ANALITIKA
Današnja etnička politika Kine, gdje je religija sastavni
dio, sadrži niz preferencijalnih postupaka prema manjinama, od afirmativnih
akcija u visokom obrazovanju do blagosti u pravosudnom sistemu, jednim
kontroverznijim od drugih.
FOTO: Getty Images
Skoro svaki Kinez, sa barem srednjoškolskim obrazovanjem, u
određenom trenutku mora naići na slavnu izjavu o religiji Karla Marxa:
„Religija je opijum za narod.“ Sadržana je u udžbenicima koji studente upoznaju
sa materijalističkom interpretacijom svijeta ovog filozofa, koji religiju
smatra „fantazijom“, a koju reakcionarne sile koriste da razoružaju
revolucionarni proletarijat obećavajući spas na onom svijetu pozivajući na
izdržljivost na ovom.
Neki će tvrditi da u takvoj prezentaciji Marxovog stava
postoji i lenjinistički spin te da je njegov više nijansiran i, iako nerado,
priznaje historijski progresivnu ulogu religije. Ipak, Marxov stav je
vjerovatno jedina moderna kritika religije s kojom su upoznati mnogi obični
Kinezi, pored Konfučijevog uveliko antagonističkog pristupa duhovnosti. On
također čini osnovu samopromocije Komunističke stranke – fundamentalno
ateističke.
Samim tim, udžbenik ne određuje kako milioni Kineza ustvari
pristupaju vjeri, niti marksistička dogma potpuno definira kako se Stranka nosi
s religijom u Narodnoj republici.
Marxova nemilosrdna kritika religije ne sprečava veliki broj
Kineza da prihvate učenja Buddhe, poruku Isusa Krista ili riječi Muhammeda
s.a.v.s. Ako išta, „vakuum vrijednosti“ koji je za sobom ostavila fanatična
maoistička ideologija nakon smrti Mao Zedonga sve više se puni religijom –
dokaz je sve veći broj novi vjernika.
U isto vrijeme, službeno ateistička Komunistička stranka decenijama
prolazi kroz dramatične preokrete u vezi s ovim problematičnim pitanjem. Od
nekakvog koketiranja u ranim godinama u ime gradnje političkog saveza preko
otvorenog neprijateljstva u radikalno ljevičarskim godinama kao rezultat
unutrašnjih političkih previranja, zatim pomirenja u prvim danima perioda ekonomskih
reformi i konačno do oprezne dvosmislenosti koja definira njezin pristup danas.
Sredinom januara predložena je revizija administrativnih
odredbi s ciljem održavanja društvenog reda što je dovelo do velikih
kontroverzi na Internetu i upravo tu
leži dvosmislenost. U prijedlogu izmjene vlasti su dodale član koji se, prema
kineskim standardima društvene kontrole, može činiti naivnim: „Svaka osoba koja
u medijima ili online platformama objavljuje sadržaj, pun uvreda ili predrasuda
protiv religije ili naroda, može biti predmetom administrativnog pritvora u
periodu od 10 do 15 dana.“ Kako je Kina društvo kojim dominiraju većinski
sekularni Han Kinezi, mehanizmi za sprečavanje vrijeđanja manjinskih etničkih
grupa ne čine se kontroverznim. Mjere osmišljene za sprečavanje govora mržnje
također su neuobičajene i sasvim nove. Mjere za obrazovanje manjina, provedene
u zapadnoj regiji Xinjiang, gdje živi veliki broj etničkih manjina, posebno
Ujgura, također sadrže član koji zabranjuje govor koji potiče na mržnju.
Međutim, ovog puta je protest bio jasan i glasan – jedan post na Weibou, gdje
se ljudi pozivaju na otpor mjerama, za kratko vrijeme je podijeljen preko 60.000 puta.
Nekoliko je upadljivih stvari o ovom valu protesta
predloženoj odredbi. Prvo, zazor se prvenstveno odnosi na islam i muslimane
iako predloženi član ne precizira ni religiju niti narod kojima je namijenjen.
Drugo, online mobilizacija skoncentrirana je na „džepove“ cyber prostora za
koji se dokumentirano zna da ima prošlost protivmuslimanskog aktivizma; i
umjesto iskrene zabrinutosti oko slobode izražavanja općenito, čini se da je
okidač ovolikog otpora upravo ozlojeđenost koja se postepeno širi kineskim
internetom: nezadovoljstvo primijećenim kompromisom Kine oko širenja islama.
Poput mnogih online uvjerenja koja se akumuliraju tokom
vremena, i ovo je vjerovatno oblikovano učestalim događajima koji se vide (i
tumače) kao kontinuriana tema.
Istraživači mogu ukazati na nasilne nemire u Xinjiangu 2009.
kao početnu tačku narativa u kojem je kineska država „suviše uviđavna“ prema
etničkim manjinama, naročito muslimanima Ujgurima. I kako će ova nedavna online
mobilizacija pokazati, narativ je narastao i dobio poticaj od niza novih
izvora.
Mnogi doagađaji koji danas jačaju taj narativ mogu se činiti
trivijalnim: avio-linije na domaćim letovima nude samo hranu sa halal
certifikatom; policija u Šangaju je oklijevala pri intervenciji kada su navodno
muslimanski vlasnici jedne trgovine pokušali spriječiti konkurenciju da otvori
svoju; CCTV je optužen za iskrivljavanje tradicije kineske nove godine jer na
godišnjoj gala večeri proljetnog festivala nisu spominjali svinjetinu. U
poređenju sa nasilnim etničkim konfliktima, ove priče manjeg animoziteta često
plivaju ispod površine senzacionalnih naslova u vijestima.
Popularne Weibo objave koje se protive predloženoj mjeri
navode „sekularne radosti“ života Han Kineza kao vrijedne zaštite, i vraćaju se
čak na vrijeme Kralja Majmuna kada su takva klasična književna djela poput
Putovanja na Zapad mogle ismijavati besmislene aspekte religije. „Predložena
odredba će uništiti suštinski dio kineske kulture,“ ističe jedna objava. Neki
od komentatora osjete klizav teren pred sobom: „Prvo ne možete jesti
svinjetinu, onda djevojke ne mogu nositi kratke suknje… onda ti dijete ne
može u školu jer prednost pri upisu imaju djeca određenih vjeroispovijesti.“
Ovo naglašava intrinzične protivrječnosti u kineskom
iskustvu s islamom, i nadalje, pitanjima nacionalnosti. S jedne strane, utisak
van Kine o vjerskoj politici zemlje pod utjecajem je njezine represivne
društvene kontrole u regijama poput Xinjianga, naročito nakon pobuna krajem
2000-ih. S druge strane, domaće iskustvo, naročito u centralnim i obalnim
područjima s većinskim Han stanovništvom, često sadrži elemente uvrede i
frustracije. Ovo može djelovati ironično imajući u vidu sveukupnu ekonomsku i
kulturnu prednost koju uživa većinska grupa, od kojih su mnoge povezane njezinim
pristupom prilikama i javnim resursima koji su obično koncentrirani u
razvijenim istočnim provincijama Kine.
Ali na jednom mikro, ličnom nivou, iskustvo je vjerovatno i
realno. Današnja etnička politika Kine, gdje je religija sastavni dio, sadrži
niz preferencijalnih postupaka prema manjinama, od afirmativnih akcija u
visokom obrazovanju do blagosti u pravosudnom sistemu, jednim kontroverznijim
od drugih.
Različite pristupe religiji u regijama Xinjianga (i Tibeta)
i van njih, gdje je tolerancija vjerovatno zadnja riječ kojom bi se opisala
etnička/religijska politika, ovdje vrijedi imati na umu. Na primjer, u ovoj
nedavnoj kontroverzi, mnogi koji se protive prijedlogu su navodili situacije
van Xinjianga i Tibeta, poput Ningxije ili Qinghaija,
gdje se pitanje širenja islama čini posebno upadljivim. Ljudi dijele slike
velikih, luksuznih džamija koji se grade u tim zabačenim, siromašnim područjima
u zapadnoj Kini uz blagoslov lokalne vlade kao i priče o mjesnoj djeci koja
pohađaju religijske škole.
Mnogi koji dane provode na Internetu osjećaju nelagodu zbog
takvih dešavanja. I upravo ovdje se Marx sudara s islamom. Jedna od glavnih
preokupacija koja isplivava iz ovog vala kritika je briga da jedinstveni aparat
kineskog društva da religiju drži podalje, njegova ateistička, socijalistička
ideologija, može biti ozbiljno oskrnavljen uvođenjem predloženih mjera.
Xi Wuyi, profesorica marksizma na Kineskoj akademiji
društvenih nauka i predvodnica u osudi amandmana, oslikava ovu jedinstvenu
kinesku reakciju kroz islam. U svom komentaru postavljenom online, Xi tvrdi da
je „istraživanje religije i kritiziranje teologije klasična akademska paradigma
savremenih religijskih studija kineskog marksizma“ i postavlja pitanje da li će
nova regulatorna odredba podrivati „težnje naučnika ateista da sprečavaju
negativne utjecaje religije,“ što je navedeni cilj Nacionalne koneferencije o
pitanjima vjere koju je Partija održala 2016. Njezine argumente su podržale
druge utjecajne ličnosti na Weibou, koje su na živopisniji način izrazile svoje
negodovanje: „Darwinova Teorija evolucije, koja ruši biblijski kreacionizam, i
Internacionala, koja odbacuje postojanje bogova, također se mogu smatrati
uvredljivim određenoj religiji. Trebaju li se one zabraniti novom odredbom?“
Ateističko uvjerenje nije jedino oružje kritičara, naročito
kada je u pitanju islam. Zabrinutost oko prava žena i primijetan antagonizam
prema nevjernicima također su glavni faktori koji doprinose online ogorčenosti.
I opet, on se projicira kroz online
aktivizam protivnika poput Xi, koja se stalno ubacuje u polemike kada god uoči
primjer islamskog „uplitanja“ u sekularne slobode. Baš poput peticije za odbacivanje
amandmana, Xi je mobilizirala javnost da podrži djevojku, pripadnicu naroda
Huej, kojoj je otac zaprijetio ubistvom jer izlazi sa mladićem naroda Han.
(Veliki dio Huej naroda su muslimani.) Otac je navodno rekao djevojci, „Ako te
ubijem, prekršio bi zakon naroda Han, ali bi me moja muslimanska braća slavila
kao heroja.“ Mobilizacija za podršku djevojci je pojačala osjećaj imperativa
onih koji se užasavaju islamskog upliva u kineske društvene vrijednosti,
dodatno potičući protivljenje predloženoj odredbi.
Mnogim komentatorima koji drže svojevrsna predavanja,
prizivanje Marxa može biti prosto strateški izbor: citiranje partijskog
ideološkog uzora u znak protesta vladinoj inicijativi čini se politički
prihvatljivim kao fini podsjetnik na njezine komunističke korijene. Ono također
ukazuje na važan aspekt ovog online revolta: ogorčenost je usmjerena koliko na
islam kao religiju toliko i na državnu pristranost i nekompetentnost, i otud
online kritike koje su zamišljene i kao upozorenje Partiji koja gubi na svojoj originalnoj ideji.
Takva upozorenja ponekad mogu biti veoma specifična,
pripisujući prijedlog moćnim vjerskim figurama koje mogu utjecati na politiku
Partije. Poruka je da su te ličnosti, mule koje nosi vladine kape, poljuljale
Partiju koja je dosad odolijevala miješanju religije u svoj način vođenja
države. Neobična taoistička podrška kampanji, koja je naišla na veliko
odobravanje online, samo pojačava percepciju da je odredba zamišljena kako bi
se blokirala kritika isključivo islama.
Jedva nekoliko komentatora usudili su se oprezno napraviti
razliku između religije i nacionalnosti, razdvajajući ono što smatraju vjerskom
predrasudom, što je za njih lažan koncept, i etničku predrasudu, koja je mnogo
manje prihvatljiva. Oni vjeruju da svaka osoba, bez obzira na etničko
porijeklo, ima pravo biti pripadnik neke religije ili ne. Ovo uvjerenje se
također podudara s mišljenjem uvaženih učenjaka poput Ma Ronga, koji zagovara
„depolitiziranje“ identiteta etničkih „grupa“ i podršku „individualnih“
identiteta. On vjeruje da povlaštene politike zasnovane na grupama dodatno
ističu etničke identitete i trebale bi se zamijeniti politikama za dobrobit
pojedinca bez obzira na njegovu etničku pripadnost.
Nema svako strpljenja za razlike u nijansama. Val protivljenja
odredbi također je na površinu izbacio i problematičnije elemente u kineskim
online polemikama o muslimanskoj zajednici.
Pogrdnim terminima poput „kult“ ili „zeleni rak“ (potječe od
simbolične boje za religiju) obiluje svaka uobičajena konverzacija, što opet
pokreće upravo istu zabrinutost koja stoji iza predložene mjere. „Demoniziranje
muslimana će potkopati etničko jedinstvo u našoj zemlji,“ izjavio je jedan
profesor, optuživši ljude poput Xi Wuyi za „pretjerivanje oko islamske
prijetnje.“
Ipak, online senitment se ne može tek tako ugasiti glasovima
koji pozivaju na otvoreniji dijalog budući i da dešavanja preko oceana idu u
prilog tom narativu, a predsjednik SAD-a izdao je čuvenu zabranu ulaska
muslimanima. Događaji nasilja u zemljama poput Švedske i Francuske, koji su
dodatno rasplamsali antimuslimansku retoriku na globalnom nivou, brzo su
pronašli svoj put u kineski cyber prostor. Sjećanje na krvavi kraj novinara
Charlie Hebdoa, također kao čin protiv slobode izražavanja, samo pojačava osjećaj
prijetnje. S tim u vezi, Marxovo drugo važno učenje, drugarstvo među braćom i
sestrama, proleterima i proleterkama, koje prerasta etničke i nacionalne
granice, manje je važno kineskim online aktivistima željnim suzbiti utjecaj
islama u zemlji. Njihova ogromna nesigurnost oko islama, potkrijepljena
ljubavlju za sekularnom slobodom i frustracijom državnom politikom, vjerovatno
će oblikovati vjerske i etničke odnose u Kini u narednim godinama.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)