GEOPOLITIKA
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kao da preferira
retorički rat s Iranom umjesto stvarnog.
FOTO: (THAER AL-SUDANI / REUTERS)
Riječima američkog državnog sekretara Rexa Tillersona, administracija
predsjednika Donalda Trumpa trenutno „osimšljava načine za suočavanje sa
izazovima koje predstavlja Iran.“ Ovo najvjerovatnije znači pronalazak načina
kako bi se zaustavio iranski ekspanzionizam na Bliskom istoku. Ali da bi ijedan
ovakav plan bio efrikasan, Washington mora ispitati novu strategiju Irana na
Levantu i mora shvatiti da, iako se Teheran i dalje nada da će dugoročno
ostvariti regionalnu hegemoniju, njegov je trenutni plan fokusirati se na
ostvarivanje i zadržavanje dominirajuće pozicije u Iraku, Libanu i Siriji.
Krvava sudbina ovih triju zemalja nudi više prilika za konsolidiranje moći od
onih u Zaljevu, gdje bi se Iran morao takmičiti sa SAD-om i njegovim
saveznicima. Uspjeh u užem pristupu, štaviše, mogao bi na koncu ojačati Teheran
nad Saudijskom Arabijom i onima u sunnitskom bloku.
General Qassem Soleimani, zapovjednik specijalne jedinice
„Quds“ u sklopu Iranske revolucionarne garde
(IRGC), jedan je od zaduženih za provedbu nove politike. Zadnje tri
godine posvećen je postavljanju građevinskih blokova za najmanje jedan, ali
vjerovatno dva, kopnena koridora preko Levanta (jedan na sjeveru i drugi na
jugu), koji će povezivati Iran sa Sredozemljem. Ovi putevi bi se prostirali na
najmanje 1300 km od iranskih zapadnih granica, kroz doline Eufrata i Trigrisa i
velike predjele pustinje u Iraku i Siriji, povezavši se tako s Hezbollahom u
Libanu, i sve do ruba Golanske visoravni. Koridori bi služili kao veza za prijevoz
vojne opreme ili vojnika kada se javi potreba. U zadnje vrrijeme, nekoliko
šiitskih milicija, koje finansira Iran, u javnosti spominju planove za
omogućavanje kretanja svojih boraca ovim putevima. Snage libanske paravojne
organizacije Hezbollah, na primjer, prisutne su u Siriji i Iraku, a ključne iračke
šiitske milicije sada su u Libanu.
Prema tvrdnjama nekoliko viših iranskih zvaničnika, ideja je
da se nadzor koridora omogući i posredničkim snagama, poput Hezbollaha te različitim
šiitskim milicijama koje Iran finansira u Iraku i Siriji, kako bi se izbjeglo
korištenje vlastitih vojnih snaga za kontrolu puteva. (Iran ima već tradicionalnu
averziju prema slanju ljudstva u inozemstvo.) Teheranske posredničke milicije
mogle bi oformiti snage od 150.000 do 200.000 vojnika, uključujući 18.000 afganistanskih
šiita, 3.000 do 4.000 pakistanskrih šiita i male kršćanske i druske milicije.
Neke od ovih snaga već su uključene u različite sektore duž planiranih
koridora. Iran bi također mogao regrutirati više šiita – naročito izbjeglica iz
Afganistana i Pakistana koje traže posao, ali i uvjerenje.
Sjeverni koridor bi obuhvatao dionicu od Irana kroz sada
šiitski većinsku provinciju Diyala prema provrinciji Kirkuk i gradu Shirqatu na
istoku, a sa Sirijom se povezivao preko Tel Afara i dristrikta planine Sinjar.
Ovo znači da bi iranski konvoji dolazili i do Sirijskrih kurdskih teritorija
već povezanih sa područjima pod kontrolom sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.
Kako bi se kretali ovim koridorom, Iranci se moraju pobrinuti da se ne miješaju
ni iračka vlada niti kurdske snage sa zapada. Što se tiče sve većeg iranskog
utjecaja na iračku vladu i njezine oružane snage, mala je vjerovatnoća da će iz
Bagdada biti ikakavog protivljenja njihovim konvojima. Isto vrijedi i za Kurde.
Pešmerge, vojne snage dviju najvažnijih iračkih kurdskih političkih stranaka,
Patriotske unije Kurdistana i Demokratske snage Kurdistana, neće biti spremne
zaustaviti kretanje iranskih snaga koje nije prijetnja njihovim vlastitim interesima.
Snage Kurdske radničke stranke (PKK) u Sinjaru održavaju bliske veze s Iranom,
i u Tal Afaru, proriranske milicije već operiraju uz američki pristanak. U
kurdskoj Siriji, među Kurdima poznatoj kao Rojava, Kurdi kojima upravlja Stranka
demokratske unije (PYD) nalaze se pod stalnom prijetnjom od Turske koja PKK i
PYD smatra terorističkim grupama i tako na Iran gleda kao na prijateljske
snage.
Nedavno jačanje tursko-iranskog suparništva na Levantu nije
vodilo, sve do sad, nikakvom antagonizmu na terenu. Tako će vjerovatno i ostati
u skorijoj budućnosti. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kao da preferira
retorički rat s Iranom umjesto stvarnog. On osuđuje aktivnosti Teherana na
Levantu, ili po njegovim riječima „perzijski ekspanzionizam“, ali sudeći po
dosadašnjem Erdoganovom ponašanju, oklijevao bi da koristi znatan utjecaj nad iračkim
Kurdima, turkmenskom manjinom u Iraku i Siriji, i arapskim sunnitskim milicijama,
u pokušaju onemogućavanja iranskog plana.
Južni koridor bi omogućio da se saobraćaj odvija iz Irana
kroz šiitske provincije Iraka, obuhvatio bi glavni pustinjski autoput provincije
Anbar i kroz istočnu Siriju prije Damaska. Glavni problem s ovom dionicom je što
je Anbarovo, pretežno sunnitsko stanovništvo, na Iran gleda sa sumnjom i nenaklonošću. Ali većina 1,5 mil. sunnitskih stanovnika
žive u četiri velika grada – Falluji, Hadithi, Ramadiju i al-Qaimu – koji se
jednostavno mogu izbjeći putevima kroz sušni i jedva naseljeni seoski kraj. Upravo
su se u ovim područjima šiitske milicije, koje finansira Iran, borile s iračkom
vojskom protriv ISIS-a te i dalje drže neka uporišta. Imajući ovo u vidu, iračke
sigurnosne snage, stacionirane uz autoput kroz pustinju Anbar, vjerovatno se
neće protiviti konvojima koji stižu iz Irana ili od njegovih saveznih milicija.
Lokalna sunnitska plemena nisu spremna započeti novi sukob, naročito onaj u
kojem ne mogu pobijediti. Iran bi ih mogao pozvati, podmititi ili prestrašiti
kako bi zažmurili na iranske konvoje koji sijeku njihov teritorij.
U narednoj deceniji Iran namjerava modernizirati svoj zastarjeli
vojni arsenal. Ovo bi postepeno obezbijedilo IRGC-u i Oružanim snagama Islamske
Republike (ili Arteshu) pokretnu artiljeriju, tenkove i drugu opremu potrebnu
za formiranje, u dogledno vrijeme, ekspedicijskih snaga za jačanje njihovih
saveznih milicija. Unaprijeđenom zračnom snagom, Iran bi mogao pružiti zaštitu
kopnenim snagama koje prelaze koridore, ili za održavanje utjecaja nad političkim
frkacijama, plemenima i sektama ili za okupljanje trupa blizu izraelskih
granica.
Jednom kada rat u Siriji i Iraku prestane, Iran će
vjerovatno nastaviti osnaživati svoje posredničke milicije u objema državama,
na isti način kako to čini sa Hezbollahom u Libanu. U Iraku, milicije koje
finansira Iran, koje su dio Snaga narodne mobilizacije, krovne organizacije većinom
šiitskih milicija, već su primile službeno priznanje i sredstva iz Bagdada. U Siriji,
također, ostane li Assad na vlasti, Iran planira inkorporirati veliki broj
svojih milicija u dobrovoljnu paravojnu strukturu koja bi u stvarnosti bila pod
kontrolom Irana. Ove milicije trebaju štititi proiranske vlade širom Levanta i zadržati
koridore uspostavljanjem niza lokalnih oblasti i saveza na licu mjesta sa
lokalnim igračima duž puteva.
Međutim, krajnja svrha ovih koridora je olakšati iransko
djelovanje na Golanskoj visoravni s ciljem jačanja obruča oko Izraela. Iranci
javno izražavaju svoj interes u otvaranju Golanskog fronta njihovim sporednim
saveznicima, a visokorangirani IRGC oficiri sada su tamo uključeni u
uspostavljanje nove milicije – Golanskog puka – dijelom sačinjenog od
Palestinaca s prebivalištem u Siriji. Ahmed Jibril, veteranski vođa komande
Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, zagovara takav potez u Golanskoj visoravni,
a poziv je također ponavljan u više navrata u zvaničnim sirijskim medijima.
Takva strategija bi proširila sadašnju granicu u Libanu između Hezbollaha i
Izraela sve do rijeke Yarmuk gdje se sastaju granice Sirije, Jordana i Izraela.
Lideri nekih iračkih milicija, koje finansira Iran, poput Nujabe, već otvoreno
govore o svojoj namjeri da pomjere svoje snage na Golanski front. Izrael je nekoliko
puta uzvratio na napade iz te regije, a tokom tih sukoba ubijen je jedan
iranski general.
Kao odgovor na plan Irana da sebi osigura utjecaj na
Levantu, Trumpova administracija trebala bi surađivati sa svojim partnerima
kako bi zaustavili pokušaj gradnje ovih dvaju koridora. Turska, saveznik
NATO-a, trebala bi se suprotstaviti iranskim nastojanjima da dominira, preko
koridora, glavnim trgovačkim putevima koji služe za izvoz velikih količina
turske robe u arapski svijet. Kurdima bi se, u Iraku i Siriji, trebala
obezbijediti vojna oprema za suočavanje sa šiitskim milicijama. Jordan bi
trebao pomoći sunnitima iz zapadnog Iraka, kao i beduinskoj federaciji Shamar u
sirijskoj pustinji, koja tradicionalno održava dobre odnose sa Saudijcima u
organiziranju svojih snaga. SAD bi trebale podržati nastojanja Izraela da
spriječi Irance od stvaranja svog uporišta na sirijskoj strani Golanske
visoravni. Ali, iznad svega, SAD bi trebale nastaviti pregovore s Rusijom i
insistirati da sirijski lider Bashar al-Assad, čim prije, ode.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
