Nevjerovatno je da novija bošnjačka historija uopće ne tretira Mirsada Ćemana kao čovjeka koji je jedini obnašao funkciju predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) i dobrovoljno se povukao sa liderske funkcije. Čak ni u Ćemanovoj biografiji nema tog detalja. Kao što je poznato svi članovi ratnog sastava državnog Predsjedništva morali su zamrznuti svoje stranake funkcije, a po osnovu Platforme za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uvjetima, pa je tako postupio i Alija Izetbegović imenujući Ćemana za v.d. predsjednika SDA. Ćeman je tu fuknciju vršio tokom cijelog rata.
Alija je izdao samog sebe
Iz ovog slučaja se mogu izvuči dva zključka. Prvi je da je čudo da se Ćeman nije umislio da može i ostati na mjestu predsjednika, a drugi je zašto mu to Izetbegović sam nije ponudio. Ćeman je imao perfektnu biografiju; završio je vjersku srednju školu medresu u vijeme komunizma, potom studij prava. Po osnutku SDA odmah se priključio stranci i fromirao najmoćniju općinsku organizaciju u Tešnju. Ako je Izetbegović kao pravnik morao birati između dva pravnika, Ćeman je imao mnoge prednosti u odnosu na Sulejmana Tihića.
Zapravo Tihić je bio antipod Ćemanu po svojoj biografiji. Bio je tužilac u komunističkom režimu i bio je u srpskom logoru. Po međunarodnim konvencijama logorašima nije preporučeno, čak je i zabranjeno bavljenje državničkim poslovima, a po zakonu o lustraciji komunistički tužioci ne bi mogli imati funkcije u demokratskim strankama.
Ali, da ne cjepidlačimo, Izetbegović je svom isljedniku Muniru Alibabiću Munji dao šefovsku poziciju u policiji, postvaio ga je za dirktora CSB-a, a lustracija je u političkoj kulturi bošnjačkih stranaka još uvijek apstraktan pojam.
Zato je izborom Sulejmana Tihića za svog nasljednika Alija Izetbegović ostao njaveća sfinga i zagonetka savremene bošnjačke politike. To je toliko kontroverzna odluka da bez odgovora na ovo pitanje povijesničari neće moći dati sud o Aliji Izetbegoviću, ni kao osobi, ni o njegovim političkim shvatanjima. Ako je sam sebe predstavljao kao čovjeka koji „izdati ne zna“, ovim činom je izdao, ne samo svoje saradnike i zatvorske sapatnike, već je prije njih izdao samog sebe i pogazio ideale za koje se borio cijelog života – do tada!
Najuvriježenije mišljenje je da je Alija Izetbegovića namjerno ostavio tako slabog lidera na čelu stranke, kako bi ga njegov sin Bakir lakše skinuo sa te pozicije kad se on bude odlučio da preuzme stranku.
Ali ove tvrdnje nisu utemeljne i nemaju uporište, niti u jednoj njegovoj odluci, ili izjavi ma koliko kontekst nekih izjavao bio dvosmislen. Primjerice, ako je rekao da je rado slušao mišljenje svoga Bakira, to ne znači da ga je preporučivao kao nekoga ko je bio pametniji i od njega.
Možda izbor Tihića ima veze sa Bakirom u onoj mjeri u kojoj je on kao otac bio zabrinut za sudbinu svoga djetata, koji je bio izložen bestijalnim napadima od strane sarajevskih postkomunističkih medija koji su bili kivni na Izetbegovića.
Drugi odgovor je dosta hipotetički i iracionalan, ali odslikava tadašnju krizu unutar stranke. Navodno je Izetbegović toliko bio razoačaran u svoje „odane, a nesposobne“ saradnike da ih je izborom Tihića svjesno htio kazniti, pa čak i poniziti, jer je i on zbog njih, kao takvih, trpio neprijatnosti i poniženja.
I treći, najuubjedljiviji odgovor bi mogao biti da je to bila Izetbegovićeva gorka odluka koju je morao učiniti usljed pritiska međunarodnih moćnika.
Mada vođe malih naroda koji uspiju izgraditi kult ličnosti imaju tu privilegiju da im mase povlađuju na način da im praštaju loše odluke okrivljujući druge, najčešće njegove saradnike koji su ga lagali, ili svjetske moćnike koji su ga primorali na to, pod izgovorom „ne se može šuša sa rogatim bosti“itd.
On je sam izjavio da se morao povuči sa funkcije člana državnog Predsjedništva prije isteka mandata zbog bolesti i zbog Roberta Berija, tadašnjeg šefa OESC-a u Bosni i Hercegovini. Beri je slovio kao neskriveni islamofob i tako se ophodio prema Izetbegoviću i ljudima iz njegove stranke.
To je bilo vrijeme kada je borba protiv islamskog teorizma bila u zenitu geopolitike, a što se izravno ticalo politike Alije Izetbegovića kao ratnog vođe i kao islamsite. Negativni uzročnici tog podozrenja stranaca prema Izetbegoviću i njegovoj stranci bili su teroristički napadi Al Qaide na New York, ali i otkrivanje teorirstičkog kampa, kako su kvalificirali policijski centra za obuku na Pogorelici.
Navodno je Izetbegović bio ucjenjen od strane međunarodnih moćnika da će njegovu stranku proglasiti terorističkom ukoliko je kadrovski ne transformira i ideološki ne profilira. Ti moćnici koji su tako nešto tražili od Izetbegovića bili su svjesni njegove starosne dobi, te da niko poslije njega to neće biti kadar učiniti.
I sam Izetbegović je bio svjestan da se mora postarati i riješiti problem nasljednika. I nije da se nije trudio. Bolestan je obilazio gradove od Bihaća do Goražda i sastajao se sa stranačkim funkcionerima tražeći među njima lidera.
Očito ga nije našao. I kad je donio odluku da bi to moga biti Tihić, pozvao je dvadeset svojih saradnika i saopćio im prijedlog. Njih sedamnaest je bilo protiv njegovog prijedloga, a trojica su bila suzdržana. Dakle, niko od njih nije želio vidjeti Tihića kao njegovog nasljednika. Obećao im je da će ih ponovo pozvati na sastanak na kojem će donijeti konačnu odluku, ali je prekšio obećanje. Umjesto toga zakazao je kongres stranke na kojem će Tihić biti izravno njegov kandidat. Njegov protivkandidat bio je Halid Genjac, koji je sebi bio umislio da može zamjeniti Aliju na čelu stranke jer ga je mjenjao nekoliko mjeseci u državnom Predsjedništvu.To je itekako dalo Izetbegoviću za pravo, jer su oni koji su bili protiv Tihića ponudili gore rješenje. Bio je tu i treći kandidat, dr Abdulah Nakaš, kojeg je forsirao Hasan Čengić. Zapravo je Čengić i bio ključni čovjek zbog kojeg se ovakva drama odvijala, jer je on imao skrivene ambicije da preuzme stranku, pa su baš zbog njega stranci vršili pritisak na Izetbegovića da riješi pitanje nasljendika prije svoje smrti. Tihić je ubjedljivo porazio svoje protivkandidate i tako opravdao Izetbegovićevu odluku kao ispravnu.
Ako bi ovako simplificirano gledali na Izetbegovićev izbor, koji se faktički svodio na činjenicu da je birao između Tihića i Čengića, onda bi se moglo reči da nije pogriješio.
Čak je Izetbegović svoju odluku potvrdio podrškom Tihiću kaokanidatu za člana državnog Predsjedništva na izborima 2002. godine, kada mu je protivkandidat bio Haris Silajdžić.
Pošto je Alija Izetbegović ostao doživotni počasni predsjednik SDA, za njegovog života se Tihić istinski trudio da opravda njegovo povjerenje. Djelovao je kao dobročudni patenik koji nije sposoban mrziti čak ni svoje zločince koji su se iživljavali nad njim u logoru. Kao takav je zaista dobro poslužio stranci da otupi oštricu medijskih napada koji su nesmiljenom žestinom vodili harangu protiv njenih najistaknutijih kadrova, pa čak i samog Alije Izetbegovića.
Ubijanje duha Bosanskim Muslimanima
Ako bi neko sa ove današnje distance pokušao analizirati narativ, terminologiju i vokabular, koji je u to vrijeme dominirao u sarajevskim „nezavisnim“ medijima, posebno u dva politička tabloida Slobodnoj Bosni i Danima, i napravio komparaciju sa narativom zapadnih medijama koji izvještavaju sa ratišta i kriza na Bliskom istoku, jasno bi uočio procionistički rukopis u njima.
Nema nikave dvojbe da je iz tog „prljavog talasa“ antiislamske propagande koja je bila usmjerena na kadrove SDA, ali i druge istaknutije nacionalane i vjerske javne ličnosti i intelektualce, stajao OHR, kojeg su tada vodili Volgang Petrcih i njegov prvi zamjenik Ralph Johnson. Za razliku od Petricha koji i dan-danas „lije dvoje krokodilske suze“ za Bosnom, ovog drugog čovjeka se danas malo ko u Sarajevu i sjeća. A radilo se o skrivenom cionisti koji je svu svoju tajnu misiju posvetio ubijanju duha otpora koji su Bosanski Muslimani ispoljili u odbrani tokom agresije. Ko sumnja da je ovo bombastično naknadno otkriće, nek analizira njegovu biografiju i karijeru koju je ostvario kao američki diplomata u zemljama Istočne i Centralne evrope, prije nego je došao u Sarajevo. A malo ko zna da je on, nakon povratka iz Sarajeva u Washington, bio koordinator pet jevrejskih lobističkih agnecija koje je Milorad Dodik bio unajmio u SAD.
Sa smrću Alije Izetbegovića ovaj duh „bosanskog otpora, koji se čuo do neba“ pokopan je skupa s njim u zemlju.
Slijedile su haške optužnice protiv nekoliko oficira Armije BiH, prije svih protiv generala Rasima Delića, kao komandanta, a potom i protiv generala Mehmeda Alagića, kao najhraizmatičnijeg generala Armije BiH. Delić je osuđen, a samo će ga skorašnja smrt spriječiti da tri godine provede u kazamtima. Alagić je također umro naprasnom smrću, zbog čega nije osuđen u Haagu. Obojica su umrli poniženi kao ljudi, a obeščašćeni kao vojnici. Zajednički dispozitiv njihovih inkriminacija iz optužnice bio je islamizacija Armije BiH kroz radikalnu ideologiju selefizma koju su propagirali tzv. mudžahedini. Kao što je poznato, Delić je osuđen „po komandnoj odgovornosti“ zbog navodnih zločina odreda El Mudžahid, a jedna tačka iz optužnice protiv Alagića odnosila se na skrnavljenje katoličkih vjerskiho bjekata u Travniku, što su opet počinili tzv. mudžahedini. To je kuriozitet u radu Haškog suda jer niko od srpskih i hrvatskih zločinaca nije optužen za uništenje preko1000 islamskiih bogomolja.
Potom je uhapšena grupa SDA-ovih funkcionera na čelu sa Bakirom Alispahićem, zbog slučaja Pogorelica. Svi su oslobođeni optužbe. Potom su vlasti tzv. Alijanse za potjere kidnapirale šestericu humanitaraca, poznatih kao alžirska grupa, i deportirali ih u Guantanamo gdje su nevini proveli 6 godina.
A nakon što je lider koalicije Alijanse za promjene, Zlatko Lagumdžija, pokrenuo preko 3000 optužnica protiv SDA-ovih funkcionera, zbog korupcije, među njima su bili i Muhamed Šaćirbegović i Huseina Živalj, koji su obavljali funkcije ministra i zamjenika ministra vanjskih poslova. Oni su pripadali tom famoznom Alijinom „zatvoreničkom krugu“ koji su prije Tihića činili jezgoro stranke. Iako se nikad nisu ni pojavili na sudu, optužnice protiv njih su poslužile svojoj svrsi objede i zastrašivanja muslimanskih masa.
U tom periodu, posebno nakon dolaska Padya Ashdowna na čeloOHR-a, SDA je bila najkooperativnija stranka za međunarodnu zajednicu. Taj period mnogi ocjenjuju kao Tihićev koncept sekularizaicje SDA. A nije baš tako bilo. Proislamistička struja raskolnika su takvu Tihićevupolitiku interpretirali kao deislamizaciju SDA. Tihiću su posebno zamjerali bliskost sa ljevicom i bivšim komunistima. On je zaista u tom periodu često viđan u društvu sa Raifom Dizdarevićem, dok ispijaju „rakijicu i kafu“. Po svemu sudeći Dizdarević, kojeg su muslimanski intelektualci krivili da stoji iz njhovog montiranog proces 1983. godine, imao je ulogu njegovog ideološkog mentora. Osim toga Dizdarevići su kao dinastija imali imidž srbofila tokom komunsitičkog perioda. Jedan od njih je bio i Srđan Dizdarević . Kao tadašnji predsjednik Helsinškog komiteta, imao je krucijalnu ulogu za dolazak Milorada Dodika na vlast u RS-u. Tako je zahvaljujući Dizdarevićima, Lagumdžiji i nadasve Tihiću, Dodik postao premijer.
Takva Tihićeva politika napravila je nepremostiv jaz između SDA i Islamske zajednice. Toga je očito postao svjestan Tihić, kao svi njegovi mentori iz međunarodne zajednice i iz sarajevske ljevice. Reklo bi se „sjetio se Suljo, u tijestusu jaja“, pa je počeo podsticati Bakira Izetbegovića, koji po njemu nije bio dovoljno politički ambiciozan, da tu ambiciju razvije. Tihić je, pak, vjerovao da drži sve alate u rukama kojima će iskontrolirati eventulne njegove nezdrave ambicije, a njegovim uočljivim položajem u stranci vratio bi joj ideološku (zelenu) boju koja je bila dosta izbilijedila.
S druge strane, po taktici da se ne može poraziti protivnik dok mu se ne približiš, Izetbegović se trudio biti u Tihićevoj blizini. Branio ga je i podržavao.
Kad je potpuno postao svjestan da je Tihić ipak bio greška njegovog oca, odlučio tu grešku ispraviti. Ali, ništa se ne lijepi jedno na drugo kao greška na grešku…
(Nastavlja se…)
(TBT, Istraživački tim)
