INTERVIEW
Muslimanka,
majka, filmska i TV redateljka. Aktivistkinja i žena sa hidžabom. Umjetnica
koja se putem filma upliće u različite ljudske sudbine, vodeći računa da ne
povrijedi srca svojih junaka
FOTO: Latić Hulusić (Vanja Lisac)
U
intervjuu za magazin Lola, Nejra Latić Hulusić govori o neznanju koje je
okovalo bh. društvo, udruženju Hava koje se već godinama bavi ženama u
umjetnosti, te ličnoj borbi protiv stereotipa i predrasuda. Ističe da marama
koju nosi i zbog koje je česta žrtva etiketiranja, nije njena zastava niti
sredstvo izražavanja, već podsjetnik samoj sebi.
Za
nekoliko dana ćete biti jedna od „knjiga“ u sklopu Žive biblioteke. Kako je
došlo do toga i koja su Vaša očekivanja?
Kontaktirali
su me iz Mediacentra Sarajevo i vjerovatno oni bolje znaju razloge što su mene
izabrali. Ja sam veliki fan projekta Živa biblioteka i sa zadovoljstvom sam
prihvatila poziv. Ako mi, žive knjige, podstaknemo jednu osobu bar na desetak
minuta promišljanja o svijetu i ljudima i inspirišemo je da izađe iz svoje zone
komfornih i ustaljenih stavova, onda su moja očekivanja od projekta ispunjena.
Koncept Žive biblioteke je rušenje
predrasuda putem neposrednog kontakta. Imate li neku preporuku kako bismo se
još mogli boriti protiv njih?
Protiv
predrasuda se mora boriti stalno i na sve načine. Živa biblioteka je odličan
projekat za one za koje računamo da zapravo i nemaju predrasuda, a to su
posjetioci sajmova knjiga i ovakvih projekata. Ali, moje iskustvo je pokazalo
da su predrasude duboko ukorijenjene u modernom društvu bez ikakvog pravila.
Predrasuda su jednako danas puni i intelektualci i kulturne radnice i nepismeni
i pismene i pankerke i narodnjaci. Samo im se grupa prema kojoj imaju
predrasude razlikuje. Ne idu svi ljudi u pozorište i ne čitaju svi knjige. Zato
se treba boriti kroz sve dostupne tehnike i medije, pa do nekoga dopiru modne
revije u kojima se pojavljuju djeca sa Down sindromom, do nekoga muzički
spotovi sa ljudima sa invaliditetom, do nekoga knjige i filmovi…
FOTO:
Latić Hulusić (Screenshot, N1)
Pokrivene žene često percipiraju
kao pasivne, pokorne, ugnjetavane, bez prava na izbor i samostalno djelovanje.
Jednostavno, kao žrtvu koju je potrebno spasiti. Sa druge strane, tu su i
epiteti egzibicioniste i vjerskog fanatika. Vi nam svojim primjerom pokazujete
da se radi o nizu predrasuda. Kako izgleda suočavati se svakodnevno sa takvim
etiketama?
Jedan
veliki broj žena uopšte na svijetu, pa shodno tome i pokrivenih žena jeste
pasivan, pokoran, ugnjetavan i bez prava na izbor. Jedan broj pokrivenih žena
danas jesu egzibicionistkinje i vjerski fanatici koje se osjećaju posebnije,
pametnije i svetije od ostalih smrtnika. Nisu predrasude ni o jednoj skupini
izrasle iz ničega. Nažalost, takvi primjerci su prosto češće izloženi kroz
medije kao slika pokrivenih žena. Veći je problem što i danas širom svijeta
postoji autodiskriminacija žena. Kod vjernica je to nešto lakše primijetiti,
ali je omjer na kraju isti. Autodiskriminiraju se žene koje svoj nedostatak
hrabrosti, volje, snova i vizija pripisuju raznim vjerskim propisima koje neko
namišlja, tumači i zloupotrebljava, a one ih koriste kao pokrivalo za svoje
lješkarenje u zonama komfora. Valja imati cilj i boriti se za njega. Od kukanja
nema ništa.
što se moje lične borbe tiče, ja razumijem i shvatam ljude koji u ova nezgodna
vremena etiketiraju i dajem sve od sebe da ih razuvjerim ako su osobe vrijedne
razgovora. Ima ih onih koji se bave trivijalnim stvarima pa nekima sam previše
umotana, drugima previše razmotana, jednima smetaju rukavi ljeti, drugima
pirsing… Uvijek postoje i oni za koje je prekasno i koji prelaze svake granice
strpljenja i pristojnosti u razgovoru. No, takve osobe rijetko i srećem, obično
su jako neuspješni, frustrirani i ako im se ne može pomoći, najbolje ih zaobići
i dobro izolovati da ne šire bolest dalje.
Hidžab uglavnom vezuju samo za
religiju i to u negativnom kontekstu, dok se izostavlja njegova snažna veza sa
feminizmom. Šta za Vas znači nošenje hidžaba?
Ja
sam muslimanka, filmska i TV redateljka i mama. To su tri ose moje ličnosti i
ne postoji granica gdje jedna prestaje, a druga počinje. Na dan kada sam se
pokrila nisam prestala biti manje redateljka ni više muslimanka. Moja marama ne
predstavlja ni moju niti tuđu politiku, niti mi određuje identitet. Ja ne
predstavjam nikoga. Moja marama nije zastava i nije sredstvo izražavanja. Moja
marama je samo meni, moj podsjetnik da se svaki dan trudim biti bolja osoba
prema sebi i drugima. Moje sredstvo izražavanja je film, a zastava mi je
bosanska i hercegovačka.
Hidžab
je koncept koji ženi savjetuje prosto da ne bude vulgarna. Koncept koji
usmjerava neke žene da se fokusiraju na svoju pamet radije nego na veličinu
grudi, čime postaje objektom umjesto subjektom. Po meni to nužno ne znači ni
pokrivanje kose. To je samo koncept odnosa spram svog tijela na koje imaš
potpuno pravo. Otkriti ga ili pokriti onoliko koliko se tebi sviđa. Samo i
jedino svojom ličnom odlukom.
Osim što ste umjetnica, zalazite u
sferu feminizma i aktivizma. Koji su najveći okovi bh. društva?
Naše
društvo je prije svega neobrazovano. Naš okov je neznanje. Od neznanja se svi
boje svega što se ne češlja i ne izgleda kako njihova mama. Ovdje se ljudi boje
promišljati sami, preispitivati stvari, boje se promjena i boje se biti prvi u
svemu. Sa druge strane, naš narod često slijepo slijedi bilo koga u svemu.
Vraćamo se unazad. Što je najgore, volimo za sobom i vući one koji bi naprijed.
Kroz svoje filmove često čačkate po
ljudskim životima, kao što ste i sami rekli u jednom intervjuu. Koliko je to opasno
za umjetnika, ali i junake priče?
Moj
profesor režije Haris Pašović nam je govorio da je režija odgovoran posao, kao
i operacija na otvorenom srcu. Dugo ga nisam shvatala, dok nisam napravila prvi
dokumentarni film i vidjela koliko sam tim filmom utjecala na protagoniste
filma, a kasnije i na neke ljude u publici. Jedna greška i nečije srce može
biti povrijeđno.
Radeći sa ljudima se često
oduševimo i napunimo energijom za naredne poduhvate, ali i razočaramo do te
mjere da nam sve izgleda besmisleno. Kako to dvoje držati u ravnoteži?
Radim
sa desetinama ljudi direktno u toku sedmice. Posao redateljke svakodnevno ovisi
o drugim saradnicima. Sa svakim se mora naći način komunikacije. Ovaj posao,
posebno ako ga još radite i na televiziji, što je moj slučaj, zahtijeva
ozbiljne živce. Dobra stvar je što vremenom naučite jako brzo procijenjivati
ljude što je korisno, jer vam treba tri minute da shvatite ako vas neko
manipulira, laže ili se nekome sviđate, loša stvar je što kao posljedica
prezasićenosti, mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude koje sam pustila u
svoj privatni život.
Pokrivenim ženama u BiH posvetili
ste film „Under the Cover“. Sa kakvim emocijama sve radili na njemu i koja je
njegova glavna poruka?
Rad
na tom je bio težak i naporan proces. Kolegica Sabrina Begović i ja smo uprkos
savjetima iskusnijih kolega da takvu temu nećemo baš isfinansirati kako treba,
potrošile ozbiljno vrijeme zaklapajući budžet tog filma. Na ovom projektu smo
razbile svoje predrasude o kulturnim radnicima kao otvorenim ljudima bez
predrasuda, jer smo baš na filmskim marketima po Europi susretali
najradikalnije stavove prema meni i filmu. No, to je iza nas. Film izlazi na
ljeto i govori o istim temema kao i ovaj intervju, a likovi su pokrivena
karatašica, prevoditeljica, gejmerka, umjetnica, taksistkinja…
Rodno osjetljivi jezik polako ulazi
u govor stanovnika BiH, iako i dalje postoji snažan otpor prema njemu. Koliko
je važno koristiti ga?
Jako
važno. Podsvjesno je bitno da prije svega da djeci u uho uđe da postoje informatičarke,
astronautkinje, vozačice, redateljke i fudbalerke. Onda to od malih nogu
usvajaju kao koncept, da nije samo spremačica, kuharica i ponekad doktorica.
Super je ako se nešto može i na starijima usput raditi. Ja uvijek spominjem
anegdotu sa potpisivanje jedne odjavne špice na kojoj sam kolegu video miksera
potpisala slučajno kao video mikserica. Pedeset ljudi je zadramilo oko toga
kako nam se ta greška potkrala. Isto kao što se vama potkrade svaki put da mene
namjerno potpisujete kao redatelj, umjesto redateljka.
U filmu „Mi, djeca sa kolodvora
Bosna“ bavite se jako zanimljivom i škakljivom temom – religijom iza rata, gdje
obrađujete slučajeve odvođenja bh. dječaka u vehabijske komune. Koliki je
izazov raditi na takvom projektu?
Veća
je odgovornost vjerno ispričati tu ličnu priču mladog čovjeka i svih drugih
njemu sličnih koji su prošli kroz isto, nego što je izazov. Neko se dobro
poigrao sa životom glavnog lika, a nadam se da će njegova priča spasiti neku
novu djecu i porodice. Osjećam se odgovornom da govorim o zloupotrebi religije,
o igranju sa najintimnjim ljudskim osjećanjem vjere. Film se zove po knjizi
„Mi, djeca sa kolodvora Zoo“ jer poredim naše postratno društvo sa onim iza II
Svjetskog u Berlinu. Samo su se nama, umjesto heroina, skupo prodavale razne
ideologije i razne religije, upakovane na razne načine, uglavnom u političke
svrhe. Na kraju, najveće žrtve su oni koji su tragali za stvarnom duhovnošću.
Vaše udruženje Hava se bavi ženama
u umjetnosti. Šta biste istakli kao vaše najveće dosadašnje dostignuće?
Sabrina
i ja smo uspjele da kao dvije žene, sa ukupno troje djece, uz redovne poslove
od kojih živimo, podignemo na noge i nevladinu organizaciju za promociju i
afirmaciju žena kroz umjetnost i produciramo sedam filmova koji obrađuju rane
pozicije žene u društvu, jednu školu filma za srednjoškolce na temu rodne
jednakosti i otvorimo galeriju „Kreativni butik“, u kojoj izlažu autorice ili
autori koji stvaraju na temu pozicija žene u društvu. Sada se malo foliram i
hvalim, ali kada u ova zla vremena smanjivanja budžeta za kulturu i podešenost
na šund, nabrojim sve što smo uradile sa dvadeset prstiju, baš sam nekako
ponosna.
Mislim da ćemo se svi složiti da je
mlađim generacijama potrebno uvesti dodatne edukacije o životnim pitanjima.
Koje predmete biste označili kao obavezne?
Društvo-kultura-religija,
koji već postoji kao predmet, treba biti obavezan i sa ozbiljnijim planom i
programom, a ne opcionalan umjesto vjeronauke, gdje će se sva djeca upoznavati
sa raznim vjerovanjima i uvjerenjima, a ne samo ponavljati ono što svakako uče
kod kuće i pri vjerskim ili nevjerskim zajednicama. Obavezna edukacija djece o
tome da postoje različiti ljudi na svijetu ne smije biti stavljena na
odgovornost savjesnim ili nesavjesnim roditeljima.
Protivnik sam odvojenih predmeta poput „Žene u
umjetnosti“ jer mi zvuče kao i „Žirafe u arhitekturi“, kao da tu ne pripadaju.
Ali zastupljenost važnih žena kroz nauku, umjetnost i historiju je poražavajuća
u našim udžbenicima i to se mora mijenjati radi ove djece koja još imaju šansu
da mijenjaju svijet.
(TBT, Razgovarala Vanja Stokić, Magazin Lola)