TEME
Arbitražnim sud u Hagu odlučio je da Slovenija dobije tri
četvrtine Piranskog zaliva i slobodan prolaz ka međunarodnim vodama. Ali, Piranski
zaliv je samo jedna od spornih tačaka nove političke geografije bivše
Jugoslavije
FOTO: (Profimedia)
Badinterova komisija je 1992. godine zaključila da SFRJ više
ne postoji i da se novonastale države razgraničavaju po postojećim
međurepubličkim granicama. I tako je avnojevska administrativna podjela dobila
međudržavni nivo. Ali – nikada nisu definitivno utvrđene granice pošto je
zaključak Avnoja bio „da to i nije tako važno pošto svi živimo u istoj
državi”.
Slučaj Piranskog zaliva i spor oko dijela vodene površine
koji Sloveniji otvara koridor do međunarodnih voda godinama su posmatrani kao
periferno pitanje u odnosima Slovenije i Hrvatske. Sve dok na dnevni red nije
došlo pitanje pristupanja Hrvatske EU, koji je blokirala Slovenija upravo zbog
Pirana. Mada se o ovom slučaju trenutno najviše govori, sličnih neriješenih
pitanja je mnogo.
Bosna i Hercegovina ima jedan neriješen unutrašnji problem
razgraničenja. Formiranjem Distrikta Brčko, narušena je ravnoteža od 51-49
posto teritorije između Republike Srpske i BH Federacije zagarantovana
Dejtonskim sporazumom. Osim neriješenih pitanja s Hrvatskom, BiH u budućnosti
može otvoriti još jedno pitanje. Naime, prema Berlinskom kongresu iz 1878,
Bosni su zagarantovana dva izlaza na more kod Neuma i sedam kilometara na
području na kome se rijeka Sutorina ulijeva u Topaljsku uvalu. To je isto
potvrđeno i poslije Drugog svjetskog rata, da bi usmenim dogovorom 1947. godine
teritorija BiH, odnosno Sutorina, Igalo i Njivice, bila ustupljena Crnoj Gori.
S vremena na vrijeme su u bosanskoj javnosti pokrene pitanje
drugog izlaska na more, uz neizostavnu dilemu da li bi po eventualnoj izmjeni
granica taj morski pojas pripao Republici Srpskoj.
Srbija i Hrvatska nakon raspada SFRJ nisu potpisale ugovor o
granici. Zbog toga se drže „privremeni granični prelazi”. Granica na
Dunavu postala je problematična pošto je rijeka mijenjala tok i, ako bismo se
držali „starih” linija, dijelovi mnogih naselja bi „promijenili”
državu.
Različite republike određivane granice na različitim
principima. Tako su za Srbiju i Crnu Goru kao osnov uzimane teritorije iz
perioda prije balkanskih ratova. Slovenija je dobila granice Dravske banovine
iz 1929. godine, a Bosna i Hercegovina granice po Berlinskom ugovoru iz 1878.,
dok je osnov za formiranje Hrvatske bila Hrvatska banovina iz 1939., umanjena
za BiH.
Hrvatska sa Slovenijom, osim Piranskog zaliva, ima spornu
granicu i na Muri i Svetoj Geri. Prošle godine je u crnogorskim medijima ponovo
postavljeno pitanje Prevlake. Sa BiH problematična je granica na Uni kod Kostajnice,
na Plješevici, odnosno kod Željave (Bihać) i kod Martin Broda. Problematična je
situacija i s Neumom. Jedini bosanski grad koji izlazi na more presijeca
hrvatsko primorje, zbog čega Hrvatska planira da sagradi most koji bi povezao
teritoriju. Međutim, na taj način, Bosni bi bio uskraćen plovidbeni izlaz na
otvoreno more. Hrvatska kao kompenzaciju nudi korišćenje luke Ploče. Sa
Srbijom, Hrvatskoj je praktično sporna granica duž većeg dijela toka Dunava.
Srbija i BiH imaju spor na Drini. Problematične tačke su
hidroelektrane „Zvornik” i „Bajina Bašta” pošto bosanska strana
smatra da polaže pravo na eksploataciju dijela kapaciteta tih elektrana. Još su
dvije problematične tačke: željeznička pruga Beograd-Bar, koja jednim dijelom
ulazi u teritoriju BiH, i granični prelaz kod Priboja.
Kosovo je veliki geopolitički problem Balkana. A iz
činjenice da Makedonija i Crna Gora priznaju nezavisno Kosovo, proizilazi i
problem utvrđivanja državnih granica s tim zemljama.
Kosta Čavoški je svojevremeno pisao o razgraničavanju
novonastalih republika SFRJ. Čavoški kaže da je najproblematičnije to što su za
različite republike određivane granice na različitim principima. Tako su za
Srbiju i Crnu Goru kao osnov uzimane teritorije iz perioda prije balkanskih
ratova. Slovenija je dobila granice Dravske banovine iz 1929. godine, a Bosna i
Hercegovina granice po Berlinskom ugovoru iz 1878., dok je osnov za formiranje
Hrvatske bila Hrvatska banovina iz 1939., umanjena za BiH.
Čavoški ističe da je Moša Pijade na Sednici Ustavotvornog odbora
Savezne skupštine u decembru 1945. rekao da su republičke granice nastale
prirodnim putem. „Razgraničenje spada u kompeticiju čitave zemlje. Prema tome,
ako se pojavi spor, svršiće ga Skupština, a ako se ne pojavi, ostaće kakve su
granice prirodnim putem nastale”, rekao je Moše Pijade.
Međutim, po Čavoškom, granice mogu nastati prirodnim putem
samo između civilizacije i divljine, dok su državne granice uvijek predmet
sporazuma ili odluke. On napominje da se, iako se granice među republikama
kolokvijalno nazivaju avnojevskim, to vrhovno komunističko ustavotvorno tijelo
u procesu razgraničenja nije imao udjela jer je u ratnim uslovima odluke
donosilo najuže rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije. Ili nekolicina
ljudi oko Josipa Broza: Kardelj, Ranković, Đilas.
(TBT, Nedeljnik)