Piše: Shlomo Sand, thebosniatimes.ba
Nazivi izraelskih vojnih operacija Am KeLavi (Lav koji se uzdiže) iz juna 2025. i Šagat HaAri (Rika lava) iz februara 2026. bili su očekivani. Oni koji su ih smislili očigledno sebe vide kao opasne predatore i bez stida to priznaju. Po mnogo čemu rat u Iranu podsjeća na rat na Sinaju. Te 1956. kada se Naserov režim usudio nacionalizirati Sueski kanal, Britanija, Francuska i Izrael su napali Egipat, vojno ga porazili i okupirali Sinaj.
To je izazvalo opće oduševljenje i David Ben Gurion (od milja zvani Bi Dži) najavio je uz veliku pompu osnivanje Trećeg kraljevstva. Ali Sjedinjene Države i Sovjetski Savez su ubrzo primorale tri zemlje pobjednice da se evakuiraju sa Sinajskog poluostrva. Ovaj sukob je doveo do slijedećeg rata 1967, koji je doveo do još jednog rata 1973. godine.
Ratovi promiču jedan za drugim i Izraelci su se navikli na njih. Oni sami svoje prisustvo na Bliskom istoku doživljavaju kao konfliktno, a sebe kao strano tijelo u tom dijelu svijeta. Posljednji rat koji su inicirali SAD i Izrael samo je učvrstio ovo uvjerenje. Države koje su napale Iran to pravdaju antidemokratskom vlašću ajatolaha koja ubija svoje građane i razvija nuklearno oružje. Optužbe su osnovane, ali Iran do sada nije samoinicijativno napao neku drugu zemlju, a uranijum koji posjeduje nije pretvoren u bombu.
Koliko znam, Sjedinjene Države nikada nisu napale drugu državu zbog njenog diktatorskog ili policijskog režima. I u rat protiv nacističke Njemačke Amerika je ušla nevoljno, poslije japanskog napada na Perl Harbur 1941. Tokom dugog Vijetnamskog rata Sjedinjene Države su bezrezervno branile razne tiranske vladare, a u Latinskoj Americi su štitile sve lokalne diktatore. Ni država Izrael koja već 59 godina lišava svoju palestinsku populaciju građanskih prava, nema legitimitet da druge narode oslobađa od diktatora.
Problematičan je i pokušaj država koje posjeduju nuklearno naoružanje da spriječe druge države da ga imaju. Sjedinjene Države su jedina zemlja koja je upotrebila atomsku bombu i to protiv civilnog stanovništva. Izrael, prema Mordehaju Vanunu i drugim izvorima, takođe posjeduje nuklearno oružje. Ne treba zaboraviti da atomsku bombu ima i Pakistan, koji dijeli dugu granicu sa Iranom. U takvim okolnostima je sasvim jasno zašto Teheran, kao i Sjeverna Koreja, želi da ima svoj nuklearni arsenal kako bi osigurao svoju suverenost.
Moj prijatelj iranski intelektualac je prije nekoliko decenija emigrirao iz svoje domovine zbog svojih ljevičarskih stavova. Kada su nedavno izbile demonstracije protiv režima, on se ponadao da se represivni režim ajatolaha bliži kraju. Ali ipak se snažno protivi napadu Sjedinjenih Država i Izraela na Iran, jer zna da ponosni iranski narod neće prihvatiti „slobodu“ koju im nude Donald Trump i Benjamin Netanyahu.
Likvidacija mnogih pripadnika iranskog rukovodstva nije dovela do predaje Irana, već je mnoge Irance navela da brane gnusni režim. Nacionalizam se u modernoj historiji uvijek ispostavlja kao najjače političko uvjerenje. Iranci koji se protive režimu ne mogu da izlaze na ulice i demonstriraju protiv njega pod bombama koje padaju na njih iz neprijateljskih aviona. Nakon ubistva učenica osnovne škole u provinciji Hormozgan na jugu Irana, protest protiv režima je postao nemoguć. Svako ko podržava neprijatelja smatra se izdajnikom. Režim trenutno ima maksimum podrške. A stručnjaci za Iran u Sjedinjenim Državama i Izraelu zvuče sve grotesknije sa svojim predviđanjima pada ajatolaha.
U vrijeme pisanja ovog teksta na snazi je primirje, a američki kralj nad kraljevima ponovo prijeti Iranu. Koliko će Iranaca, Amerikanaca i Izraelaca još poginuti u ovom sukobu? Postoji i bojazan da će istrajnost iranskog režima, makar i privremena, na kraju ojačati nacional-islamizam na Bliskom istoku. Tada će Zemlja Ciona postati još rizičnije mjesto za život, i za Palestince i za Izraelce.
(TBT, Haaretz)
