Piše: Odeh Bisharat, thebosniatimes.ba
Šta bi našem premijeru da započne vojnu avanturu iz koje se svijet sada bezuspešno pokušava izvuči? Lista njegovih uspjeha mu je garantirala ostanak na vlasti. Sirija kao izvor sukoba je nestala, operacija pejdžera koji eksplodiraju je uspjela, dovoljan broj Hezbolahovih operativaca je ranjen, izvedeni su atentati na rukovodstvo ove organizacije i njenog generalnog sekretara Hasana Nasralaha, bombardirana su nuklearna postrojenja u Iranu i izvršeni atentati na iranske najviše vojne službenike. Samo jedna od ovih stvari bi svakom lideru garantirala svjetsku slavu.
Ali u Izraelu, i ne samo kada je Netanyahu u pitanju, stvari stoje drugačije. Ovdje naravno nije moguće živjeti bez egzistencijalnih prijetnji. Drugi ljudi uveče gase mobilne telefone i odlaze na spavanje, ali mi u Izraelu ostajemo budni, skrolujemo u mraku i čekamo slijedeći napad Palestinaca, Libanaca, Iranaca, Egipćana ili Turaka. Notiramo svaki tvit, čak i sopstvene djece iz inostranstva, u kojem se poriče Šoa ili širi mržnja prema Jevrejima ili se koriste boje palestinske zastave (u martu je zbog toga suspendirana jedna nastavnica engleskog u Jerusalemu). To je sudbina izabranog naroda i zato je važno ovoj plemenitoj tituli dodati i prefiks „stradalničkog“.
Pa ipak se ponekad pitamo odakle neprestano niču naši novi neprijatelji. Evo na primjer, libanska vlada je proizraelski i proamerički orijentirana, podjednako je neprijateljski nastrojena prema Hezbolahu kao i Izrael, pa čak i više, ali umjesto da je poštuje, Netanyahu je lišava svega što ima i gura je u bijedu. Traži od nje da razoruža Hezbolah, a u isto vrijeme vrši napade kao da je u Libanu marionetska vlada. Od početka sadašnjeg rata Izrael je ubio 500 Libanaca, i to nakon sporazuma o prekidu vatre koji je trebalo da ispoštuje.
U Libanu ovu vladu neki nazivaju višijevskom, a glavni argument Hezbolaha i njegovih pristalica za to je namjera Izraela da anektira južni Liban. Hezbolah jeste protiv postojanja države Izrael, ali u Libanu je taj diskurs više pragmatičan nego ideološki. Prema njemu, PLO je 1982. prihvatio izraelski zahtjev da napusti Liban, a Izrael je ipak ostao u toj zemlji do 2000, iako je osnivanje Hezbolaha u njegovom sadašnjem obliku najavljeno tek 1985. Pored toga se citiraju mesijanske izjave izraelskih zvaničnika koji žele da prošire granice do rijeke Litani.
S druge strane, zamislite da je Izrael, koji prema Netanyahuovim izjavama nije uspio uništiti nuklearna postrojenja u Iranu, podržao pregovore sa Iranom koje je vodio Barack Obama. Tada je i iransko vjersko rukovodstvo zabranjivalo proizvodnju oružja za masovno uništenje. Zar sada ne bismo bili u boljoj poziciji?
Problem je u tome što u izraelskom političkom arsenalu ni kod jastreba ni kod golubova nema ničega osim sile i prijetnje silom. I pošto nema alternative ratnoj opciji, dijelim stav svog kolege Nehemije Štraslera da će se rat sa Iranom loše završiti i pozivam sve razumne osobe mehkog srca koje samo žele normalan život da se naoružaju strpljenjem, jer pred nama je dugačak put pun patnje i bola.
Mada kada bolje promislim, izraelska javnost, kao i ostale u regionu, ne zaslužuje Štraslerova upozorenja. Već 80 godina živimo u beskrajnom ratu, sa udovicama i siročadi, a mir nikako da stigne. Na tome treba da zahvalimo i izraelskoj javnosti koja uvijek iznova bira lidere koji poznaju samo tradiciju nasilja.
(TBT, Haaretz)
