REPORTAŽA
Među ljudima postoji potreba za suradnjom, ali ih politika
dijeli. Zastrašuje ih onim “Drugim” i prikazuje ga u negativnom svjetlu, dodaje
fra Juro, čije se lice nakon ove tvrdnje nije dugo razvedrilo
FOTO: (Wikipedia)
Hrvatska izvještajna novinska agencija (HINA) objavila je
reportažu o Središnjoj Bosni. Reportažu prenosimo u cijelosti.
Na Franjevačkom samostanu u Jajcu otvorio ih je fra Juro
Aščić i smrknuto odgovorio: “Danas ne primamo goste”. Vidjevši da ne razumijemo
fratarsku šalu, okrenu na smijeh. “Ulazi bolan, ne brini”.
Uzalud srce Bosne?
Srednja Bosna je još uvijek mali dio one stare Bosne u kojoj
jedni drže do drugih, a drugdje je manje-više podijeljena, objašnjava fra Drago
Bojić, koji je zbog zauzimanja za univerzalne vrijednosti degradiran s mjesta
sveučilišnog profesora i urednika ugledne franjevačke revije na vikara u
provincijskoj župi.
Nije ovo zaludu srce Bosne, ističe dok sjedimo za masivnim
stolom samostanske blagovaonice u Jajcu, zajedno s “ujacima”, gvardijanom fra
Antom Šimunovićem i fra Jurom Aščićem, te urednikom samostanskog glasila
Vjesnik, Miranom Križancem.
Međutim, fratri priznaju da je i taj Srednjobosanski kanton
politički podijeljen, pa ako u jednoj od 13 općina vlast drže Hrvati, Bošnjaci
su potpuno onemogućeni u tome, i obratno.
Među ljudima postoji potreba za suradnjom, ali ih politika
dijeli. Zastrašuje ih onim “Drugim” i prikazuje ga u negativnom svjetlu, dodaje
fra Juro, čije se lice nakon ove tvrdnje nije dugo razvedrilo.
“Islamski centar Uskoplje”
Književnik i scenarist Josip Mlakić kaže da se radi o
političkoj priči koja traje 20 i nešto godina, koju je Ivan Lovrenović nazvao
nezavršenim ratom. Ali to se malo prenosi na običan svijet i u njemu nećete
naići da vas netko nacionalno uvrijedi ili provocira. Kad se dogodi prometna
nesreća odavde se idu liječiti u Sarajevo ili Travnik i ljudi se hvale toplim
odnosom prema njima, priča nam Mlakić u središtu gradića koji Bošnjaci službeno
zovu Gornji Vakuf, a Hrvati Uskoplje.
Ti se dijelovi grada slažu s prijeratnim etničkim sastavom i
u ratu su postali neprijateljske zone. Ostale su toliko odijeljene da su čak
različito računale vrijeme: Uskoplje je jedne godine uvelo ljetno računanje, a
Gornji Vakuf zadržao staro.
Toj politici jednostavno nitko više ne vjeruje, i ljudi su
postali svjesni da je ona samoj sebi svrha. Mi smo tu oduvijek živjeli zajedno
i danas prihvaćamo jedni druge. Nakon rata, koji je u Uskoplju bio strašan, s
velikim brojem poginulih na obje strane, od 1996. nismo imali ni jedan
međunacionalni izgred, dokazuje Mlakić.
Navodi primjer gostionice u kojoj se skupljaju ratni
veterani, “jedni i drugi”. “Kad prođete čujete kako trešte ‘četničke’ pjesme.
Navečer se ponapijaju, pa zna doći do tuče, ali ni jedna do sada nije bila
međunacionalna. Tu birtiju pošprdno zovu ‘Islamski centar Uskoplje'”, kaže
Mlakić.
“Neki moji prijatelji, koji su bili u hrvatskoj elitnoj
vojnoj jedinica, druže se gotovo isključivo s Bošnjacima ratnim veteranima. To
je jedan od apsurda koji se ne vide od terora dnevne politike”, širi ruke
nagrađivani pisac petnaestak knjiga.
Zaslužan pošteni otac
Na putu za Travnik, gdje se nalazimo s mladim arhitektom
Josipom Ledićem, zapažamo na padini u Rankovićima poveći mozaik hrvatskog grba,
koji podsjeća na kvrgavu političku situaciju u Lašvanskoj dolini. Ledić je u
rodnom Putićevu, unatoč svim socijalnim i političkim potresima, otvorio ured
“Ledić Arhitektura”, koji odlično radi. Ured zapošljava pet arhitekata i
građevinara te desetak vanjskih suradnika, koji trenutno na stolu ili u
pripremi imaju 40 različitih projekata, najviše onih privatnih investitora.
Josip ističe da mu je očev obraz bila najveća investicija u
otvaranje ureda. “Moj je otac, pčelar, prihvaćen kao pošten čovjek i vrata su
mi se svuda otvarala”, kaže.
Vrata prve postaje u Srednjoj Bosni na koja smo pokucali u
traženju odgovora na sve zaoštrenije pitanje “kako to da Bosanci ostaju vjerni
tradiciji svakodnevne suradnje, ali i dalje na izborima podržavaju politiku
podjela”, zamalo nam ostadoše zatvorena.
Druga bitna stvar je naša spremnost da educiramo investitore
na koji način možemo ispuniti njihove potrebe i tu smo se poklopili. Imali smo
dvadesetak crkvica i kapelica, što nam je donijelo malo novaca, ali nam je
omogućilo veću kreativnost i mogućnost da postanemo vidljivi, objašnjava Ledić.
Kaže da je glavna odrednica njegove arhitekture tradicija
koju pokušavaju nadovezati na duh vremena i suvremene materijale. Na pitanje
kako kao voditelj ureda može izbjeći koruptivne odnose koji su sve premrežili u
BiH, kaže da u dosadašnjem razvoju nisu imali potrebe poslovati s javnim sektorom.
Politika “znam ja tko je on”
Na stiješnjenom ispupčenom groblju u Docu, stari bosanski
križevi i napisi na njima svjedoče o dugoj povijesti mjesta. Župnik fra Zoran
Livančić se žali na nedostatak prostora, jer puno ljudi umire. S vikarom fra
Jozom Šarčevićem odlazimo na sastanak fra Nikom Petonjićem, župnim vikarom iz
Nove Bile.
Ljudi surađuju, zajedno trguju, komšije su, ali uvijek
postoji neka suzdržanost, neko “znam ja tko je on”. To je teško razumjeti. I
često na kraju dođe do zaključka da mu je bolji ovaj njegov komšija, nego netko
tamo koga on politički štiti. Zašto? Nije mi jasno, priznaje fra Niko Petonjić.
Petonjić kaže da ne zna objasniti politiku u BiH, no odlučan
je da ona nije javno dobro, što bi politika trebala biti! Političari kod nas ne
vode politiku, oni… oni siju mržnju. Još više zbunjuje to što po mišljenje idu
u Srbiju, Rusiju, Hrvatsku, Tursku, kaže fra Niko i dodaje da vjerske vođe
često šute i ohrabruju tu politiku umjesto da pošalju snažnu poruku protiv nje.
Kod Sekule podjele samo u ateljeu
Na brijegu pored zlatonosne rijeke Lepenice nalazi se kuća
samoukog 82-godišnjeg slikara Sekule Dugandžića. Pejzažni prizor kao da je
ispao iz sretnijeg dijela njegova ateljea.
Naime, polukružni atelje je s lijeve
strane ispunjen slikama nastanjenim čudovištima rata, a drugih strana slikama
živopisnih krajolika iz kojih izbija život. Dok rukom pokazuje bastarde zle
mitologije, Sekula se ispričava da nije danas osobit sugovornik.
“Ja sam jugonostalgičar, slobodno to napišite, vozio sam
svuda po Jugoslaviji i stekao prijatelje, pa sam i bio protiv rata. A onda rat
dođe; ha, poklopiš se ušima, šta ćeš? Išao sam umjesto sina na prvu liniju,
nisam mogao dozvoliti da mu se dogodi što i mom ocu”. Malo zastade, proguta, pa
nastavi: “Nije se vratio s križnog puta”. Pokazuje slike stratišta, pa zapita:
“Za koga su izginula ova djeca? Bio sam tri mandata vijećnik HSS-a u Kiseljaku
i dobro znam da ta politika nije napravila ništa dobro za narod”.
Pa nastavlja: “Žena i ja imamo dvije kćeri a tri zeta. Sva
tri Srbina. Za sina mi je udata muslimanka. Pa eto. Svi su otišli živjeti u
inozemstvo. Imamo veliki broj unuka, svi su vani. Ovdje nisu mogli opstati”,
sliježe ramenima.
“Djeca su odabrala svoje muževe i žene, mi možemo samo za
njima” dodaje supruga Ana.
Deprimirajuće Bugojno
Uz cestu za Bugojno valja se nabujali mutni Vrbas, kao iz
Mlakićevih romana. Viseći most preko njega zapetljao se kao konop s rubljem. U
Bugojnu Hrvati nemaju pristupa vlasti. Predsjednica HKD Napretka i sudska
tumačiteljica njemačkog Dubravka Vukadin povratnica je od 1998. i do mirovine
nije mogla dobiti posao u Bugojnu, nego je svakodnevno putovala u Kupres.
Imala sam mogućnost ostati u Njemačkoj, ali nisam zažalila
što sam se vratila, kaže i dodaje da joj je jedino žao što su joj djeca morala
otići. Ništa mi osobno ne nedostaje, ali stanje u Bugojnu je deprimirajuće,
vjerojatno kao i u većini naših zemalja, kaže.
Nemam osjećaj da sam manjina, ali svi se incidenti nastoje
objasniti međunacionalno, iako to nije ni jedan. To mediji zakuhavaju, dodaje.
Bivši nogometaš Iskre i HVO časnik Josip Kalaica, koji je
bio zarobljen pa razmijenjen s većom skupinom pripadnika HVO, kaže da je grad
snažno podijeljen.
Osobno dobro živim, imam hrvatsku mirovinu i takvih je
50-100 branitelja povratnika u Bugojno. Ostali se muče, kazuje Josip naporom
osobe koje je ostala bez glasnica, pa se nalakti da ga bolje razumijemo i odmah
vrati u zaslon: “Opterećuje nas rat. Neprocesuiranje krivaca. Naših 19 nestalih
još nije pronađeno, niti vojne vlasti žele reći gdje su”. Kaže da su na 80
posto od 120 ekshumiranih našli dokaze da su mučeni i ubijeni. A nitko ne
odgovara. Nitko, ponavlja.
Nestaje pobožni narod
Već se bilo smračilo kad smo stigli do stare crkve Sv.
Mihovila u Ovčarevu na padinama Vlašića. Toranj se bijelio na slaboj rasvjeti,
a u prolazu do crkve jedva se nazirao muški lik odliven u bronci. To je Ivo
Andrić, djelo kipara Zdenka Grgića. Nagrađivani latinist fra Stjepan Pavić
pišući o spomeniku kaže da je Andrić “gotovo cjelokupnim svojim djelom
bosanskom fratru podigao spomenik trajniji od mjedi”.
Pobožne žene ponekad ga dotiču po licu, kao i Gospin lik u
crkvi. Župnik fra Dario Udovičić kaže da njegov pobožan i skromni narod vidno
nestaje. Po zadnjem blagoslovu, župa ima 635 obitelji s 1611 župljana. Čak 177
obitelji ima samo po jednog člana. Između 2015. i 2016. naš 171 župljanin je
odselio, najviše u Njemačku. Župa oživi za blagdane, a sad je tiho, ostaju
starci i tako… stiša i fra Dario.
Dok nas izvodi iz crkve, krišom pokazuje palac na mramornom
Gospinu kipu, na kojem je neka vjernica ostavila tragove ruža.
Politika razdvaja i iseljava
U Srednjoj Bosni obični ljudi lako izgrađuju suživot,
objašnjava mladi arhitekta Ledić. Kakav bi to trebao biti svjetonazor koji bi
zagovarao da ne pomažemo jedni drugima, pita i napominje da treba praviti
razliku između političkih zahtjeva koje imaju npr. Hrvati u Ljubuškom od onih u
Lašvi. U svakom slučaju, iluzija je da je treći entitet rješenje, kaže Ledić.
No, politika ključni uspjeh u motiviranju birača nalazi u
etno-religijskoj polarizaciji. “Nakon blokade Daytonskog ugovora 2006., Banja
Luka i Mostar nastoje oslabiti Washingtonski ugovor, što pojačava unitarističke
ambicije Bošnjaka… i vode se ratovi između Bošnjaka i Hrvata za odnose u Federaciji”,
objašnjava pozadinu fra Drago, i pokazuje kako su općine u kojima vlast drže
Hrvati poput onih u Kiseljaku, Vitezu i Novom Travniku, posve zatvorene za
Bošnjake, kao što su Travnik, Bugojno, Fojnica i Donji Vakuf, u kojima vlast
drže Bošnjaci, zatvorene za Hrvate.
Dubravka Vukadin ističe da HKD Napredak u Bugojnu organizira
veliki broj kulturnih događaja i da za svaku ima malu, ali bitnu financijsku
podršku gradonačelnika. No, ni u jednoj javnoj ustanovi u Bugojnu nema Hrvata,
dodaje.
Hrvati u Jajcu imaju sve važnije pozicije, a u Travniku
nemate ni jednog Hrvata na pozicijama u javnim poduzećima. U Jajcu nije
formirano općinsko vijeće nego je ono blokirano, kaže fra Drago Bojić i dodaje:
I kad postoje želje običnih ljudi da iziđu iz tog začaranog kruga, kao što je
pokušaj učenika u Jajcu da spriječe nacionalno razdvajanje škola, lokalne
vlasti to osporavaju svojim odlukama.
Gdje je god manjinski narod, on nema prava. To su ovdje u
Kiseljaku muslimani, a naši u Sarajevu, kaže Ana Dugandžić.
Ma, politika hoće, kako se kod nas kaže, da metne obruč na
dunjaluk (svijet). Ali ko ga je metn’o? Kad misle da jesu, on će puknut,
upozorava Sekula.
U Lašvanskoj dolini, u kojoj su se dogodila najteža
stradanja poput Ahmića, Križančeva sela ili 800 poginulih u Vitezu, “ekonomija
je probila zid i pokrenula razvoj”. U Lašvi više od 80 posto ekonomije drže
Hrvati, i čine oko 50 posto radne snage, kažu fratri.
No, svi sugovornici upozoravaju na veliki problem
iseljavanja stanovništva te da on nije posljedica odnosa s Drugim, nego
“pogrešne politike naših”. Gvardijan Šimunović napominje da je Hrvatima lakše
otići jer imaju putovnice. Dodaju da se Hrvati najviše iseljavaju baš iz
Hercegovine i Livna, gdje su gotovo jednonacionalne sredine.
Pitam se što smo dobili?… Da nije bilo rata, imao bih dva
brata živa… objašnjava fra Zoran uz duge stanke pa dodaje: “Ljudi surađuju, ali
… gubi se… nada”.
“Istina je zavičaj”
Većina sugovornika ne očekuje skoro rješenje. “Ljudi su se
‘zabavili o sebi’ i nemaju kada razmišljati o okvirima, nisu kapacitirani. Ova
je zemlja opustošena, a naši infantilni političari su prava slika svijesti
svojih glasača koji su ostali”, kaže Mlakić.
On je skloniji mišljenju da će rješenje doći izvana. Ne
treba od naših očekivati ono što ni Talijani nisu mogli dok je 20 godina vladao
Berlusconi, kaže.
Fra Jozo Šarčević također misli da bi rješenje moglo ovisiti
od nekog faktora sa strane, od nekog prosperiteta ili neke katastrofe, nekog
povijesnog procesa… U “svakom slučaju, mislim da će potrajati još, kriza je
sveobuhvatna. Ne zagovaram apatiju, dapače, imam nekog unutarnjeg optimizma”,
kaže.
Josip Kalaica smatra da je “vrijeme lijek za sve”. “Doće
mlade generacije koje neće biti opterećene”, odmahuje.
Ljudi ne vjeruju političarima, ali se identificiraju s
nacionalnosti, i to je jedno i jedino. Identificiraju se i s religijom, koja je
povezana s nacionalnošću, a tako je i Hrvatskoj. Kod većine, kad se to malo
razgrne, religija ostaje prazna, zaključuje Mlakić.
Često se ne radi o dubljoj vjeri. Djeca se u velikoj mjeri
odgajaju u smislu religije pripadanja, a ne vjerovanja. Vjeroučitelj ima
ograničen utjecaj, na mali broj ljudi, pojedinačno, odgovara fra Jozo Šarčević
kojeg smo zatekli na vjeronauku ispred crkve u Putićevu.
Djeca su zbunjena jer im doma pričaju jedno, u crkvi drugo,
a u školi treće. Ona ne znaju što je istina. Ma, moja istina je moj zavičaj!
Treba poći od onoga osnovnog što svaki Hrvat, Bošnjak, Srbin i svi dugi, treba
biti: Treba biti svoj na svome, odrješito će vikar iz Nove Bile pa zaključi
protupitanjem: “Ha, što mi smeta da drugom priznam ono što jest?!”
(TBT, HINA)