Piše: Muhammad Asad
TEZE
o kojima će se raspravljati na slijedećim stranama temelje se na nekoliko eseja
koje sam objavio u Lahoreu između septembra 1946. i februara 1947.g. Ti su
eseji objavljeni u časopisu Arafat, koga sam ispisivao i uređivao u to vrijeme kao
“žurnal jednog čovjeka.” Kako se vidi iz podnaslova ovog časopisa
(“A Monthly Critique of Muslim Thought” – Mjesečna kritika muslimanskog
mišljenja), Arafat je bio
jedna vrsta žurnalističkog monologa kojim se željelo – u mjeri u kojoj su to
dozvoljavale mogućnosti jednog čovjeka
– učiniti što jasnijom veliku konfuziju koja je bila ovladala muslimanskom
zajednicom u pogledu djelokruga i praktičnih implikacija šeri'ata, odn.
islamskog zakonodavstva.
Prvi
poticaj ka takvome “monologu” ja sam dobio tokom Drugog svjetskog
rata kada sam – zato što sam bio državljanin Austrije – mimo svoje volje bio
“gost” Vlade Indije od 1. septembra 1939. do 14. augusta 1945.g. Tokom tih godina, ja sam bio jedini Musliman
u zatočeničkom kampu u kome je bilo negdje oko tri hiljade Nijemaca,
Austrijanaca i Italijana – nacista i antinacista, fašista i antifašista –
navrat–nanos pokupljenih sa prostora čitave Azije i bespravno zatvorenih iza
bodljikave žice gdje smo tretirani kao “saveznici neprijatelja”. Ta činjenica što sam ja bio jedini Musliman
među tolikim nemuslimanima, ako ništa, doprinijela je tome da se intenzivno
sučeljavam sa kulturnim i intelektualnim problemima moje zajednice i moga duhovnog
okruženja za koje sam se opredijelio već davne 1926.g.
Mene su svakodnevno salijetala pitanja u vezi
sa smetenošću i kulturnim haosom u kojima su se Muslimani nalazili tih godina.
Razmišljanje o uzroku – ili uzrocima – te
konfuzije postalo je moja opsesija. Još i sad mogu sebe da zamislim kako
svakodnevno šetam velikom trasom barake u kojoj sam bio zatočen pokušavajući da
odgonetnem zašto muslimanska zajednica, koja je darovana predivnim duhovnim
vođstvom sadržanim u Kur'anu i uzornom životu posljednjeg Božijeg poslanika,
ima tome već više stoljeća ne uspijeva da dosegne jasni, na nedvosmislen način dati koncept šeri'ata putem koga bi se
spomenuto vođstvo moglo ostvariti. I, jednoga dana, iznenada, stigao je odgovor
na pitanje koje me je morilo: Muslimani nisu – i nikad neće moći – primijeniti šeri'at u rješavanju stvarnih problema svoga javnog i pojedinačnog života sve dotle
dok to zakonodavstvo njima bude opskurno, nejasno i mutno – pa, dakle, i nepraktično
– a takvo su stanje proizvele višestoljetne pravničke spekulacije i razlike. Bio
sam snažno pogođen saznanjem da, ukoliko se ne bude nekim putem riješilo
pitanje ogromne kompliciranosti islamskog zakondavstva, ukoliko se ono ne
vrati svojoj nekadašnjoj jasnoći i
jednostavnosti, Muslimani će biti osuđeni da se beskrajno spotiču u labirintu
konfliktnih začkoljica oko toga šta jeste a šta nije “po šeri'atu” i
tsl.
U
to vrijeme još nisam bio čitao radove
jednog istaknutog islamskog mislioca, Abu ‘Alija ibn Hazma iz Kurtube
(Kordove). Nekoliko mjeseci nakon moga oslobođenja i nakon što sam došao do
knjiga Ibn Hazma, otkrio sam da su zaključci do kojih sam sasvim spontano i
samostalno došao veoma slični – iako ne uvijek sasvim isti – sa fundamentalnim
idejama ovog velikana. Dakako, svi njegovi fikhski zaključci nisu ili se ne bi trebali prihvatiti
u njihovom doslovnom smislu; samo neki od njih su proistekli iz dogmatičkog
literalizma koji, kao što je poznato, ne traži da se bezrezervno razumijeva i
duhovna, a ne samo legalistička svrha šeri'ata. Pa i pored toga, Ibn Hazm se
svrstava u red onih malobrojnih dubokoumnih mislilaca u našoj prošlosti koji su
hrabro ustali protiv pukog formalizma nastojeći da vječito islamsko
zakonodavstvo oslobode od svega što se nataložilo na samorazumljive propise
Kur'ana i sunneta poslanika Muhammeda (Allah mu podario blagoslov i mir).
Kao
što sam rekao na samom početku, misli koje su položene u ove eseje začele su se
u meni prije četrdesetak godina. Meni, međutim, izgleda, uprkos svim promjenama
koje su se dogodile za ovo vremena, da su one relevantnije za našu današnju
društvenu i kulturnu situaciju nego za ondašnje vrijeme.
Mi
smo danas svjedoci jedne snažne reislamizacije u svim muslimanskim zemljama i u
svim slojevima naše zajednice; sve više smo svjesni naše veličanstvene
prošlosti, ali i naših neuspjeha, i sve više osjećamo duboku žudnju za
uspostavljanjem islama kao temeljnog faktora našeg života. U nekim zemljama –
posebno u Pakistanu –događa se da se oni iskreni, planirani napori pretaču u
direktnu akciju: ponovno uvođenje sistema zekjata i ‘ušra, reforma bankovnih metoda
lišenih ubiranja riba-a (kamate) kao preduvjeta buduće islamske sheme u
ekonomiji, itd. – i sve se ovo događa bez onog fanatizma i nedostatka mjere
koji su, nažalost, dominirali u dvije ili tri druge zemlje koje su se otisnule
na daleki put uspostavljanja istinske islamske države u ovim i drugim
pitanjima.
No
čak i ako u obzir uzmemo hvalevrijedni primjer Pakistana, mi ćemo, kad sagledamo
cjelinu, zamijetiti jedan emocionalni zaokret koji je tako karakterističan za
savremeni muslimanski svijet, zaokret koji je i dalje potpuno nekoherentan i
konfuzan. Ne postoji usaglašeno mišljenje prema kojoj vrsti duhovne,
društvene i – više nego ijedne druge –
političke budućnosti mi treba da se
usmjerimo. Željeti povratak islamske stvarnosti je jedna stvar, a vizualizirati tu stvarnost u svim njezinim
konkretnim aspektima je druga stvar. Puki slogani neće nam pomoći u našoj
dilemi. San o islamskoj “revoluciji” ( što je jedan zapadnjački
koncept koji je vještački usađen u muslimanske umove) može odvesti samo u to da
se pogoršaju mnogi postojeći konflikti u našem Ummetu pa da se tako još više produbi haos u kome se
danas nalazimo. Ista je stvar sa tvrdnjom da je ova ili ona muslimanska zemlja
dobila status “islamske države” samo po tome što je ženama naređeno
da nose hidžab i što se izvršavaju šeri'atske kazne (hudud) za
neka kriminalna djela te po tome što u tim zemljama postoje vladine grupe koje
su sebe nazvale “čuvarima islama”, a ti “čuvari” – po uzoru na zapadnjački model i potpuno
suprotno načelima islama – smatraju sebe nekim zaređenim svećeničkim
staležom…
U
nastojanju da koliko-toliko doprinesem pojašnjavanju tih fundamentalnih pitanja
s kojima se danas sučeljava Svijet Islama u periodu svoje tranzicije,
podastirem ove svoje eseje na razmatranje svima Muslimanima kojima je jasno da
nas samo emocija ne može dovesti
do cilja. Ukratko, ovo je poziv na diskusiju svima Muslimanima koji žele, i
koji su u stanju, da razmišljaju o tim pitanjima.
Još
jednom želim da istaknem da su strane koje slijede – ponekad čak i kao doslovni prijepisi – radovi koje sam objavio prije
četrdeset godina; ovaj fakat može da objasni zašto će se, u sadašnjoj formi
zbirke eseja, susresti brojna ponavljanja, koja su nastala kako bi se
udovoljilo čitalačkom zahtjevu.
Prevodi:
Džemaludin
Latić, The Bosnia Times
