionog
otpora. Sergej Udaljcov ju je tim povodom nazvao „trojanskim konjem vlasti“,
koristeći metaforu koja je po meni ne samo politički nekorektna, već i netačna.
Taj izum Danajaca je imao ključnu ulogu u konačnoj pobjedi nad Trojom, a
Putinov „gambit Sobčak“ je imao samo pomoćnu funkciju u rješavanju čitavog
problema.
Tako je i sad. Iznenadni izlazak Ksenije
Sobčak na rusku političku scenu nije ništa drugo nego zvučno-svjetlosna granata
za privremeno zaglušivanje i osljepljivanje protivnika. Granata „Sobčak“ koju
je Kremlj sa zavidnom preciznošću ispalio u rastresene redove mlitave ruske
opozicije, već je dala očekivane rezultate. Opozicija je i prije zvanične
najave predsjedničke kampanje od njenog udara potpuno izgubila orijentaciju.
A Ksenija Sobčak – budući da je poštena djevojka
– iskreno navodi ciljeve svoje buduće kampanje. Svi oni su bez uvijanja redom
bili izloženi u najčitanijem poslovnom dnevniku Vedomosti. Ksenija Sobčak je
pošteno i otvoreno izložila svoj plan o tome da će njena kampanja biti uperena
„protiv svih“. A u daljem tekstu njene obimne izjave ona nam otkriva i ko se
sve krije iza te opće zamjenice „svi“. Pa evo ih ti „svi“.
Cilj br. 1: protiv bojkota – U uslovima kada
činom glasanja treba učestovati u nečemu što je nemoguće nazvati izborima,
teoretske šanse za pojavu masovnog bojkota vremenom postaju sve realnije.
Opozicija je i ranije koketirala s idejom zajedničkog bojkota najavljujući
osnivanje neformalne ujedinjene partije „Bojkot“, ali ova ideja je tokom svih
17 godina Putinove vladavine bila preko „sedam mora i sedam gora“ daleko od
realizacije. To je donekle i razumljivo. Političare pokreću ambicije i
stremljenje ka vlasti, a organizacijom bojkota malo je tih ambicija koje se
mogu ostvariti. Međutim, šanse za organizirani bojkot ipak postoje i cilj
Ksenije Sobčak je da te šanse maksimalno umanji. Ona već u prvom pasusu svoje
izjave navodi kako će se svim silama boriti protiv bojkota izbora.
Cilj br. 2: protiv Navaljnog – Zahvat koji je
Kremlj primijenio puštanjem Ksenije Sobčak na Navaljnog u politici se naziva
„gušenje zagrljajem“. Ona vrlo dobro zna da Alekseju Navaljnom neće biti
dozvoljeno učešće u predsjedničkim izborima i zato u svojoj izjavi kaže: „Ako
se na biračkom listiću pojavi prezime Navaljni, istog trenutka ću povući svoju
kandidaturu“ (tobože da mu ne smeta). Kandidatkinja Sobčak tačno zna da vlast
Navaljnom neće dopustiti da učestvuje na predsjedničkim izborima i zato
izjavljuje da će se svim silama truditi da i on bude registriran za predstojeću
izbornu trku. Kada? Kada izborna kampanja već počne ili kada bude završena? Ona
tačno zna da Navaljnog neće pustiti na izbore i zato javno izjavljuje da će ona
tokom svoje kampanje govoriti sve ono što je glasačima htio da kaže Navaljni i
predlaže mu da njih dvoje ujedine svoje snage u predstojećoj izbornoj trci.
Naravno, u okviru njene izborne kampanje, a ne njegove.
Kraće rečeno, kandidatkinja Sobčak stavlja
Navaljnog u veoma težak položaj: ljutiti se i grditi nekoga ko vam pruža ruku
„pomoći i saradnje“ je u najmanju ruku nepristojno, a ne primjećivati da je riječ
o očiglednoj provokaciji je više nego glupo.
Cilj br. 3: protiv Javlinskog – Kandidata
Grigorija Javlinskog Ksenija Sobčak u svom obraćanju najčešće spominje. Ona na
razne načine podvlači svoj lični negativan odnos prema njemu i njegovoj
stranci. Ona ga stavlja u isti koš sa Putinom i Zjuganovim, a njegovu liberalnu
i građanski orijentiranu političku partiju Jabloko svrstava u dirigovanu
„sistemsku opoziciju“, koja po njenim riječima „nikada nije bila izložena
represivnim udarima vlasti“. Ona tvrdi da su svi pripadnici ove stranke dembeli
koji žive na račun državnih dotacija, a na izborima učestvuju samo zato što za
razliku od nje – Ksenije Sobčak – ništa drugo i ne znaju radit.
Teško mi je da povjerujem da, za razliku od
mase slabo obrazovanih mrzitelja partije Jabloko, Ksenija Sobčak ne zna imena
političara koji su zbog svoje političke pozicije bili ubijeni. Ona je po meni
morala čuti makar za dva gnusna kriminalna slučaja ove vrste, za dvoje
nesrećnih ljudi koji su svoje živote izgubili samo zato što su pripadali ovoj
političkoj stranci, za Larisu Judinu i Jurija Šćekočihina. A za slučaj kada je
jedan od sinova Grigorija Javlinskog bio unakažen, pa je on iz razloga njihove
sigurnosti bio primoran da oba svoja sina pošalje u inostranstvo, kandidatkinja
Sobčak takođe ne može da ne zna. Jer ona je – koliko znam – između ostalog i
novinarka. Što se pak finansiranja tiče, partiji Jabloko već duže vrijeme nije
isplaćena nijedna jedina kopejka iz državnog budžeta, što je podatak koji bi
novinarka Sobčak isto tako morala da zna.
Grigorij Javlinski, kao uostalom i svi ostali
protivkandidati glavnom kandidatu u specijalnoj operaciji koju organizira
Kremlj, nema ni najmanje šanse da pobijedi. Ali Javlinski, za razliku od
ostalih, ima jasan i realno ostvariv alternativni program izlaska naše zemlje
iz ove, po mnogo čemu bespotrebne krize. Cilj kandidatkinje Sobčak je da ometa
Javljinskog u pokušajima da u nešto oštrijoj formi koju predizborna borba sama
po sebi nalaže, ovaj svoj program prikaže široj javnosti. Njen cilj je da od
izborne kampanje napravi lakrdiju, zabavni program u kome će ona, izazivajući
razne skandale provocirati ostale kandidate i uvlačiti ih u niz besmislenih debata.
Ima li ičeg smješnijeg i besmislenijeg od slike Javlinskog koji brani svoje
političke stavove od kandidatkinje Sobčak?
Cilj br. 4: diskreditovanje protesta i
agitovanje za Putina – To što kandidatkinja Sočak predstavlja kao svoj
„program“ demokratskog, liberalnog i proevropski orijentiranog kandidata,
najbolji je način kompromitiranja svih oblika demokratskog protesta u zemlji.
„Ja nisam za „Krim je naš“, ali nisam ni protiv“ (!?) „Svi mi smo u istom
čamcu“. Koji smo to mi? Ja, Sečin, Putin, Medinski i Kadirov? Pokažite mi taj
čamac. „Ja sa svima njima mogu da se dogovorim da mirno odu s vlasti. Jer, za
razliku od Navaljnog, ja sve njih lično poznajem“. Nema efikasnijeg načina
diskreditiranja čitave ruske opozicije od ovog koji sadržajem svog
nazoviprograma čini Ksenija Sobčak.
I baš zato je njenu kandidaturu s
oduševljenjem podržalo svo to „liberalno“ društvo u dijapazonu od Vladislava
Inozemceva i Sofiko Ševardnadze, do Anatolija Vasermana i Maksima Ševčenka. A
poznati liberalni ekonomista Konstantin Sonjin već je za nju počeo da
provodadžiše mesto drugog lica države upozoravajući Medvedeva da pričuva svoju
fotelju.
Na siteu radija Eho Moskve izašao je upitnik
kojim se predlaže izbor između kandidata Putina i kandidatkinje Sobčak. Putin
je dobio 19% glasova, a Sobčak 81%. Zanimljivo bi bilo znati koliko bi
procenata dobio Vjerni, štenac rase alabaj kojeg je predsjednik
Turkmenije nedavno poklonio Putinu.
(TBT, Ежедневый журнал)