ANALITIKA
Uvođenjem predsjedničkog sistema Redžep Erdogan želi da
postane „Ataturk poslije Ataturka“ i da istovremeno poništi sekularnu tradiciju
Mustafe Kemala. U tome mu pomaže konzervativna energija velikog broja Turaka,
piše “Deutsche Welle”
FOTO: Erdogan (AP)
Molba kalifa je bila skromna. Tokom redovne molitve petkom
on je rekao da bi rado nosio turban u stilu sultana Mehmeda II iz XV vijeka. Želio
je da zna da li predsjednik ima nešto protiv. Predsjednik, koji je bio tek
nekoliko mjeseci na toj poziciji, dao je osoran odgovor: Kalifu bi bolje bilo
da nosi kaput na dvoredno kopčanje koji je uobičajen kod modernih državnika.
Uopšte, objasnio je predsjednik kasnije, kalifat je „nonsens“.
Ovo je scena koju je turski historičar Šukru Hanioglu opisao
u biografiji prvog predsjednika turske republike Mustafe Kemala – kasnije
nazvanog Ataturk. Scena je primjer odlučnog, ali i prostog načina na koji se
Ataturk ophodio prema religijskoj i političkoj tradiciji Osmanskog carstva koje
je bilo upravo propalo. Na sličan, rigorozan način je Kemal postupio kada se
zalagao da ukine funkciju imama koji je bio nadležan za turski parlament. „Ovdje
nam ne trebaju molitve“, rekao je. Za Kemala je, piše Hanioglu, postojala samo
jedna religija: sekularna republika.
Bolne reforme
Shodno tome i širi dijelovi stanovništva su pokazali svoju
uzdržanost. Obrazovana elita u gradovima je podržavala Kemalove reforme, a
većina, koja je bila tradicionalna, za reforme nije htjela ni da čuje. Ovi
drugi su osuđivali što se na sudu zakletva više nije polagala zaklinjući se u
Alaha, već u čast i što je sekularizam 1937. godine proglašen osnovom na kojoj
počiva republika. Isto se dogodilo i sa drugim reformama: uvođenje
Gregorijanskog kalendara, zamjena fesa šeširom, zamjena arapskog latiničnim
pismom, uvođenje nedjelje kao novog neradnog dana u sedmici umjesto petka,
uvođenje prava glasa za žene 1934. godine.
Ataturk je u historiju ušao kao modernizator Turske i do
danas slovi za njenog najvažnijeg predstavnika – u svakom slučaju u zvaničnom sjećanju.
No činjenica je, piše historičar Hanioglu, da Kemal i njegovi sljedbenici nisu
shvatili realnost u kojoj se nalazi tursko društvo. „Vođstvo ranije republike
je potcijenilo snagu otpora socijalne umreženosti u jednom muslimanskom
društvu. Kao i brojni evropski intelektualci krajem 19. i početkom 20. stoljeća,
i oni su bili čvrstog – ali iz današnje perspektive pogrešnog – ubjeđenja da
religija uskoro neće biti ništa više nego maglovito sjećanje iz prošlosti.“
Protivnik
Aktuelni predsjednik Redžep Tajip Erdogan se nada da će na
referendumu u nedjelju narod potvrditi uvođenje predstavničkog sistema. Čaner
Aver iz Centra za turske studije u Esenu pretpostavlja da Erdogan želi da uđe u
istoriju kao najvažniji državnik nakon Ataturka. I još nešto ga pokreće, kaže
Aver: „On želi apsolutnu moć. Za to mu treba promjena Ustava. Jer samo tako se de
facto predsjednički sistem može proglasiti ustavnim.“
Dio plana je i značajna 2023. godina, kada će biti
proslavljena 100. godišnjica Turske. „Tada Erdogan želi da slovi za najjačeg
lidera koji je izveo Tursku iz krize, ali i iz konflikata sa susednim zemljama
i odveo je u budućnost.“
Kako bi dobio potrebnu podršku za planirani predsjednički
sistem, Erdogan cilja upravo na onu većinu u stanovništvu koja je u međuvremenu
skoro stotinu godina protiv reformi Mustafe Kemala. Važni su mu simboli:
naredio je da se izgradi velika džamija na brežuljku iznad Bosfora, povećao je
porez na alkohol i zabranio njegovo služenje u blizini džamija. Time je
zagorčao život brojnim gostioničarima, čak i onima u mondenskim kvartovima
turskih gradova. Erdogan je progurao i to da žene ponovo mogu nositi maramu u
državnim institucijama poput univerziteta, sudova i parlamenata.
Glasanje o identitetu
Ideološki, kako kaže Čaner Aver, Erdogan potiče iz
nacionalno-konzervativnog miljea. „Ako postigne svoje ciljeve, onda ćemo se vjerovatno
u državnom aparatu suočiti sa odgovarajućim elementima.“ Doduše, kaže Aver,
malo je vjerovatno da će zemlja zaista postati islamska republika. „Međutim,
nacionalni, konzervativni i islamistički glasovi će se jače osjetiti u državnim
strukturama i moguće u javnom životu, u obrazovnom sistemu i akademskom
životu“, dodaje Aver.
Erdogan želi da politički preuredi Tursku, a tu dobro dođe
teren kulture. Time se on definiše kao ideološka protivteža Mustafi Kemalu.
Turska je, tako opisuje historičar Hanioglu, bila kulturološki moderna samo na
površini. Erdogan sada koristi konzervativnu energiju koja je decenijama drijemala,
ali nije nestala. Referendum o uvođenju predsjedničkog sistema je stoga također
glasanje o identitetu zemlje.
(TBT, DW)
