CIVILIZACIJA
Dok najveći dio svjetskog stanovništva živi u gradovima ili
migrira ka njima, sve veći broj urbanih građana ove zemlje počinje da se bavi
zemljoradnjom
FOTO: Pixaby
U otvorenom, provjetrenom ambaru na farmi Mirele Ravere,
atmosfera je kao u studiju za jogu. Krave se slobodno šetaju između boksova po
podu od gume posutom pijeskom i slojem slame koja se mijenja dva puta dnevno.
Na jednom kraju, nalazi se automatska hranilica koja na osnovu podataka
prikupljenih s čipa svake krave određuje odgovarajuću vrstu i količinu hrane.
Ambar je izgrađen 2011. godine kada je u njega smještena najsavremenija sprava
za automatsku mužu mlijeka uvezena iz Britanije. Krave se slobodno šetaju sve
do izlaza, kada utrenirano staju u red. Na osnovu novog digitalnog očitavanja,
vrata se otvaraju i životinje ulaze u prostoriju za mužu koja nikada ne traje
više od 5 minuta. Na ovaj način, dnevno se proizvede 1200 litara mlijeka koje
se skladišti u tankovima od nehrđajućeg čelika. Ono koje ne ode u proizvodnju
tradicionalnih italijanskih sireva, završi u jednog od mljekara u oblasti
Ligurija.
Raverino prošlo iskustvo zaslužno je za ovako efikasnu mljekarsku
proizvodnju. Iako potiče iz stočarske porodice, najveći dio karijere provela je
na radnom mjestu računovođe, sve do bankrota preduzeća u kome je bila zaposlena.
Nakon toga, roditelji su joj predložili da se okuša u proizvodnji sira od mlijeka
s njihove farme. Ono što je počelo kao privremeni posao u jeku ekonomske krize,
pretvorilo se u životno opredjeljenje. Prema njenim riječima, djelatnost kojom
se bavi je nešto mnogo više od posla, jer u skladu s lokalnom tradicijom
italijanskih seljaka, ona podrazumijeva i brigu za zemljom. Iako joj je
etičnost na prvom mestu, ne fali joj ni poslovnog pragmatizma svojstvenog za
njenu raniju karijeru.
Prije nego što je počela da se bavi proizvodjom sira, Ravera
je završila nekoliko kurseva u Liguriji i Pijemontu. Stručnjaci za proizvodnju
sira prilagodili su taj proces vrsti kraja koje uzgaja, odnosno tipu mlijeka
koje one daju. Krave se razmnožavaju vještačkom oplodnjom, i to sjemenom najcjenjenijih
bikova, ne bi li se otklonili nedostaci poput slabih članaka, karakteristični
za domeće životinje. Na ispaši se nalaze tokom većeg dijela godine, ne
računajući zimske mjesece, za šta im na raspolaganju stoji oko 5 hektara
pašnjaka. Vještačke granule nadoknađuju odsustvo pojedinih hranjljivih materija
iz slame. Sve skupa, Ravera ima 150 grla od kojih proizvodi sir u količinama
dovoljnim da snabdijeva dvije obližnje pijace. U tome joj pomaže majka i jedan
plaćeni radnik.
Najveći izazov leži u obezbjeđivanju dovoljne količine novca
za ulaganja u farmu i životinje. Neposredna prodaja sira i mesa (dobijenog od
bikova) povećava zaradu. Pored ljudi na pijacama, mađu njene kupce spada i
nekoliko restorana. Porodični posao upotpunjuje seoski turizam. U porodičnoj
kući ima i nekoliko soba za izdavanje. Ravera se protivi daljoj ekspanziji
posla jer bi u tom slučaju morala da nadraste postojeći okvir. To je, prema
njenim riječima, isto kao da se vratila da živi u gradu.
Trend preseljavanja ljudi iz sela u grad preovladava u većem
dijelu svijeta. Međutim, u Italiji je na djelu obrnut proces. Broj ljudi koji
se okreću maloj poljoprivredi u stalnom je porastu. Između 2013. i 2015.
godine, broj mladih koji su zaposleni u poljoprivredi skočio je za 9,1%. Takav
trend nije ograničen na Apeninsko poluostrvo, niti samo na zapadnu Evropu. Na
Tajvanu trenutno se dešava bum takozvane urbane poljoprivrede – otvaranja malih
farmi na skupim parcelama zemlje u blizini Tajpeja.
FOTO: Reuters
U Italiji, zemlja je daleko jeftinija a vlasništvo nad njom
ljudi zadržavaju i nakon prestanka bavljenja zemljoradnjom. “Legame
atavico”, veza sa precima, glavni je razlog zbog kojeg Italijani rijetko
prodaju zemlju. Za njih, prodaja predačke imovine je poput prodaje vlastitog
identiteta. Podijeljenost posjeda među brojnim nasljednicima dodatno otežava
stvari. Prema tome, mladi ljudi koji razmišljaju o povratku na selo u većini
slučajeva tamo već imaju dovoljno zemlje za početak.
Italijanska ekonomija doprinosi ovom procesu. Petnaest
godina stagnacije frustrira mlade. Srednjoškolcima, pa i fakultetski
obrazovanim ljudima sve je teže da nađu posao. Mnogi napuštaju zemlju i odlaze
u Berlin ili London. Drugi, pak, idu na selo.
Farmeri Pijemonta u svom zanimanju vide veću sigurnost od
one koju su imali njihovi u industriji ili uslužnom sektoru zaposleni
roditelji. Ako ništa drugo, uvijek će imati hranu na stolu. Mnogi idealistično vjeruju
da će skromnijim načinom života postići veći nivo zadovoljstva. “Ovdje
nismo iz puke ljubavi prema prirodi, već želimo i da zaradimo novac”, kaže
Enrika Gerpeli, koja je sa svojim partnerom Alesandrom Pjanom i njihovo dvoje djece
odlučila da se vrati na selo. Par je napustio Đenovu, gde su se bavili advokaturom
i programiranjem, i preselio se u selo Kremolina, mjestašce od 1100 stanovnika
gdje proizvode šafran. Trenutno grade staklenu baštu na 500 kvadratnih metara u
kojoj će tokom cijele godine moći da uzgajaju preko 100 000 pojedinačnih
stabljika ove začinske biljke.
FOTO: Pixabay
Šafran se u Italiji proizvodi od 15. vijeka, kada su ga donijeli
đenovski trgovci. Iako je riječ o biljci karakterističnoj za ovaj dio Italije,
mladi par je tradiciju spojio s poslovnom ambicijom. Od 20 tona šafrana koliko
potroši godišnje, Italija sama proizvede svega 500-600kg. Tržište je otvoreno
za domaći proizvod koji se može prodavati na pijaci, ili čak poštom, u oba
slučaja bez posrednika.
Gdje postoje prilike, često nastaju i problemi. Dobavljači
opreme s isporukom kasne skoro 18 mjeseci, pa Enrika u međuvremenu radi kao
prodavačica u lokalnom marketu. Da bi finansirali čitav projekat uzgoja
šafrana, morali su da založe kuću. Takve situacije se često završe na loš
način. Ipak, par tvrdi da je potez na koji su se odlučili poboljšao kvalitet
njihovog života, a ne sumnjaju ni u njegovu dugoročnu isplativost.
Novi farmeri mijenjaju izgled te djelatnosti. “Nekada
su nas posmatrali kao primitivne seljake. Danas, zemljoradnja podrazumijeva
visoku tehnologiju u istoj mjeri u kojoj se oslanja na tradiciju”,
zaključuje Enrika. Otavio Rube, poljoprivrednik iz istočnog Pijemonta, slaže se
s ovom tezom. “Kao farmer, osjećam se drugačije nego ranije. Sada me ljudi
posmatraju kao stručnjaka u svojoj oblasti.” Sedamdesetih godina prošlog vijeka,
kada je Otavio započeo zadružnu proizvodnju kojom se i danas bavi, ogroman broj
italijanske omladine napuštao je selo i prelazio u gradove. Čitava sela
ostajala su bez stanovnika.
Sada, njegova zadruga ima 20 članova i još toliko
zaposlenih. Oni koji su bježali sa sela, sada se kaju zbog te odluke.
Italijanske pijace življe su nego ikada prije. Grupe zadružene za kupovinu
namirnica direktno od proizvođača vraćaju povjerenje u odnos između seljaka i
potrošača. “Nikada se prije nije posvećivala ovolika pažnja zemlji,
poljoprivredi, i kvalitetu onoga što jedemo i načinu na koji se to odražava na
okolinu. Ugled zemljoradnika naglo je porastao”, ističe Rube.
Neke organizacije poput “Birrificio Agricolo di
Moncalieri” (BAM) farmerski poziv dovode do ekstrema. Njihov cilj je da
naprave samoodrživu zatvorenu proizvodnju u kojoj će sve što je potrebno čovjeku
i životinji biti proizvedeno na lokalu. Braća Filipo i Nikola Laguci 2 vratili
su se na farmu svojih predaka i počeli
proizvodnju domaćeg piva. Na zemlji imaju ječam, hmelj, ali i razno voće kao i
baštu s povrćem. Pored pilića i koza koji su već tu, uskoro će zapatiti i
svinje. Pored poljoprivrede, bave se i organizacijom kulturnih manifestacija s
ciljem privlačenja mladih na selo.
Za sada, zarađuju dovoljno novca da se izdržavaju, a od
ušteđevine prave dalja ulaganja u posao. Pored povremenih ekskurzija u Torino,
najveći dio svog vremena provode u radu. Lagucijevi i njihovi saradnici su
odlučni idealisti koji prihvataju činjenicu da je pred njima još mnogo posla.
“U početku, pričali smo o mijenjanju svijeta”, kaže mlađi brat.
“Sada shvatamo da je svijet preveliki, pa pokušavamo da uredimo sopstvenu
baštu.”
(TBT, Economist, newsweek.rs)