Prije trideset i sedam godina preminuo je Imam Homeini, vođa i arhitekta Islamske revolucije u Iranu. Ovaj članak razmatra njegovu osobnost.
Prvo:
Što je pomaganje većeg obima, imat će i veću vrijednost. Najvažnija
karakteristika Imama Khomeinija (ra) bila je pomaganje drugih, pomaganje širomsvijeta ljudima koji su pružali svoje ruke kako bi dobili pomoć. Napuštanje egoizma je neophodno da bi bilo ko imao takvu osobinu. Osoba koja je zarobljena u svom egu, nikada neće moći pomagati druge. No, mnogi također imaju tu osobinu pomaganja. Ima mnogo ljudi na svijetu koji se ne ustručavaju pomoći drugima. Zašto onda mi spominjemo ovu osobinu kao glavnu karakteristiku Imama Khomeinija? Glavni razlog je to što se pomaganje većinom čini u privatnoj sferi, individualno se pomažu i podržavaju nemoćni.
Drugo:
Glavna karakteristika Imama Khomeinija je bila razumijevanje upravo ove misije.
Ova misija je postizanje savršenstva. Naravno, čovjek u nekim slučajevima griješi u određivanju primjera savršenstva i savršenstvom smatra nestajući imetak. Jedan od načina postizanja savršenstva je služenje stvorenju pošto je ono manifestacija Božijeg stvaranja. S tim u vezi, u mističnoj kulturi svih religija pomaganje drugih je veoma preporučljivo. Pomaganje nemoćnih ili slaboimućnih je vrlo preporučljivo i put je do savršenstva, jer je to oblik požrtvovanosti i davanja prednosti drugima nad samim sobom. U perzijskoj književnosti ova važna stvar je čak postala poslovica: Cijenjenje moćne ruke je u pomaganju slabe. A u islamskim predajama se kaže: ‘Pomaganje slabih je milosrđe’.
Treće:
Postojanje svakog ljudskog bića je između dvije prividne odsutnosti. Ljudsko bivstvovanje okruženo je s dva prividna nebivstvovanja, prije i poslije postojanja. Svi poslanici, evlije i pravednici, sve što su ostvarili, bilo je u ovom postojanju između dvije odsutnosti, i svi nesretnici i korumpirani su također odigrali svoju iskvarenu ulogu u istom ovom vremenu. Vrlo je važno razumjeti glavnu misiju stvaranja u ovom vremenu. Ibn Arebi savršenog čovjeka smatra Božijim halifom, preko kojeg Bog promatra istine svojih stvorenja i podvrgava ih svojoj milosti (Ibn Arebi, Muhjidin, Fususul-Hikem, 1964., Kairo, Darahia Al-Kutub al-Arabiya, str. 11).
Četvrto:
Imam Khomeini je pomogao jednom društvu. Opće pomaganje i pomaganje društva te političko pomaganje onih koji nisu u stanju ostvariti kolektivna prava, nije posao za svakoga. To zahtijeva prihvaćenost i popularnost, bez kojih se pomaganje nikada ne bi dogodilo. Ta važna stvar pravu vrijednost pronalazi onda kada shvatimo da se sva ta popularnost i prihvaćenost dogodila bez konvencionalnih alata moći u svijetu. Na jednoj strani je bila tadašnja iranska vlada, etablirana vlada s vojnim mogućnostima i ekonomskom moći koja datira pedeset godina unazad, a na drugoj strani bila je osoba koja nije imala ništa osim srca koje pripada njenom narodu i koje joj je kucalo u grudima. Da, Božija obećanja se ispunjavaju i u ovom razdoblju i pred našim očima, ali mi ih uvijek zanemarimo. Nije li ova prihvaćenost primjer ispunjenja ovog časnog ajeta koji kaže: One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će, sigurno, voljenim
učiniti….?
Peto:
Postoje očite razlike između moći i autoriteta, a neke od njih su: Prvo, autoritet je uvijek legitiman i legalan, no moć moguće je da bude legitimna, a moguće je i da ne bude. Drugo, autoritet se često oslanja na pristanak naroda, dok moć moguće je da nije takva. Treće, osnova autoriteta temelji se na duhovnosti, međutim, temelji moći su u materijalnosti.
Sada, uzimajući u obzir gornji uvod, Imama Khomeinija (r.a.) možemo nazvati vođom s autoritetom koji je imao sve tri komponente. Imao je i legitimnost i prihvaćenost, a bio je i mistik s naglašenom duhovnošću.
Među svjetskim vođama rijetko se može naći takva ličnost koja posjeduje sve ove karakteristike. Većina političara, sa svim svojim entuzijazmom, teži stjecanju moći. Pokušavaju postići moć i na njenim krilima istaknuti se od drugih i biti viđeni kao istaknutiji, te u konačnici učiniti i neku uslugu društvu.
Ali po mišljenju Imama Khomeinija (r.a.), stjecanje moći imalo je smisla u kontekstu ispunjavanja obveza i bilo je samo jedna vjerska dužnost kako bi mogao društvo upućivati na pravi put. On nikada nije koristio stjecanje moći za vlastitu korist, već je njegova osobnost bila ta koja je činila moć vrijednom u njegovo vrijeme. Drugim riječima, pokret Imama Khomeinija (r.a.) bio je pokret smanjenja vlastite supstance i povećanja značenja društva. Danas se pred očima cijelog svijeta ugnjetavaju ljudi u Gazi i događa se genocid, sile šute, no ljudi s autoritetom poput vođe Islamske Republike Iran glasno viču.
(TBT, R. I.)
