Dogodilo se ono što je dosad bilo rezervirano isključivo za crni humor nakon treće runde piva. Specijalni izaslanik američkog predsjednika, čovjek čija je jedina kvalifikacija to što je rođen na istoj geografskoj širini kao i pizza Margherita, službeno traži od FIFA-e da izbaci Iran i ubaci Italiju na Svjetsko prvenstvo.
Stanite. Pročitajte to još jednom. Ne traže reviziju sporne sudačke odluke. Ne traže ponavljanje utakmice zbog magle. Traže da se sportski rezultat poništi dekretom iz Ovalnog ureda. Jer eto, tako im se može.
Obrazloženje im je genijalno u svojoj gluposti: “Italija ima pedigre.” Otkad se, zaboga, na Svjetsko prvenstvo ide na temelju rodovnika kao da se radi o izložbi pasa u Westminsteru? Ako je kriterij prošlost, zašto onda ne pozvati i Urugvaj iz 1930.? Zašto ne dati Brazilu dvije reprezentacije jer imaju pet zvjezdica? Iran je svoje mjesto izborio na travnjaku, znojem i bodovima. Tačka. Pravila su jasna: mjesto pripada onome tko ga osvoji, a ne onome tko ima “pedigre” i premijerku koju je treba umiriti.
I što sad? Italija, četverostruki prvak svijeta, da uđe na turnir na zadnja vrata kao neka nogometna sirotinja? Da sam Talijan, bilo bi me neizmjerno stid. Poniženje nije izgubiti u baražu od Bosne i Hercegovine. Poniženje je primiti milostinju od razmaženog milijardera koji misli da se sve na svijetu može kupiti ili narediti. Ako Italija pristane na ovo, neka zauvijek skinu te četiri zvjezdice s dresa. Neka ih zamijene zlatnim slovima “T” za Trump. Jer to više nije nogomet, to je dvorska luda.
Ovo nije sport. Ovo je prljava geopolitička trgovina. Američki avioni su bombardirali Iran, ubili im lidere i civile, digli cijene goriva na svjetskoj razini, a sada bi im još oduzeli i mjesto na Svjetskom prvenstvu? Jer, eto, Giorgia Meloni se naljutila što je Trump uvrijedio Papu, pa će joj sad dati reprezentaciju kao ispriku? To nije diplomatija. To je gangsterska logika zaštite reketom.
Posebno je gnjusan taj dio priče o “diskrecijskom pravu FIFA-e”. Sjećamo se tog prava. Ono je uvijek spremno kad treba progurati Messija ili ugoditi sponzorima, ali nikad kad treba zaštititi integritet natjecanja. Ako se ovo dogodi, onda su kvalifikacije postale besmislene. Ako netko može biti izbačen jer je rat s domaćinom, onda postoji jedna država na Bliskom istoku koja bi, po toj logici, odavno trebala biti suspendirana iz svih međunarodnih natjecanja. Ali o toj državi se šuti. O toj državi se ne smije ni razmišljati naglas. Jer tu ne vrijede nikakva pravila, tu vrijedi samo jedan savez koji je iznad svih pravila i saveza.
Iran ne treba odustati. Iran mora doći i igrati. Iz čistog, prkosnog, ljudskog inata. Neka im gledaju u oči na otvaranju. Neka svaka dodana lopta i svaki faul budu pljuska aroganciji onih koji misle da je cijeli svijet njihova privatna kasina. Ako treba, neka igraju u Meksiku ili Kanadi, ali neka igraju. Jer povijest pamti samo one koji se nisu dali. Ovi drugi, oni koji dijele mjesta po “pedigreu”, završe u ropotarnici povijesti kao fusnota u udžbeniku patologije moći.
Najbolje bi bilo da se cijeli taj cirkus preseli iz Sjedinjenih Država. Ionako su napravili nakazu od turnira prije nego što je i počeo. Ali neće. Jer novac nema miris, a kamoli moral. Zato ćemo gledati ovu farsu, gdje se sport pretvara u oruđe ponižavanja, a pobjednik se određuje u salonima, a ne na šesnaestercu.
Neka Iran igra. I neka cijeli svijet gleda. Jer jedno je izgubiti od jačeg na terenu. Sasvim je drugo dopustiti da te netko izbriše zato što mu se ne sviđa tvoja zastava. A to, dragi moji, nije nogomet. To je kukavičluk.
(TBT)
