Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Evropa voli Izrael i Izrael voli Evropu. Ova tvrdnja zvuči suludo, ali slika je kompleksnija od raširene teze da je Izrael država parija. Država parija se ne prima na Takmičenje za pjesmu Evrovizije. Većina evropskih vlada želi voljeti Izrael, a većina Izraelaca voli Evropu. Evropsko javno mnijenje u pogledu Izraela također je ambivalentno: neki ljudi žele nastaviti voljeti Izrael, ali ne mogu podnijeti njegove užasne postupke; rezultat je da (opravdana) mržnja prema Izraelu doseže neviđene nivoe. Politička korektnost također obavezuje evropske vlade da sada “preduzmu mjere” protiv Izraela. Kakve mjere poduzima ta klasična Evropa? Sankcije protiv šačice doseljenika.
Prošle sedmice, Vijeće za vanjske poslove Evropske unije složilo se da nametne sankcije nekolicini doseljenika i njihovim organizacijama. Bože pomozi: na meti se našao čak i bivši izvršni direktor Hashomer Yosha. Daniella Weiss, šefica pokreta za naseljavanje Nahala, neće moći posjetiti Jelisejske poljane; Meir Deutsch, direktor Regavima, neće moći prisustvovati koncertima Coldplaya; imovina Nahale bit će zamrznuta i nebo će se srušiti na projekt naseljavanja.
Ove “oštre” mjere nisu postignute lako: više od godinu dana EU je gubila vrijeme, sa svojom tipičnom ozbiljnošću, i nije uspijevala postići konsenzus zbog veta Mađarske. Poraz Viktora Orbana na nedavnim izborima izbrisao je i posljednji izgovor koji je Evropa imala, omogućivši joj da postigne katzično samoispunjenje u obliku nekakvih krhkih mini-sankcija.
Čovjek se može samo nasmijati, ali ovdje nema ništa smiješno. Nakon dvije i po godine genocidnog rata u Gazi koji još nije završio i svakodnevnih pogroma nad bespomoćnim stanovnicima Zapadne obale: sankcije napravljene od plastike. To je doprinos Evrope čovječanstvu i njegovim vrijednostima. To je njen odgovor javnom mnijenju: sankcije protiv Regavima. Kao da govorimo o nekoliko odmetnutih doseljeničkih organizacija, a ne o čitavoj državi koja stoji iza njih, aktivno i pasivno. Kao da ne govorimo o vladi čiju politiku provode doseljenici i vojsci koja sluša njihova naređenja.
S ovakvim “sankcijama”, bilo bi bolje da Evropa nije učinila ništa. Sjeti se, Evropo, kako si se ponašala odmah nakon ruske invazije na Krim. Nisi kaznila tri oficira, nego čitavu supersilu, i to u roku od nekoliko sedmica. Pogledaj kako tretiraš Rusiju od tada, kako si se nekada davno postavila prema Južnoj Africi: učinila si ono što se očekuje od nekoga ko cijeni međunarodno pravo i moralne vrijednosti. Ali Izrael, oh, to je poseban slučaj. Toliko je “poseban” da historijski osjećaj krivice, koji Izrael cinično muzu do maksimuma, paralizira kontinent.
Njemačka je trebala predvoditi kazneni tabor, vodeći ga poput ognjenog stuba. Da, Njemačka, koja je počinila najstrašnije zločine u historiji i koja bolje od bilo koje druge zemlje prepoznaje rane znakove upozorenja. Ne samo radi Palestinaca, već radi potomaka svojih jevrejskih žrtava. Ali Njemačka se boji da će biti optužena za antisemitizam.
Veći dio evropske desnice voli okrutnu politiku Izraela prema muslimanima, koji, prema njihovim riječima, također “kontaminiraju” njihove zemlje. Umjerena ljevica, kao i umjerena ljevica svugdje, zamuckuje i strahuje. Oluja protesta protiv Izraela je široka i autentična, ali ih vlade ipak uspijevaju ugušiti. Baš kao što se Evropa brine da će biti označena kao antisemitska, ona se boji i Sjedinjenih Američkih Država. Dok god ove posljednje ne promijene svoj pristup Izraelu, a promjena je blizu, Evropa se neće usuditi na promjenu. Tek kada signal stigne iz Washingtona, uzde će biti popuštene.
Ovo neće nužno biti loša vijest za Izrael. Istina je da je narodna mržnja prema Izraelu u Evropi dostigla sulude, često neproporcionalne nivoe, ali Izrael je učinio sve da do toga dođe. Cijene koje će svaki Izraelac lično osjetiti konačno će biti nakačene na genocid u Pojasu Gaze i pogrome na Zapadnoj obali. Tek tada će se, možda, dogoditi revolucija.
(TBT, HAARETZ)
