Piše: Hesham Gaafar, thebosniatimes.ba
Kada je papa Lav XIV potpisao svoju prvu encikliku, Magnifica Humanitas, 15. maja 2026. godine, datum nije bio slučajan. Obilježilo je 135 godina od Rerum Novarum, papskog pisma iz 1891. godine koje se suočilo s moralnom krizom industrijskog doba: fabrike, mašine, eksploatacija rada i nasilna neravnoteža između kapitala i radnika.
Novo „društveno pitanje“ više nije samo fabrika. To je algoritam.
Papino upozorenje je jasno: vještačka inteligencija nije samo još jedan alat. Poput parne mašine prije nje, ona preoblikuje rad, rat, znanje, politiku, pa čak i način na koji definiramo ljudsku osobu. Pitanje više nije samo šta vještačka inteligencija može učiniti, već kakav svijet gradi i koga se žrtvuje da bi ga izgradio.
Širom muslimanskih društava postavljaju se slična pitanja, iako ne kroz jedan unison glas.
U Dohi, naučnici islamske etike ispituju moralnu agenciju i odgovornost. U Maleziji, islamski principi se unose u razgovor o novim tehnologijama. U Indoneziji, klerikalne institucije počinju se baviti digitalnim životom, vjerskim odgovorima generiranim umjetnom inteligencijom i društvenim utjecajima automatizacije.
Ove tradicije ne govore istim jezikom kao katoličko socijalno učenje, ali se spajaju u ključnoj tački: ljudsko biće se ne može svesti na podatke, produktivnost ili korisnost.
U katoličanstvu, ljudsko dostojanstvo je ukorijenjeno u ideji da su ljudi stvoreni na sliku Božju. Ovo dostojanstvo se ne zarađuje efikasnošću, intelektom ili ekonomskom vrijednošću. Mašina može izračunati, predvidjeti i imitirati jezik, ali ne može posjedovati savjest ili moralnu odgovornost.
Islamska misao dolazi do sličnog zaključka kroz različite koncepte. To uključuje takrim, kur'ansko odavanje počasti djeci Adamovoj; hilafet, ljudsko upravljanje Zemljom; i amanet, moralno povjerenje koje nose ljudska bića. Osoba ne može prepustiti moralnu odgovornost mašini, jer odgovornost pripada ljudskom biću, a ne alatu.
Ko je vlasnik algoritma?
Ovdje islamska teologija nudi snažan odgovor na ono što bi se moglo nazvati obogotvorenjem tehnologije. Tawhid, jedinstvo Boga, nije samo doktrina obožavanja; to je i kritika lažnih apsoluta.
Ako je samo Bog apsolutan, onda se nijedna tehnologija, tržište ili algoritam ne mogu tretirati kao sudbina. AI je alat koji su napravila ljudska bića. Ne smije postati idol pred kojim društva predaju sud.
Pa ipak, dublje pitanje nije samo filozofsko. Ono je političko. Najhitnija pitanja su: ko je vlasnik mašine? Ko kontrolira podatke? Ko profitira od sistema? I ko plaća skrivene ljudske troškove?
AI prisiljava i kršćanske i muslimanske tradicije da se suoče s istom istinom: dostojanstvo nije apstraktna riječ. Ono se testira tamo gdje moć postaje nevidljiva.
Ovdje tradicija katoličkog socijalnog učenja nudi razvijeniju strukturalnu kritiku. Papa Lav XIV smješta AI unutar duge historije rada, kapitala i nejednakosti. Upozorava da je moć nad VI koncentrirana u rukama privatnih korporacija, koje su akumulirale resurse veće od mnogih država. Podaci, platforme, patenti i infrastruktura postaju novo vlasništvo imperije.
Opasnost nije samo zloupotreba od strane pojedinaca, već globalni sistem u kojem nekoliko aktera kontroliše uslove znanja, rada i vidljivosti.
Ovo je od dubokog značaja za Bliski istok, Afriku i širi globalni jug. Sistemi vještačke inteligencije često se obučavaju na podacima izvučenim iz svijeta, dok profit i moć donošenja odluka ostaju koncentrisani negdje drugdje. Jezici poput arapskog, malajskog i indonezijskog jezika su nedovoljno zastupljeni u poređenju sa engleskim. Kulturne pretpostavke ugrađene u zapadne skupove podataka mogu se zatim vratiti u muslimanska društva prerušene u neutralnu tehnologiju.
Ali ovo nije neutralnost. To je novi oblik epistemološke zavisnosti.
Područje islamske etike ima alate da odgovori. Makasidska tradicija, islamska pravna doktrina, pita da li praksa štiti ili šteti religiji, životu, intelektu, porodici, bogatstvu, dostojanstvu i pravdi. Klasično islamsko pravo takođe sadrži snažne ideje o javnim dobrima, monopolu, šteti i poštenom radu.
Pitanje pravde
Poslanički princip da ljudi dijele esencijalne resurse mogao bi se proširiti na današnja digitalna dobra: podatke, algoritme i tehnološku infrastrukturu koji sve više oblikuju javni život.
Ali veliki dio savremene islamske diskusije i dalje tretira umjetnu inteligenciju uglavnom kao pitanje dozvoljene upotrebe: da li je ova primjena halal ili haram? Može li chatbot izdavati vjerske savjete? Može li se umjetna inteligencija koristiti u finansijama, medicini ili obrazovanju?
Ovo su važna pitanja, ali nisu dovoljna. Veće pitanje nije samo da li muslimani mogu koristiti umjetnu inteligenciju, već i da li je sama trenutna ekonomija umjetne inteligencije pravedna.
Iza čistog interfejsa sistema umjetne inteligencije stoje nevidljivi radnici koji označavaju podatke, moderiraju nasilni sadržaj, obučavaju modele i apsorbiraju psihološku štetu. Mnogi su mladi, nedovoljno plaćeni i nalaze se u siromašnijim ekonomijama.
Iza obećanja automatizacije stoje minerali, energija, nadzor, vojni ugovori i sve veće nejednakosti. Ako islamska etika ozbiljno shvata pravdu, mora pitati ne samo šta mašina govori, već i čiji rad i čija patnja je tjeraju da govori.
Indonezijsko iskustvo nudi jednu moguću snagu: kolektivno religijsko razmišljanje. Institucije poput Nahdlatul Ulama, Muhammadiyah i Indonezijskog vijeća ulema imaju mehanizme za kolektivno rješavanje novih društvenih pitanja.
Malezijska tradicija nudi još jednu snagu: filozofsku dubinu kroz maqasid, etiku vrlina i kritiku sekularnog znanja. Arapski naučni svijet, uključujući ustanove poput Istraživačkog centra za islamsko zakonodavstvo i etiku u Dohi, nudi ozbiljan rad na temu moralnog djelovanja i odgovornosti.
Fragmentirani dijalog
Problem nije odsustvo misli. Problem je fragmentacija.
Katolicizam ima papu i jedinstvenu tradiciju društvenog učenja. Sunnitski islam, nasuprot tome, nema jedinstveni centralni autoritet. Njegovo znanje je raspršeno po naučnicima, institucijama, regijama i jezicima.
Ovo se može činiti kao slabost u poređenju s papinskom enciklikom. Ali to također može biti i snaga, ako muslimani nauče tretirati ovu raznolikost ne kao raspršenu buku, već kao otvoreni etički sistem.
Izazov nije stvoriti islamskog “papu”. To bi pogrešno shvatilo tradiciju. Izazov je izgraditi povezan moralni razgovor: onaj koji povezuje arapsku etičku nauku, malezijsko makasidsko razmišljanje i indonezijsko institucionalno razmišljanje sa životnim stvarnostima radnika, migranata, žena, manjina i zajednica koje su već pogođene algoritamskom moći.
Vještačka inteligencija prisiljava i kršćanske i muslimanske tradicije da se suoče s istom istinom: dostojanstvo nije apstraktna riječ. Testira se tamo gdje moć postaje nevidljiva.
Testira se kada radnikom upravlja algoritam koji ne može dovesti u pitanje. Testira se kada se izbjeglica svede na stepen rizika. Testira se kada budućnost studenta oblikuju automatizovani sistemi obučeni na pristrasnim podacima. Testira se kada se smrtonosne odluke u ratu delegiraju mašinama.
Sljedeće poglavlje ljudskog dostojanstva neće biti napisano samo u crkvama, džamijama, univerzitetima ili kancelarijama tehnoloških kompanija. Bit će napisano svugdje gdje teologija ima hrabrosti da se suoči s algoritmom – ne da ga obožava, i ne samo da ga se boji, već da insistira na tome da nijedna mašina, tržište ili carstvo nemaju pravo da ljudsku osobu svedu na dosije.
(TBT, MEE)
