Piše: Tamam Abusalama, thebosniatimes.ba
Ad hoc odbor za vezu, čiji su sufinansatori Sjedinjene Američke Države i čiji je zadatak koordinacija pomoći Palestincima, sastao se prošle sedmice s predstavnicima Palestinske uprave i takozvanog Odbora za mir. Ipak, iza ove pažljivo inscenirane humanitarne fasade krije se dublja politička stvarnost koju Evropska komisija radije prikriva pred Vijećem za vanjske poslove: odgovornost same EU.
Dan kasnije, u Luksemburgu, ministri vanjskih poslova EU vratili su se poznatoj tački dnevnog reda: Bliskom istoku. Međutim, ovaj put diskusija je imala neuobičajenu težinu. Širom Evrope, pažnja javnosti se usmjerila oko pitanja koje je veliki dio političke elite dugo izbjegavao: da li treba suspendirati Sporazum o pridruživanju između EU i Izraela.
Decenijama se taj sporazum tretirao kao nedodirljiv. Ali pozivi na njegovu suspenziju nisu novi. Sežu 24 godine unazad.
U aprilu 2022. godine, kao odgovor na velike izraelske vojne operacije na Zapadnoj obali, Evropski parlament usvojio je rezoluciju kojom se upravo na to poziva. Evropska komisija je, tada kao i sada, odlučila da ne djeluje.
Otprilike u isto vrijeme, Komisija UN-a za ljudska prava također je usvojila rezoluciju kojom se Izrael osuđuje zbog masovnog ubistva Palestinaca. Među glavnim protivnicima bile su Sjedinjene Američke Države, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Češka Republika, zemlje koje ostaju među ključnim vojnim i političkim pristalicama Izraela.
Izbjegavanje
Danas, neaktivnost EU više nije opravdana. Kako Izrael širi svoj napad na Gazu i širu regiju, te uvodi drakonske mjere poput nedavno odobrenog zakona o smrtnoj kazni, selektivna primjena ljudskih prava i međunarodnog prava od strane EU postala je nemoguće ignorirati.
Za manje od tri mjeseca, više od 1,1 milion Evropljana potpisalo je Evropsku građansku inicijativu „Pravda za Palestinu“, što je čini najbrže rastućim programom te vrste. Više od 350 bivših diplomata i preko 60 organizacija za ljudska prava ponovilo je poziv za suspenziju. Stručnjaci Ujedinjenih nacija jasno su stavili do znanja da je takav korak „najmanji minimum“.
Unutar Vijeća, podjele su sve vidljivije, a Palestina je sve više centralno pitanje. Španija, Irska i Slovenija su se zalagale za stavljanje suspenzije na dnevni red. U zajedničkom pismu poslanom prošle sedmice šefici EU za vanjsku politiku Kaji Kallas, ministri ovih zemalja rekli su da Izrael krši klauzulu o ljudskim pravima, Član 2 Sporazuma o pridruživanju EU-Izrael, navodeći da „Evropska unija više ne može ostati po strani“.
Belgija i Švedska su se pridružile inicijativi. Druge, poput Luksemburga, ostaju neodlučne. U međuvremenu, Njemačka i Italija su ponovo blokirale proces. Njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul odbacio je prijedlog kao “neprimjeren”, dok je italijanski ministar vanjskih poslova Antonio Tajani tvrdio da je “definitivno odbačen”, tvrdeći da bi suspenzija naštetila izraelskim civilima.
Saučesništvo
Naknadna konferencija za novinare Kaje Kallas, potpredsjednice Komisije, bila je otkrivajuća. Naglašavajući nedostatak većinske podrške među državama članicama, Kallas je razotkrila produbljivanje podjele – ne samo između vlada, već i između institucija i javnosti.
Međutim, Kallasova nemogućnost da prizna rastuće političke, institucionalne i narodne pozive za suspenziju zaobišla je rastuću težinu Palestine u politici EU i njene šire implikacije na demokratski kredibilitet Unije.
Ovo oklijevanje da se djeluje odražava dublju krhkost unutar rukovodstva EU, naime nespremnost da uskladi svoju vanjsku politiku sa svojim izrečenim obavezama prema međunarodnom pravu i ljudskim pravima, čak i dok pritisak raste iz vlastitih redova.
Promjena u jeziku je podjednako indikativna. „Ilegalna naselja“, koja EU odavno priznaje kao ratni zločin prema međunarodnom pravu, omekšana su u blaži termin „otimačina zemlje“. U međuvremenu, sistematsko nasilje i politička represija širom Palestine i šire regije svedeni su na nejasnu „humanitarnu situaciju“.
Ovo nisu neutralni jezički izbori. To su namjerni činovi političkog uokviravanja osmišljeni da depolitiziraju situaciju i razvodne odgovornost.
Međutim, ono što evropsko političko rukovodstvo i dalje podcjenjuje jeste da javnost više nije spremna skrenuti pogled. Dokazi o kršenjima ljudskih prava i međunarodnog prava, omogućeni, opravdani i održavani decenijama politike EU, ne mogu se ignorisati. Niti selektivna primjena međunarodnog prava, diktirana političkom pogodnošću, može ostati neupitna.
Širom Evrope, ovaj trenutak se oblikuje. Civilno društvo, građanski pokreti i sve veći broj političkih aktera okupljaju se oko jasnog zahtjeva: dosljednost, odgovornost i provođenje međunarodnog prava bez izuzetka.
EU se sada suočava s izborom koji više ne može odlagati. Može nastaviti skrivati svoju neaktivnost iza proceduralnih podjela i razvodnjenog jezika, ili može djelovati u skladu s principima koje tvrdi da podržava. Ono što ne može učiniti je oboje.
(TBT, TNA)
