KULTURA
Onaj jezik kojim govore u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori očito
nije drugačiji od ovoga kojim govorimo mi ovdje. Ni rođeni nakon raspada
Jugoslavije nemaju problema s razumijevanjem srpskog ili bosanskog, a navijači
Hajduka, vidjeli smo nedavno, znaju i ćirilicu
FOTO: Tomić (Jutarnji.hr)
Hrvatski jezik izmišljen je da bi Hrvate držao u strahu, da
ih muči kako ne govore jezikom koji zovu svojim pa da vazda pitaju je li se
reče hiljada ili tisuća, kisela ili mineralna voda, je li ispravno slavina,
česma ili pipa, kaciola, zaimača ili kutlača, odrina, brajda ili pergola,
bakšiš, manča, trinkelt ili napojnica… Sumnje se množe u nedogled i
svakodnevno nas izbezumljuju, sve dok jednom sebi ne postavimo jednostavno,
razumno pitanje: a zašto stvar mora imati samo jedno ime? Zar smo glupi, nemamo
dovoljno mjesta u glavi, zar je naš mozak nekakav loš stroj, s memorijom kao
stari PC 286 s početka devedesetih godina prošlog vijeka, da u njega ne možemo
spremiti i hiljadu i tisuću, i stubu i stepenicu, i pipu i slavinu?
Zašto pristajemo na represivnu, policijsku, sebičnu
nacionalističku jezičnu politiku, koja sustavno kljaštreći naš rječnik ohrabruje
intelektualnu lijenost i, općenito, stvara jednu gadnu, neprijateljsku
društvenu atmosferu? Onaj jezik kojim govore u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori očito
nije drugačiji od ovoga kojim govorimo mi ovdje. Baš svi u Hrvatskoj, pa i
najljući ustaše i pravaši, savršeno dobro znaju šta su kašika, bioskop, saksija
i pantalone. Ni rođeni nakon raspada Jugoslavije nemaju problema s
razumijevanjem srpskog ili bosanskog, a navijači Hajduka, vidjeli smo nedavno,
znaju i ćirilicu. Svejedno, našim jezikoslovcima zbog nečega se sviđa špilati
maloumnost tvrdeći kako to nema veze s nama, kako smo mi čist nekaj drugo.
Službena jezična politika u posljednjih dvadeset pet godina
sažeto je glasila: E, narode, idemo se praviti glupi.
Deklaracija o zajedničkom jeziku suprotstavlja se užasnom,
idiotskom, neljudskom stanju u kojem je danas naš jezik. Potpisao sam je jer
ona pomirljivo i prijateljski priznaje svakoga, jer afirmira različitosti,
dozvoljava da jedna stvar može imati više imena, da mi svi, eto, govorimo
jednim jezikom, koji se od mjesta do mjesta različito zove, negdje je hrvatski,
negdje srpski, negdje bosanski, a negdje crnogorski.
(TBT)
