KULTURA
Do njegove smrti većina nas nikad nije čula za
“neposrednu kremaciju”. Nema cvijeća, nema kočija, nema himni
FOTO: Bowie (Profimedia)
David Bowie do kraja je bio inovator – pa i poslije kraja.
Do njegove smrti većina nas nikad nije čula za “neposrednu
kremaciju”, postupak u kom sanduk iz bolnice ide pravo u krematorijum i
spaljuje se bez ispraćaja i galame. Ožalošćeni ne gledaju kako se sanduk spušta
u zemlju ili klizi u plamen. Nema cvijeća, nema kočija, nema himni. Svaka čast!
U neposrednoj kremaciji potpuno se preskaču svi turobni, u
crninu obavijeni obredi polaganja na vječni počinak. Pepeo se vraća porodici –
u Bowijevom testamentu jasno je stajalo da želi da se njegov pepeo raspe na
Baliju – ili se pogrebnicima prepušta da ga se oslobode. Procjenjuje se da u
Engleskoj i Welsu oko dvije hiljade ljudi godišnje bira neposrednu kremaciju, a
lako je shvatiti zbog čega je privlačna. Klasični ispraćaji prisilno su
usredsređeni na tugu ožalošćenih i običaje koji kidaju nerve – moj otac je
sahranjen prije gotovo trideset godina, a ja to pamtim kao da je bilo juče –
dok je jednostavna neposredna kremacija lišena pompe i galame usredsređena
čvrsto na sumiranje života. Oslobođeni teškog bremena sahrane, ožalošćeni ne
oplakuju smrt, nego slave život.
Neposredna kremacija, kao što bi se i očekivalo, daleko je
jeftinija od iznajmljivanja crkve i sveštenika, biranja sanduka ili urne i
svega ostalog. No, nije cijena glavni razlog odabira neposredne kremacije. U
kulturi u kojoj se smrt sve više odlaže, svakako je privlačno preskočiti
sopstveni pogreb.
Smrt ne korača uz nas kao što je koračala uz naše očeve i djedove.
U sjajnoj knjizi Wade Davis o prvim pokušajima osvajanja Mont Everesta U
tišinu: Veliki rat, Malori i pokoravanje Everesta, autor zapaža da su
samoubilački hrabri ljudi koji su dvadesetih godina prošlog vijeka pokušavali
da se popnu na najviši vrh svijeta gotovo po pravilu bili veterani masovnog
pokolja u rovovima. Smrt za njih nije predstavljala tajnu ili uzrok straha.
“Nagledali su se smrti toliko da im je život bio manje važan od trenutaka
kad su osjećali da su živi”, napisao je Davis.
Davis navodi riječi mladog britanskog vojnika Billy Granfell,
dvadesetpetogodišnjaka koji je u pismu porodici sa Zapadnog fronta napisao:
“Smrt je ovdje tako krhka prepreka da je svakodnevno prelazimo hrabro i s
osmijehom.”
Davis piše: “Bili je poginuo 30. jula 1915. predvodeći
samoubilački juriš na Huge, kilometar-dva od mjesta na kom je njegov dvije
godine stariji brat Julian poginuo 13. maja kada ga je šrapnel pogodio u
glavu… Usred pokolja kod Ipra Billy je sahranjen na brzinu, njegovo tijelo je
izgubljeno i nikad nije pronađeno.” A čak i poslije velikih svjetskih
sukoba 20. vijeka ta krhka prepreka ostala je na mjestu.
I u godinama mira i napretka ljudi su osjećali da im smrt
dahće za vratom. Dobijali su rak i umirali su. Padali su mrtvi od srčanog
udara. Ubijali su se drogama, pićem i cigaretama. Zabijali su se kolima u
zidove, stabla i druga vozila kloneći se svega feminiziranog kao što je
sigurnosni pojas. No, život sada ima sve manje načina da nas ubije.
(TBT, Nedeljnik)
