Teški dani za Zenicu, ali i za cijelu industrijsku povijest regije. Proces gašenja formalno je počeo 22. travnja, a vrhunac je dosegnuo 26. travnja kada je, oko devet sati i 30 minuta, ugašena i Koksara, pogon koji je bio srce, ali i najveći ekološki problem Željezare. Za radnike i građane Zenice ovo je težak poraz i prekid tradicije koja je preživjela tri rata i nekoliko država, pišu mediji u BiH.
Njezina izgradnja završena je u jesen 1892. godine, za vrijeme austrougarske vladavine, pod imenom “Eisenwerk Zenica”. Osnovali su je austrijski i češki industrijalci, a Zenica je izabrana zbog strateškog položaja uz prugu, bogatih nalazišta ugljena i, zanimljivo, najnižeg poreza na dobit u monarhiji, koji je u BiH iznosio samo tri posto, piše Express.
Nakon stagnacije u Kraljevini Jugoslaviji, pred Drugi svjetski rat tvornica s oko četiri tisuće radnika postaje najveći gospodarski subjekt u zemlji. Pravi procvat doživljava u socijalističkoj Jugoslaviji. Pogoni su modernizirani, a na svečanom otvaranju dogradnje 1958. godine sudjelovao je i Josip Broz Tito. Smatra se da je 1987. bila njezina najbolja poslovna godina. Tada je zapošljavala nevjerojatnih 24.000 radnika i proizvodila 1,87 miliona tona čelika, etabliravši se kao jedna od najvećih željezara u Evropi.
Rat u BiH od 1992. do 1995. zaustavio je proizvodnju. Krajem devedesetih dolazi do djelomične obnove kroz partnerstvo s kuvajtskim investicijskim fondom, da bi na koncu većinski dio preuzela obitelj Mittal. Nakon spajanja Mittal Steela i Arcelora 2006. godine, željezara posluje kao ArcelorMittal Zenica. Modernizacija 2008. godine, nakon 17 godina pauze, obnovila je proizvodnju toplo valjanih proizvoda za tržišta Balkana, EU i sjeverne Afrike. Ipak, ni značajni napori u održavanju, posebice Koksare, nisu bili dovoljni da se produži životni vijek pogona koji je postao i sigurnosni rizik za radnike i financijski uteg za kompaniju.
Da se razumijemo, nije to trenutačni “prekid prekidačem”, već složen tehnološki proces koji se odvija u fazama kako bi se osigurala sigurnost ljudi i opreme. U srijedu u 7 sati započela je obustava rada pogona Aglomeracije. U drugoj smjeni, oko 15 sati, planirano je zaustavljanje Visoke peći, koja je desetljećima bila srce zeničke teške industrije.
A u četvrtak, bilo je to prošli tjedan, predviđena je isporuka posljednjeg kazana za Čeličanu, čime se službeno stavlja točka na integralnu proizvodnju čelika. Sudbina radnika i ekonomske posljedice su alarmantni. Navodi se da će oko 1.900 radnika izravno zaposlenih u željezari ostati bez posla zbog obustave proizvodnje. Strahuje se da bi ovaj potez mogao ugroziti tisuće tisuća radnih mjesta u Bosni i Hercegovini. Rad željezare ključan je za poslovanje željeznica, rudnika te preko 500 partnerskih tvrtki i dobavljača. Uprava navodi da se tvrtka ne zatvara u potpunosti, već da traže “novi poslovni model”, no ljudi nisu blesavi. Reorganizacija i značajno smanjenje broja zaposlenih su neizbježni. Šira slika je daleko dramatičnija. Gašenje integralne proizvodnje lančano pogađa i druge dijelove sistema. Dario Antonić, predsjednik sindikata ArcelorMittal Prijedor, upozorio je da je sudbina rudnika Ljubija, koji zapošljava 800 radnika, izravno vezana za rad Željezare. Problemi se prelijevaju i na Željeznice Federacije BiH te Željeznice RS-a, kao i na stotine manjih tvrtki koje surađuju s gigantom. Prema nekim procjenama, ugroženo je čak 12.000 radnih mjesta.
Jednostavno, zaboravite čelik iz Zenice. Ostao je samo nogometni klub koji nosi slavno ime, ali i on se polahko vraća iz druge lige.
Željezara Zenica nije bila samo tvornica, već simbol identiteta grada koji je doslovno izrastao oko njenih dimnjaka. Osnovana je 1892. godine za vrijeme Austro-Ugarske pod nazivom Eisenwerk Zenica. Nakon Drugog svjetskog rata, željezara doživljava nevjerojatan uspon. Godine 1958. treću visoku peć svečano je otvorio Josip Broz Tito. Postala je jedna od najvećih u Europi, zapošljavajući na svom vrhuncu preko 20.000 ljudi. Proizvodnja je stala 1992. tijekom rata u BiH. Nakon rata, 2004. godine, većinski vlasnik postaje grupacija Mittal, kasnije ArcelorMittal, čime je proizvodnja ponovno pokrenuta, ali uz stalne izazove vezane uz ekologiju i tržišnu održivost.
Uprava kao razlog navodi nedostatak konkurentnosti na tržištu, visoke troškove i izostanak zaštite domaće proizvodnje od strane Vijeća ministara BiH. Nema spasa. Kraj jedne ere duge 134 godine. Iako su peći ranije prestajale s radom zbog ratova, ovo gašenje zbog ekonomskih uvjeta mnogi vide kao najteži udarac gradu koji je dobio nadimak “Grad čelika”.
Nakon što je 2021. godine kompanija ostvarila neto dobit veću od 200 miliona KM, a 2022. godine 41 milion KM, poslovna 2023. godina završena je s neto gubitkom od čak 159 miliona KM. Iz ArcelorMittala pojašnjavaju da su akumulirani gubici krajem 2023. dosegli 201 milijun KM, smanjivši kapital kompanije za 45 posto.
Kao ključne razloge navode pad potražnje od 12 posto u odnosu na godinu ranije, najnižu razinu otpreme gotovih proizvoda u posljednjih 14 godina, poskupljenje električne energije za 20 posto te povećanje troškova plaća za 16 posto, što je bio rezultat dogovora sa sindikatom nakon generalnog štrajka u studenom prošle godine. Kompanija ArcelorMittal nastavit će proizvoditi čelik, ali će ključnu sirovinu, koks, nabavljati iz vanjskih izvora, najvjerojatnije iz tvornice GIKIL u Lukavcu.
S druge strane, gašenje Koksare, pogona za dobivanje koksa iz ugljena, zdravstveno gledano je olakšavajuća vijest za stanovnike Zenice, grada koji se godinama gušio u zagađenju. Prema podacima Federalnog ministarstva okoliša i turizma, korporacija ArcelorMittal, drugi najveći proizvođač čelika u svijetu, ujedno je i jedan od najvećih zagađivača zraka i vode u BiH. Pogon Koksare bio je odgovoran za gotovo 80 posto ekoloških problema koje je tvornica uzrokovala.
Podaci Vlade Zeničko-dobojskog kantona pokazuju da je kompanija godišnje emitirala između 12 i 14 hiljada tona sumpor-dioksida te dvije tisuće tona prašine. Iz ArcelorMittala su obećali da će nakon zaustavljanja koksne baterije ukupne emisije tvornice biti svedene na najnižu razinu u njezinoj 132-godišnjoj povijesti. Kako bi se pratile promjene, nadležno ministarstvo angažiralo je Institut Kemal Kapetanović, koji je postavio mobilnu stanicu za monitoring zraka.
(TBT)
