Piše: Harun Yahya
Muslimanske
zemlje ne smiju zaboraviti da imaju odgovornost prema nedužnim ljudima koji se
uzdaju u njih. Oni moraju ostaviti po strani prepirke među sobom, te se
ujediniti kako bi pomogli potlačenim muslimanima. Muslimanske zemlje moraju
uspostaviti uniju koja će djelovati u ime svega onoga što je dobro, ljubavi,
mira, pravde i tolerancije. Samo ukoliko djelujemo kao unija možemo spriječiti
ubijanje, ratove, sukobe i divljaštvo kakvo smo vidjeli u Srebrenici.
Zašto danas svijet ostaje nijem na ono što se dešava sa Assadom u Siriji,
generalom Sisijem u Egiptu, militantnom grupom Boko Haram u Nigeriji, ali i na
sve ono što se dešava u Mjanmaru, Istočnom Turkestanu, Šri Lanci i tako dalje?
Ljude ubijaju po cijelom svijetu, ali Evropa i Ujedinjene
Nacije ostaju nijeme i pasivne.
Evropa, Ujedinjene Nacije, Rusija i Sjedinjene Američke
Države su šutjele i u prošlosti. To što su ostale nijeme na ono što se dešavalo
1992-1995. godine u Sarajevu, gradu koji je samo sat vremena leta udaljen od
Njemačke, a dva sata od Francuske, bilo je nešto najtužnije što se dešavalo na
očigled cijelog svijeta.
Svijet je ostao nijem na srpsku opsadu Bosne, samo zato što
je ona predstavljala utvrđeni bedem muslimana u Evropi.
Postojale su dvije grupe koje su ubijale u Bosni, a to su
bili Hrvati i Srbi. Sarajevo je postalo dio Osmanske teritorije tokom vladavine
Sultana Mehmeda Osvajača. Muslimanski narod je prije toga imao naziv Bošnjaci.
To je bila najudaljenija utvrda muslimana u Evropi. Drugi
dio masakra u Bosni počinjen je od strane srpskih nacionalista.
Neprijateljstvo Srba i Crnogoraca prema muslimanima u ovoj
regiji datira još iz 14. stoljeća. Kneževina Srbija je doživjela ogroman poraz
u Kosovskoj bitci 1389. godine, prije nego što je sasvim nestala, odnosno
postala dijelom Osmanskog Carstva 1459. godine. Srbi nikada nisu zaboravili
ovaj poraz, zbog kojeg sve do danas osjećaju mržnju prema muslimanima.
Prvi masakr – genocid nad muslimanima od strane Srba i
Crnogoraca desio se 1702. godine. Nazvan je Istraga Poturica (istrebljivanje
svih onih koji su prihvatili vjeru Turaka). To neprijateljstvo je doživjelo
svoj vrhunac tokom ratova koji su se desili u periodu 1992.-1995. godine.
U gradovima Bosne se desio niz masakra – genocida, a ne samo
rat. Jedno društvo, jedna čitava generacija, korijeni, kultura opstali su
uprkos pokušaju da budu istrijebljeni.
Markale: Zločin nad
civilima
Cifre su bile užasavajuće.
Poginulih je preko
200.000, a dva miliona ljudi su morali napustiti svoje domove.
Nestalih Bošnjaka je bilo 27.724.
Više od 500 masovnih grobnica i 5000 ukopa.
Trideset koncentracionih logora u cijeloj Bosni.
Više od 30.000 silovanih žena.
Glad, siromaštvo, pa čak i nemogućnost da se dođe do mrtvih
u Bihaću, koji je bio pod kontrolom Ujedinjenih Nacija.
I ne zaboravimo ubistva.
Petnaest mrtvih, osamdeset ranjenih na nogomentoj utakmici
1993. godine.
Šezdesetosam mrtvih, 144 teško ranjenih u napadu na tržnicu
Markale 1994. godine.
Četrdeset troje mrtvih, 75 ranjenih u drugom napadu na
tržnicu Markale 1995. godine.
U Sarajevu je 1992-1995. od strane srpsko-crnogorske vojske
ubijeno preko 12000 građana, preko 2000 djece.
Godine 1995. u Srebrenici je za samo pet dana ubijeno 8372
ljudi.
Samo 18.000 od ukupno 27.000 identifikovanih tijela.
Genocid u Srebrenici 1995. godine predstavlja najgore klanje
koje se desilo nakon Drugog svjetskog rata. Ukupan broj ubijenih iznosi 8372 i
oni su ubijeni u roku od pet dana, na očigled cijelog svijeta, u Srebrenici,
gradu usred Evrope, pod kontrolom Ujedinjenih Nacija, a 30.000 žena i djece su
prognani, dok su desetine hiljada silovane ili ubijene.
Bošnjaci u Bosni su se okupili u Srebrenici, jer je navodno
bila sigurna i pod zaštitom Ujedinjenih Nacija. Broj stanovništva se više nego udvostručio
i iznosio je oko 60.000. Međutim, desilo se nešto neočekivano: holandski
vojnici koji su predstavljali snage Ujedinjenih Nacija u gradu, napustili su
Srebrenicu, te je tako predali Srbima.
Genocid u Srebrenici
Nakon toga niko nije mogao zaustaviti genocid koji su
počinili Srbi, a koji se desio u srcu Evrope pred kraj dvadesetog stoljeća, na
očigled snaga Ujedinjenih Nacija i cijelog svijeta.
Odjeci patnji koje su doživjeli Bošnjaci nastavili su se i
nakon završetka rata. Ovi nedužni ljudi se nisu mogli vratiti u svoje spaljene,
uništene domove i sela. Još gori je razlog zbog kojeg se nisu mogli vratiti;
oni se nisu mogli vratiti zbog ratnih zločinaca koji su ubijali njihovu
rodbinu, silovali njihove majke i sestre u ratu, a koji su još uvijek živjeli u
tom istom području i niko ništa nije činio po tom pitanju.
Bosna je samo jedan primjer onoga što se dešavalo u Evropi:
masakri se, međutim, dešavaju po cijelom svijetu. Neki od onih koji su
odgovorni za masakre su umrli, nekima se sudilo, a neki su slobodni.
Ono što moramo razmotriti ovdje jeste stanje svijesti u
kojem hiljade nedužnih i bespomoćnih ljudi mogu biti ubijeni, te kako jedna
osoba može ubiti drugoga tako hladnokrvno?
Već smo utvrdili da Evropa i Ujedinjene Nacije ostaju nijeme
nad onim što se dešavalo u Bosni i širom svijeta. Ono što je još tužnije jeste
činjenica da muslimanske zemlje također šute, da ne reaguju na silovanja i
ubistva koja se i dalje dešavaju, kao da čekaju da Evropa nešto poduzme.
Muslimanske zemlje ne smiju zaboraviti da imaju odgovornost
prema nedužnim ljudima koji se uzdaju u njih. Oni moraju ostaviti po strani
prepirke među sobom, te se ujediniti kako bi pomogli potlačenim muslimanima.
Muslimanske zemlje moraju uspostaviti uniju koja će djelovati u ime svega onoga
što je dobro, ljubavi, mira, pravde i tolerancije. Samo ukoliko djelujemo kao
unija možemo spriječiti ubijanje, ratove, sukobe i divljaštvo kakvo smo vidjeli
u Srebrenici.
/thebosniatimes.ba/
