ANALITIKA
Vojska je odgovorna za vođenje svog poslovnog carstva i
upravljanje državom. U jednu ruku, generali u uniformama vode monopolističke
konglomerate neprovjerenih, neoporezivih preduzeća poput komercijalnih farmi,
pogona za ambalažu hrane, građevinskih firmi, farmaceutskih postrojenja, pumpi,
ribarnica i fabrika cementa i čelika.
FOTO: Getty Images
Početkom prošlog mjeseca u Egiptu buknuli su protesti oko
hljeba. Hiljade ljutitih demonstranata blokirale su puteve i opkolile pekare u
držvanom vlasništvu protestirajući tako protiv vladine odluke da im smanji
subvencije za hljeb, samim tim i broj komada koje svaka porodica ima pravo kupiti.
Snage sigurnosti sukobile su se s demonstrantima u siromašnim kvartovima u
Alexandriji, Kafr el Sheikhu, Minyji i Asyjutu, kada su ovi uzvikivali „Želimo
jesti!“ Aktivisti sa društvenih mreža nazvali su pokret „pobunom gladnih“ (intifadat
al-tamwin).
Kada se predsjednik Abdel Fattah el-Sisi susretne s
predsjednikom Donaldom Trumpom u Bijeloj kući, nema sumnje da će proteste
prikazati pitanjem prošlosti, a svoj vojni režim bastionom stabilnosti u
regiji. Ipak, skoro je izvjesno da će se nemiri vratiti u Egipat, a vojska ove
zemlje bit će odgovorna za njihovo oživljavanje.
Pobune gladnih su simptomi krize od prošlog novembra kada je
MMF Sisijevom režimu odobrio kredit od 12 milijardi dolara. Uvjeti kredita
zahtijevaju da Egipat zaustavi hronični deficit u budžetu tako što će srezati
subvencije i druge oblike javnih trošenja. Sporazum također zahtijeva
poduzimanje koraka kojim će se privatni sektor ohrabriti da napreduje i poveća
broj radnih mjesta.
Ali egipatska vojska koristi sporazum da kazni niže staleže
u isto vrijeme dovodeći do najviše tačke komercijalne prednosti. Vojni
establišment, koji u potpunosti kontrolira plan ekonomskih reformi, selektivno
provodi uvjete kredita. Dok entuzijastično smanjuje subvencije siromašnim
građanima, širi svoju dominaciju nad brojnim ekonomskim sektorima i ubire
ogroman profit na račun privatnog sektora.
Vojska je odgovorna za vođenje svog poslovnog carstva i
upravljanje državom. U jednu ruku, generali u uniformama vode monopolističke
konglomerate neprovjerenih, neoporezivih preduzeća poput komercijalnih farmi,
pogona za ambalažu hrane, građevinskih firmi, farmaceutskih postrojenja, pumpi,
ribarnica i fabrika cementa i čelika. U drugu ruku, bivši oficiri zauzimaju
ključne pozicije u vladi zadužene za nacionalnu ekonomiju. Zauzeli su
birokratske pozicije sve od predsjednika do ministra snabdijevanja, direktora javne
uprave za razvoj poljoprivrede, zamjenika ministra za urbanizam i pomoćnika
ministra zdravstva. Štaviše, oni su guverneri distrikta u provincijama gdje su
pobune i izbile.
Kreditni sporazum MMF-a nije uspio držati pod kontrolom
vojnu dominaciju ekonomije i državne birokratije. Umjesto propisne
implementacije sporazuma, vojska štiti vlastite interese na račun onih koji
žive u neimaštini, a preostale resurse zemlje usmjerava vojnim oficirima,
daleko od sirotih, ojađenih građana.
Noviji pad ekonomije započeo je prošlog jula, kada su se
majke iz nižih staleža suočile sa nedostatkom hrane za bebe koju subvencionira
vlada. Njihova ljutnja pretvorila se u proteste širom zemlje. Egipatske majke
demonstrirale su pred vladinim uredima u naručju držeći svoju djecu. Vojska je
„patriotski“ riješila problem uvozom konzervi hrane koja je nedostajala.
Konzerve, koje su stigle mnogo ranije nego što uvoz međunarodne robe inače
zahtijeva, prodate su po dvostruko višoj cijeni. Osim toga, ministarstvo
odbrane i vojne proizvodnje ponudilo je pomoć gradnjom vlastite fabrike za
proizvodnju hrane za bebe.
Zatim, prošlog oktobra, manje od mjesec dana prije odobrenja
kredita, Egipćane je jedno jutro dočekao nedostatak šećera. Kako država nije
bila u mogućnosti priuštiti subvencije za zaslađivač, iznenada je nestao iz
državnih trgovina što je dovelo do dugih redova kako bi se kupilo pakovanje-dva
šećera, a često su se čule nasilne rasprave. Policija je krenula s hapšenjem
prolaznika koji su sa sobom imali veću količinu od porodične, „zakonski“
dozvoljene. Još jednom, vojska je odlučila riješiti problem. Od privatnih
prodavača je zaplijenila šećer i prodavala ga sama.
Na ovaj način se vojska nametnula kao izbavitelj iz krize
koju je sama stvorila i dodatno je pritisnula svoje konkurente iz privatnog
sektora. Vojni guverner Alexandrije obećao je okončati krizu sa šećerom, za
koju je okrivio pohlepne privatnike. Za to vrijeme, „Kompanija al-Salam koja
prodaje proizvode oružanih snaga“ pri ministarstvu odbrane prodala je 3000 tona
jeftinog šećera u siromašnim kvartovima u gradu. Šećer se na kraju pojavio na
tržištu – nakon što je vojni ministar snabdijevanja udvostručio njegovu cijenu.
Vojni režim također koristi uvjete kredita kako bi smanjio
birokratiju. Deset dana prije odobrenja kredita MMF-a, režim je izdao zakon
kojim bi se trebala sniziti primanja vladinih uposlenika u pretrpanoj državnoj
birokratiji. Dva dana kasnije, država je donijela još jednu važnu odluku.
Smanjila je vrijednost egipatske funte, što je značilo da je novac koji su ti
uposlenici zarađivali izgubio pola svoje kupovne vrijednosti.
Iako teži smanjenju birokratije, režim je unaprijedio svoju
sposobnost da podanike smjesti na ključne pozicije. Jedan član u novom zakonu
zadržao je propis iz vremena Hosnija Mubaraka kojim predsjedniku pripada ovlast
da imenuje službenike na vodeće pozicije. Sisi je svesrdno koristi te sve veći
broj bivših oficira postavlja na građanske pozicije u vladi i javnom sektoru
čim odu u penziju.
Egipatski parlament je glasao za izdavanje zakona o gradskoj
službi, ali je odobrio još jedan detalj u zakonu kojim se vojne penzije
povećavaju za 10%. Ovo nije prva povišica vojnim oficirima za Sisijevog režima.
U protekle tri godine, predsjednik Egipta je izdao šest odluka kojima su se
vojne penzije povisile za ukupno 35%. Nadalje, parlament je podržao novi fond
za pružanje medicinskih i socijalnih usluga vojnim sudijama. U Alexandriji,
neki od njih su tada radili na tome da se desetine radnika u aleksandrijskom
brodogradilištu, u vlasništvu vojske, pošalje u vojni zatvor zbog stupanja u
štrajk.
Na dan devalvacije egipatske funte, vojni režim je odlučio
da skoro dvostruko povisi cijene nafte. Ovo smanjenje subvencija za naftu bio
je korak ka njihovom ukidanju. Srećom po ministarstvo odbrane, ono posjeduje
lanac benzinskih pumpi raspoređenih širom skoro svakog puta u zemlji.
U januaru je vlada povisila cijene lijekova za 50%, što je,
uz devalvaciju valute, rezultiralo strašnim nedostacima. Nakon donošenja
odluke, ministar zdravstva je imenovao bivšeg generala na poziciju direktora
kompanije za proizvodnju vakcina koja je u državnom vlasništvu.
Ove lančane krize zahtijevale su hitno rješavanje pitanja siromaštva. Vojska je
stupila na scenu s megalomanskim građevinskim projektima koje je vladina
propagandna mašinerija predstavila kao put za podizanje nižih staleža –
socijalni smještaj za stanovnike sirotinjskih kvartova i potražnju nove zemlje
koja će se podijeliti omladini iz nižih staleža. Vojni izvođači radova preuzeli
su na sebe ove ambiciozne projekte, a vojni Odjel za pitanja morala snimio je
obećavajuće video snimke njihovog napretka.
Jedan od ovih mega projekata je Program milion stanova koji
je Sisi obznanio prošlog maja na svečanom događaju organiziranom kao slavlje
jer se nižim staležima pomaže da isele iz sirotinjskih kvartova. Predsjednik je
ovaj veliki projekt dodijelio Agenciji za izgradnju oružanih snaga (EAAF),
ogromnom vojnom izvođaču radova. Zakon o javnim tenderima, koji je dobio niz
amandmana nakon što je vojska preuzela vlast 2013. i opet 2016., dozvoljava
takve direktne dodjele vladinih projekata vojnim konglomeratima.
Slično tome, poljoprivredni projekt Milion i po jutara
zemlje dodijeljen je vojnim inženjerima EAAF-a. Obećavši veliki prosperitet
omladini koja se prijavi za dodjelu komada ove zemlje, Sisi je zatražio od
EAAF-a da brzo završi kopanje izvorišta vode i gradnju kuća, bolnica i škola u
tim područjima.
Iako je projekt najavljivan kao inicijativa za podršku
siromašnima sa sela, stvarnost ne terenu je daleko drugačija. Vojnici su
zaplijenili pustinjsku zemlju brojnih farmera u Qini, siromašnoj provinciji u
južnom Egiptu, koju su oni navodnjavali i obrađivali decenijama. Vojska je
optužila farmere za povredu državne imovine i protjerala ih kako bi zemlju
uvrstili u svoj projekt. Guverner Qine, bivši general, velikim bagerima je
uništio imanja farmera na 100.000 jutara. Bespomoćnim vlasnicima nije ostalo
ništa drugo do poslati pritužbe na guvernera u Kairo, na adresu Generalnog
autoriteta za poljoprivredne razvojne projekte, na čijem se čelu onda nalazio
još jedan bivši general.
Vojni režim je također najavio Razvojni projekt Sueskog
kanala u pokušaju oživljavanja patriotskih sjećanja na nacionalne napore da se
izgradi kolosalni projekt poput Asuanske visoke brane. I opet, vojni inženjeri
na sebe preuzimaju ovaj projekt te regrutiraju radnike da doputuju iz
različitih mjesta kako bi doprinosili. Sisi je odbio osloniti se na indijske
radnike iz projekta i zatražio je od EAAF-a da stvori radna mjesta za lokalne
radnike za pristojne plaće. Inspirativni video koji je EAAF pustio u javnost
prikazuje intervjue sa desetinama sezonskih radnika koji izlaze iz autobusa na
gradilištu nakon skoro 2000 km dugog puta iz provincije Qina. Svi intervjuirani
radnici su kazali da im je čast služiti nacionalnom cilju i onda su stali u
dugi red kako bi se prijavili, a za stolom je njihova imena bilježio oficir.
Nekoliko dana kasnije, 200 tih istih radnika vratili su se u
Qinu uz tvrdnju da im vojni ineženjeri ne obezbjeđuju propisnu plaću, prehranu
niti pristojna mjesta za noćenje usred pustinje.
U aplikaciji za kredit MMF-a, vladajući egipatski oficiri
sebi su obezbijedili važne izuzetke. Rezanje javnih troškova na osnovna dobra,
na primjer, nije spriječilo vojsku da novac rasipa na nabavku oružja. Samo s
Francuskom je prošlog marta sklopljeno ugovora u vrijednosti od preko 2
milijarde dolara. Ministarstvo odbrane nije platilo to oružje novcem od
skupljenih prihoda svojih komercijalnih aktivnosti, nego su uzimali kredite od
francuskih banaka. Vojska obično insistira da njezina unosna komercijalna
preduzeća trebaju sama obezbjeđivati dobra i oružje, ali u ovom slučaju, vojska
nije platila ovu veliku isporuku s vlastitih računa. Umjesto toga, tražila je
od Ministarstva finansija da bude žirant za veliki kredit i plati sve ukoliko
ga vojska ne uspije vratiti.
Kada su prošle sedmice izbili protesti za hljeb, neki su se
Egipćani sjetili sličnih događaja od prije 40 godina. 1977., još jedan vojni
predsjednik, Anwar Sadat, također je pokušao prihvatiti savjet MMF-a i smanjiti
subvencije za hranu. Nasilni pobunjenici uzvikivali su parole protiv MMF-a i
brzo su pregaženi tenkovima vojske. Sadat je otkazao odluku, a za nemire
okrivio komuniste.
Jedina razlika između tih i današnjih protesta je što nema
komunista koji bi se okrivili. Ovi protesti nisu u cjelosti krivica MMF-a.
Organizacija je izvukla pouku iz prošlosti, a u sporazum o kreditu uključila je
stavku gdje egipatska vlada mora jačati „mreže društvene sigurnosti“ za ranjive
grupe koje su pogođene ekonomskom reformom.
Uprkos prisutnom nezadovoljstvu, vojni režim se osjeća
dovoljno samouvjerenim što se tiče sigurnosti pa se usuđuje dodatno provoditi
ekstremne mjere u sklopu ekonomskih reformi. U potpunosti je oslabio političke
stranke u zemlji, stavio pod kontrolu vođe sindikata, a aktiviste za ljudska
prava poslao na sud u pokušaju sprečavanja masovnih nereda koji su se desili
2011. Međutim, srednji stalež, koji pada, te očito i niži stalež, ne trebaju
ohrabrenje profesionalnih političkih aktivista niti motivaciju da izađu na
ulice. Glad i nedostatak dostupnih lijekova pokazali su se dovoljnim razlozima
za povremene nemire na sjeveru i jugu, a moguće je da će vrlo lahko eskalirati
u stalne nasilne proteste.
Osim vijesti o kršenjima ljudskih prava i gonjenju
političkih neistomišljenika, duži period se čini da je politička klima u Egiptu
mirna i stabilna. Sisi planira svoju prvu posjetu Bijeloj kući, a nedavno su ga
posjetili njemačka kancelarka Angela Merkel i šef Centralne komande SAD-a.
Ipak, nemiri otkrivaju da ispod ovog mira bjesni rat između dominantne vojske i
siromašnih građana. Nema nikakve garancije da će stabilnost egipatskog vojnog
režima potrajati.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)