U Sarajevu su se protekle sedmice desila dva događaja koja se mogu smatrati međašima postkomunističkog perioda bošnjačke nacionalne politike. Jedan je nemio događaj, ali i kao takav događaj zavrijeđuje dužnu pažnju. Radi se o dženazi rahmetli Rusmira Mahmutćehajića koji je pripadao plejadi akterai kreatora moderne (post)komunističke bošnjačke politike.
Politički razlazi sa Alijom Izetbegovićem
Drugi događaj bi trebao bio mio, koliko god su politički događaji u Sarajevu davno prestali biti takvi. Radi se o kongresu Stranke za Bosnu i Hercegovinu (SBiH) koji je održan u subotu, 11. aprila, u Sarajevu, kojim je ujedno obilježeno 30 godina djelovanja te stranke.
Kongresu je prisutvovao i osnivač i njen dugogodišnji lider Haris Silajdžić. I on je kao takav pripadnik plejade političara koji su u postkomunističkom periodu kreirali nacionalnu politiku Bošnjaka.
Koliko god se političke karijere Mahmutćehajića i Silajdžića vremenski podudarale oni su bili u dubokoj konfrontaciji. Obojica su bili kadar SDA i kao takvi postali ministri u prvoj postkomunističkoj Vladi Bosne i Hercegovine. Nakon što su se konfrontirali, a Silajdžić postao premijer vlade, Mahmutćehajić se povukao sa svih državnih funkcija. Obojica su napustili SDA i žestoko se ideološki konfrontirali sa Alijom Izetbegovićem, da bi obojica formirali svoje stranke. Neime, malo je poznato da je Mahmutćehajić utemeljitelj Bosanske patriotske stranke (BPS) čiji je predsjendik Sefer Halilović. To je stoga što je Mahmutćehajićev stil djelovanja bio da bude “čovjek iz sjene”.
Dok je Silajdžić osnovao Stranku za BiH. Za razliku od Mhamutćehajić koji je samo podržavao propali projekat BPS-a, Silajdžić je kao lider S za BiH dosta uspješno uspjevao parirati SDA-u, pa čak i pobjediti Sulejmana Tihića kao kandidata ove stranke za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva. Ali valja napomenuti da se to desilo tek nakon smrti Alije Izetbegovića. Za svog života Alija je bio nepobjediv.
Mahmutćehajića i Silajdžića se može reči da su im “usta bila puna Bosne”. Samo im je rahmetli Abdulah Sidran mogao parirati u tome.
Sa te pozicije su spočitavali Aliji Izetbegoviću da u nacionalnoj politici preferira vjerski na uštrb državotvornog narativa. Mahmutćehajić je stoga imao običaj reči kako je takva politika Bošnjake svela na pleme.
“Crveni islamista”
Očito zbog takvih stavova bošnjačka vjerska i politička elita je ignorirala njegovu komemoraciju i dženazu. Tako su na komemoraciji od istaknutih političara govorili samo Nermin Nikšić i Nerin Dizdar. Pošto je Dizdar iz Stoca, dakle rodnog grada Rusmira Mahmutćehajića, a usput rečeno i Nijaza Durakovića, pokojnog predsjednika SDP-a, sav hizmet i angažman oko komemoracije se može pirpisati njemu. Jer on je učenik i pulen Mahmutćehajića. Opet Mahmutćehajić i Duraković su drugovi iz vremena komunizma. Njih veže mladalačka avantura kad su kao studenti boravili u Palestini u znak podrške borbi Palestinca protiv Izraela. Iako su to obojica krili kao najveću tajnu svoje karijere, to je bila javna tajna jer njihov boravak u Palestini otkrila Udba. Iako su njihove političke karijere išle u potpuno različitim pravcima, jer se Mahmutćehajić posvetio vjeri, posebno islamskoj duhovnosti, njih dvojica se nikad nisu politčki konfrontirali. Mahmutćehajić je slovio za skrivenog “crvenog islamistu”, dok je Duraković slovio kao skriveni “crveni nacionalista”. Zato je paradoks i ironija bošnjačke politike da je Durakoviću kao deklariranom ateisti klanjao džanazu zamjenik reisul-uleme hafiz Ismet Spahić, te da je ukopan na počasnom mjestu u haremu Alipašine džamije, dok na Mahmutćehajivećoj dženazi nije bio niko od vjerskih uglednika. Dženazu mu je klanjao samo imam gradske džamije u Stocu.
Osvrt na Mahmutćehajićev život svakako je zanimljiviji od dosega jednog novinarskog teksta, ali ovo su samo neke od činjenica koje više ukazuju na stanje i odnose koji vladaju unutar nacionalnih i vjerskih bošnjačkih elita. Čak ni to ne bi bila poenta osvrta na ovaj događaj, već je poenta u tome da je Mahmutehajić iza sebe ostavio učenika kalibra Nerina Dizdara, aktulenog SDP-ovog ministra u Vladi federacije BiH, i potencijalnog lidera SDP-a, dakle nasljednika Nijaza Durakovića.
Kao što je poenta ovog osvrta na kongres S za BiH da je Silajdžić svoj politički kapital ostavio lideru ove stranke Semiru Efendiću. Dakle riječ je o regeneraciji unutar stranaka koje plediraju da kreiraju nacionalnu bošnjačku politiku.
Sudeći po Dizdaru i Efendiću, Mahmutćehajić i Silajdžić, kao velikani iz plejade postkomunističkih nacionalnih lidera, nisu Bog zna šta ostavili iza sebe. Po njima ih povijest neće pamtiti. Kao ni narod. Jednostavno, po njima se ništa neće znati.
(TBT, Tim za analitiku)
