REPORTAŽA
Jedan od simbola Indije, znak beskrajne ljubavi cara prema
preminuloj ženi, prepun je izmišljenih priča o njegovoj izgradnji
FOTO: (Profimedia)
Stari mitovi
U toku 1640. godine, jedan portugalski fratar po imenu
Sebastijen Manrique stiže u Agru, gdje je karavansaraj na gradilištu Tadž
Mahala okupio hiljade graditelja, vajara, juvelira i drugih trgovaca i
zanatlija iz svih dijelova južne Azije. Fratrov zadatak je da pregovara sa
mugalskim dvorom o puštanju lokalnog jezuitskog svećenika na slobodu – bilo
kako bilo, Manrique pronalazi vremena da obiđe zdanje u izgradnji i da bude
impresioniran, ali i da u svom putopisu zapiše neobičnu tvrdnju: da je
arhitekta Tadž Mahala jedan Italijan po imenu Geronimo Veroneo, koji je nešto
prije fratrove posjete bio pogubljen. Iako historijski izvori kažu da je
Veroneo bio juvelir u doba Mugala koji sa arhitekturom nije imao nikakve veze,
vjekovima kasnije britanska kolonijalna uprava prihvatit će Manriqueove tvrdnje
kao istinite, uvjerena da spomenik kao što je Tadž Mahal mogla izgraditi samo
evropska ruka.
Tokom devetnaestog vijeka, dok u Evropi prevladava mit o
Veroneu (zajedno sa još jednom pričom o Avgustinu iz Bordeauxa, kojeg doduše
Šah Džahan možda i jeste unajmio za potrebe ukrašavanja fasade), u Osmanlijskom
carstvu primat preuzima priča nepoznatog porijekla, koja kao glavnog arhitektu
čuvenog zdanja navodi izvijesnog Ustad Isu, Turčina sa osmanlijskog dvora.
Tamošnji historičari, zavedeni relativno kratkim vremenskim periodom od smrti
velikog Mimara Sinana i izgradnje Tadž Mahala, pišu da je Ustad Isa jedan od
Sinanovih učenika.
Kada je veo kolonijalizma skinut sa mugalske historiografije,
istina o Italijanu Veroneu je brzo izašla na vidjelo, ali se Ustad Isa pokazao
otpornijim na činjenice, i danas se svako malo pojavi novinski tekst, blog ili
reportaža koja ga navodi kao graditelja Tadž Mahala, nerijetko i kao glavnog
arhitektu. Lik je, zapravo, potpuno izmišljen. Nikada nije ni postojao, a
smislili su ga po svemu sudeći mještani Agre u razgovoru sa britanskom
kolonijalnom upravom.
Nove zablude
Ipak, najbizarnije tvrdnje o gradnji Tadž Mahala dolaze iz
same Indije. Novinar i publicista po imenu Purušotam Nageš Ouk, inače hindus,
islamofob i hinduistički revizionista, sve do svoje smrti 2007. godine tvrdio
je da Tadž Mahal uopće i nije sagradio Šah Džahan. Za nacionaliste koji svoju
zemlju vide isključivo kao državu hindusa, takav simbol Indije nije ni mogao da
bude djelo muslimana, i to potomka osvajača iz srednje Azije. Iako to nigdje
nije zapisano, izgradili su je, govorio je Ouk, indijski Radžputi, koji su prije
mugalskih osvajanja imali kraljevstvo u sjevernoj Indiji.
Oukova djela do danas rasplamsavaju nacionalističku maštu,
posebno među desničarskim, islamofobnimhi, koji su uvjereni i u postojanje zavjere
protiv hinduističkog naslijeđa. Doduše, i oni su se velikim dijelom otklonili
od samog P. N. Ouka – između ostalog, on je pisao i da kršćanstvo i islam
potiču od hinduizma, da je Vatikan nekadašnji hinduistički religijski red, a
Kaba u Mekki svetilište bogu Šivi, što je sve objašnjavao besmislenim
etimologijama („krš-“ u „kršćanstvu“ je tobože od Krišne, a Avram, odnosno
Abraham je zapravo Brahma).
U moru vijekovima starih pretpostavki, glasina i lažnih historija,
jedan jedini izvor se izdvaja kao možda tačan: 1659. godine, čovjek po imenu
Lutfula Muhandis naveo je kao arhitektu Tadž Mahala svog oca, Ustada Ahmada
Lahaurija. Mada bliske rodbinske veze nikada nisu siguran put do činjenica,
Lahauri je sasvim realan kandidat, prije svega zato što je deceniju prije Tadž
Mahala izgradio carsku utvrdu u Agri. I, ukoliko želimo odgovore, to je
otprilike to.
Doduše, postojao je jedan čovjek koji je imao priliku da na
dragulju Indije ostavi autorski pečat. Na unutrašnjoj strani velike kupole,
ispod mnogobrojnih citata iz Kur'ana i posveta princezi Mumtaz Mahal piše: „Ovo
je napisalo beznačajno biće Amanat Kan Širazi“
Potpisao se jedino kaligraf.
(TBT, NG, Elementarium)