REPORTAŽA
Dok saveznici kreću zauzeti Mosul, Iračani koji bježe iz
grada pričaju potresne priče o surovostima tzv. Islamske države i jasno
poručuju da je njihovoj zemlji nanijeta dugotrajna šteta
FOTO: (Profimedia)
Kurdski vojnici stoje podno grudobrana, odmah do ukopanog
mitraljeskog gnijezda, u samom uglu položaja koji drže. To je jedna od
isturenih pozicija na liniji fronta koja se pruža duž planinskog grebena i
gleda na zapad ka dolini rijeke Tigar. Tog dana poznog ljeta sunce je upravo
zašlo – to je najsušnije doba u Iraku, zemlja i nebo kao da se stapaju na
horizontu. Ipak, kroz sve gušći mrak vojnici na obali rijeke razaznavaju svjetla
grada Mosula. Taj prizor znaju napamet i u pola noći – mjesecima su ovi
vojnici, koji su služili u pešmergi, vojsci iračkog Kurdistana, osmatrali,
mapirali i razmatrali svaki centimetar – ali ni fascinacija ni prijetnja ne
jenjavaju. Sve u šta gledaju pripada Islamskoj državi.
Bio je kraj jula 2016. godine, a bitka za Mosul, o kojoj se
dugo govorkalo, trebalo je uskoro da počne. Okupljaju se oslobodilačke snage.
Iračka vojska je istjerala Islamsku državu, poznatu i kao ISIS, iz Faludže i
sada se probija na sjever ka Mosulu. Pešmerga nadire s ove planine. Američke i
evropske snage se ukrupnjavaju, kao i vojnici i milicije iz Turske, Irana i
drugih mjesta. Ovo je do sada najveća međunarodna vojna sila koja se okupila
protiv Islamske države. Međutim, Islamska država već dvije godine drži Mosul,
drugi po veličini grad u Iraku.
Pad Mosula će jednom zasvagda istisnuti džihadiste iz zemlje,
nadaju se vojni stratezi.
U Mosulu vlada panika. Ujedinjene nacije su procijenile da
će zbog ove bitke biti raseljeno više od milion ljudi. (Pre Islamske države
Mosul je imao oko 1,4 miliona stanovnika.) Civilne žrtve bit će ogromne.
Stanovništvo bježi iz grada kako god stigne, a ovaj kurdski položaj je krajnji
cilj na jednoj od čestih ruta za izlazak. Gotovo svake noći ljudi se pentraju
uz planinsku padinu i stižu dovde, noseći samo odjeću koju imaju na sebi.
Irak i Iran: Subjektivni osjećaj – skoro 70 stepeni!
Noćas vojnici očekuju jednu sedmočlanu porodicu. Otac,
bolničar, telefonom se javio rođaku koji živi blizu planine. Rođak je obavijestio
komandanta.
Sada Tajeb zajedno s komandantom stoji kod grudobrana.
Tajebov telefon zvoni. Zove ga bolničar Ajham Ali. Tajeb
dodaje telefon kurdskom prevodiocu koji Aliju prenosi uputstva koja daju
vojnici. (Ali govori arapski, a vojnici kurdski.) Pod pritiskom trenutka i u
želji da pomogne Aliju, prevodilac unapređuje bolničara:
„Gde se nalazite, doktore?”
S druge strane mu odgovara zabrinuti glas:
„Idite 500 metara desno. Vidjet ćete malu dolinu. Uđite u tu
dolinu.” Čuje se dječji plač. „Ne brinite, doktore. Sada ste bezbjedni.”
Jedan vojnik pali baterijsku lampu i maše njome. „Reci mu da
ide prema svjetlu”, kaže vojnik. „Doktore, vidite li svjetlo?”, pita
prevodilac. „Ne maši toliko lampom. ISIS može da vidi”, kaže komandant.
Sljedećih nekoliko sati Ali pješači i zove za dodatna
uputstva, pa opet pješači i zove. Veza se naglo prekida. Kad Ali ponovo pozove
oko 23 časa, zvuči izgubljeno i zabrinuto. Poslao je najstariju kćerku naprijed
da proba da nađe put, ali je od tada nije vidio. Misli da su ih pripadnici
Islamske države uočili. Prevodilac traži da Ali opiše šta vidi oko sebe.
„Znam gdje si. Ne idi lijevo. Idi desno. Ako odeš lijevo,
nećeš uspjeti. Previše je strmo.” Tajeb skače s nasipa i kreće dole,
obznanjujući da ide da potraži rođake.
Minuti sporo prolaze. Pred ponoć Tajeb se vraća s malom djevojčicom
u naručju, njene oči su razrogačene i suzne od straha. Spušta je, okreće se i
opet nestaje. Jedan vojnik uzima dijete, nežno ga ljulja i tepa mu. Uskoro se
pojavljuju dječak i još dvije djevojčice, od kojih je jedna najstarija kćerka,
a Tajeb se vraća s najmlađim djetetom u naručju. Usput ju je bio ispustio,
njeno čelo je otečeno, ali djevojčica ne plače.
Pojavljuje se majka Naval (njeno ime znači „poklon”).
Obučena u crnu abaju i crni hidžab. Pada na koljena. U deliričnom transu priča
kroz kakvu muku su prošli, ne obraćajući se nikom posebno.
„Bilo smo mnogo gladni u Mosulu. Nema novca, nema hrane”,
kaže ona. „Ovde slobodno možemo i da umremo od gladi. Bezbjedni smo. Ovo mi je najljepši
trenutak u životu.”
Ali je poslednji i pojavljuje se iza nje, sav obe- znanjen
od olakšanja. U odrpanoj odjeći, s čekinjavom bradom koja se cakli od znoja.
„Idemo. Ovde ima snajpera”, kaže komandant.
(TBT, National Geographic)
