Piše: Alex Foley, thebosniatimes.ba
Razmislite o Lindsey Graham. Dugogodišnja senatorica iz Južne Karoline, čija se ogromna želja da bombardira Iran može shvatiti samo kao sublimacija libidinalnije želje, uči jednu od najtežih životnih lekcija: ponekad nema ništa gore od dobijanja upravo onoga što se želi.
Mjesec dana nakon početnog napada u kojem je ubijen njegov vrhovni vođa, Iran je izvanredno dobro prošao u ratu protiv SAD-a i Izraela. Iako nije osigurao odlučujuću pobjedu, Iran barem ima superiorniju ruku u pregovorima u Pakistanu.
Naravno, ovo se nikada nije trebalo dogoditi. Ideja da bi Iran mogao pružiti bilo kakav značajan otpor američkoj vojsci u stvarnom sukobu, čini se, nije pala na pamet ovoj administraciji.
Američka vanjska politika, barem onakva kakva se predstavlja javnosti, dugo se zasnivala na ideji neprijateljskog svijeta punog zlih, iracionalnih aktera kojima je potrebno povremeno udaranje velikim štapom da bi ih se držalo pod kontrolom. SAD nikada nemaju konkurente s interesima koji su u suprotnosti s njihovim, već samo rotirajuću grupu luđaka.
Iran je decenijama zauzimao posebno mjesto u galeriji odmetnika među neprijateljima SAD-a. Sjećam se odrastanja u Sjedinjenim Državama, mog oca, sa diplomom političkih nauka iz Reaganove ere, kako podrugljivo govori o “mulama”. Sjećam se kako su stručnjaci za kablovske vijesti slikali crno odjevene kultiste smrti, odlučne da izgrade Bombu, motivirane isključivo mržnjom prema Izraelu i Americi. Ovaj Iran je bio opsjednut pra-zlom, s kojim se nije moglo razumno postupati, nekako trajnom, neposrednom prijetnjom.
Razlika između ove projekcije i uvriježenih uvjerenja o čovjeku koji vuče konce se povećavala i smanjivala s administracijama. Trumpova snaga, historijski gledano, bila je njegova sposobnost da izgovori stav, dok istovremeno prećutno priznaje, u svojoj preovlađujućoj potrebi da bude viđen kao osoba koja donosi dogovore, da su njegovi protivnici racionalni agenti s materijalnim motivima.
Ali ovdje je pogriješio. Usred niza neospornih ratnih zločina u Gazi, Libanu, Venecueli i Kubi, sve je jasnije da je postojalo potpuno uvjerenje da će odsjecanje glave rezultirati slomom svakog iranskog otpora. Umjesto toga, Iran je stalno vršio pritisak kroz niz horizontalnih i vertikalnih eskalacija, čineći podršku SAD-u skupom za njegove susjede i držeći nož pod grlom globalne ekonomije u Hormuškom moreuzu.
Svaka sedmica koja je prolazila otkrivala je obim Trumpovog neuspjeha u planiranju.
Njegova prepoznatljiva hirovitost, obično korištena za destabilizaciju njegovih protivnika, u posljednje vrijeme miriše i na očaj i na manipulaciju tržištem. Tvrdio je, sedmicu za sedmicom, da je rat dobijen. Čim bi izjavio da Iran nije u stanju da se brani, nova rafalna raketa bi se sručila na Tel Aviv.
Njegov posljednji blef da će „čitava civilizacija umrijeti“ ako Iran ne otvori Hormuški moreuz bio je zastrašujući samo utoliko što smo svi znali da je on znao da smo mi znali da je bio ponižen.
Do tada su razgovori o oslobađanju iranskog naroda odavno nestali. Umjesto očekivane promjene režima na terenu, brojni provladini protesti ispunili su teheranski Trg revolucije. Nakon samo sedmicu dana, čak su i iranski monarhisti u mom lokalnom centru za razonodu posustali. “Ne ovako. Ne ovako.” Ispostavilo se da pokolj skoro 200 školske djece ne osvaja srca i umove.
Ako se iranski narod okupio i njihova vlada se uglavnom ujedinila suočena s ovom egzistencijalnom prijetnjom, pukotine u koaliciji MAGA nikada nisu bile očiglednije. Rastući broj razočaranih bivših istinskih vjernika – Tucker Carlson, Candace Owens i Marjorie Taylor Greene – svi su pucali na predsjednika, sada izvan šatora.
Alex Jones pozvao je na smjenu predsjednika s dužnosti koristeći 25. amandman.
Čak i među onima koji podržavaju, ne postoji ujedinjujuća logika koja podupire rat. Umjesto toga, skup suprotstavljenih motivacija doprinosi spazmodičnoj, posustaloj kampanji.
Neokonzervativci, ili oni koji su uspjeli preživjeti ideju “Amerika na prvom mjestu”, rado su iskoristili ovu priliku prilikom promjene režima kako bi osigurali američke interese u regiji, čak i ako se čini da je Izrael možda pružio poticaj. Profiteri Polymarketa pokušavaju napuniti džepove svojim insajderskim znanjem. Grupa koja se zalaže za sukob civilizacija željela je udariti u srce islamskog otpora Zapadu. Za kršćanske cioniste, ovaj rat predstavlja samo još jednu stepenicu na putu do sanjanog Armagedona.
A onda je tu i ono što se događa s Peteom Hegsethom. “Ministar rata” sebe smatra nekom vrstom križara iz antike, s tetovažom “Deus Vult” (Božja volja), masivnim jerusalimskim križem i kafirom na arapskom. Hegsethovo priznanje mandata pratile su kontroverze oko njegovog postupanja sa ženama i sklonosti ka piću, ali upravo je njegovo uvođenje kršćanskog nacionalizma u američke oružane snage bilo predmet istrage tokom rata protiv Irana.
Uprkos relativno nedavnom vjerskom buđenju (mnogo takvih slučajeva), on se bacio na svoju ulogu Božjeg ratnika. Mnogo prije nego što se pridružio administraciji, Hegseth se psihički pripremao za sukob s Iranom i vodio Trumpa ka intervenciji.
U 2020. godini, rekao je: „Ne zanimaju me iranski kulturni lokaliteti“, kada je riječ o napadima na zemlju jer, kako je rekao, Iran bi uništio svaki američki kulturni lokalitet i na njemu izgradio džamiju.
Sada u kabinetu, započeo je mjesečne kršćanske službe u Pentagonu, gdje se molio za „ogromno nasilje protiv onih koji ne zaslužuju milost“. Nedavno je smijenio glavnog vojnog kapelana, general-majora Williama Greena, u sklopu čistke u kojoj je smijenjeno gotovo dva tuceta visokih dužnosnika, te je naredio vojnim kapelanima da uklone svoje oznake čina, umjesto toga istaknu oznake svojih vjera.
Brooks Potteiger, Hegsethov odabrani duhovni savjetnik, navodno je rekao visokim dužnosnicima u propovijedi: „Ako je naš Gospod suveren čak i nad padom vrapca, možete biti sigurni da je suveren i nad svime ostalim što pada na ovom svijetu, uključujući rakete Tomahawk i Minuteman.“ Vjerovatno, to uključuje i Tomahawke koji padaju na učenice.
Ipak, uprkos svoj toj hvalisavosti, rat ne ide dobro za Hegsetha i Trumpa. Čak ni John Bolton nije siguran u taj poduhvat, a kamoli Bog. Trumpovo ponašanje nakon propasti pregovora u Islamabadu postalo je samo još nepredvidljivije. Uveo je pomorsku blokadu iranskih luka i Hormuškog moreuza, pored iranskog selektivnog zatvaranja.
Ako je plan da se izvrši pritisak na Iran preko Kine, čini se da zaboravlja da postoji još jedna međunarodna brodarska uska tačka koja graniči s dijelom iranske prednje odbrane. U ranim jutarnjim satima u ponedjeljak napao je Papu zbog njegovih antiratnih izjava i podijelio sliku sebe kao Isusa, generiranu umjetnom inteligencijom, na svojoj platformi društvenih medija.
Krajnji rezultat je da je Trumpov globalni utjecaj znatno smanjen. Iranski susjedi se vjerovatno pitaju koliko im zaštite pruža usklađivanje sa SAD-om. Evropa se suočava s krizom troškova života. A kako cijene benzina rastu preko 4 dolara po galonu, Amerikanci će se možda morati početi pitati da li je prava teokratska prijetnja njihovom načinu života cijelo vrijeme bila kod kuće.
(TBT, TNA)
