Dok američki predsjednik Donald Trump prijeti da će Iran vratiti u kameno doba, stvarnost na terenu izgleda sasvim drugačije. Iran je razvio višeslojnu strategiju koja ne samo da je neutralizirala američku i izraelsku vojnu nadmoć nego je zapravo dovela Sjedinjene Države i njihove saveznike u izuzetno ranjiv položaj. Ova pobjednička strategija počiva na tri ključna stupa vojnoj otpornosti, ekonomskoj blokadi Zapada i geopolitičkom pregrupiranju s globalnim silama poput Kine i Rusije.
Vojna otpornost i taktička superiornost
Suprotno uvriježenom mišljenju koje se često može čuti u zapadnim medijima, Iran nije kolabirao pod pritiskom američkih i izraelskih napada. Naprotiv, iranske vojne sposobnosti razvile su se i postale sofisticiranije nego ikad prije. Ključni element te otpornosti leži u iranskoj protuzračnoj obrani i raketnoj tehnologiji koja je pokazala iznenađujuću učinkovitost protiv najnaprednijih zapadnih sustava.
Iranski projektili redovito probijaju izraelsku protuzračnu obranu sa stopom proboja koja doseže i 80 posto. To znači da Izrael uspijeva presresti samo dva od deset iranskih projektila, što je dramatično niska stopa za sustav koji se godinama reklamirao kao neprobojan. Željezna kupola, sistem koji se smatrao tehnološkim čudom, pokazao se ranjivim pred iranskom raketnom tehnologijom, piše Logicno.
Ono što posebno zabrinjava američke vojne stratege jest činjenica da su Iranci razvili oružje koje cilja upravo na slabe točke zapadnih obrambenih sustava. Dok su se Sjedinjene Države i njihovi saveznici desetljećima borili protiv protivnika bez značajnih zračnih snaga, Iran je razvio tehnologije koje su osmišljene da iskoriste svaku pukotinu u američkoj i izraelskoj protuzračnoj mreži.
Nadalje, iranske snage uništile su većinu radara za daljinsko otkrivanje na Bliskom istoku, što je dovelo do toga da su Sjedinjene Države gotovo slijepe u tom dijelu svijeta. To nije samo taktička pobjeda već i strateško postignuće koje je Iranu omogućilo da djeluje s mnogo većom slobodom nego ikad prije.
Kontrola strateških prolaza i ekonomska blokada
Jedan od najgenijalnijih poteza iranske strategije jest uspostava kontrole nad ključnim strateškim prolazima bez formalnog zatvaranja istih. Iran je definirao tri kategorije aktera za prolaz kroz Hormuški tjesnac. Protivnici poput Izraela i Sjedinjenih Država te zemalja koje ih podržavaju imaju potpuno zabranjen prolaz. Neutralne zemlje mogu proći uz plaćanje visoke naknade koja može doseći i do dva milijuna dolara po prolasku. Prijatelji Irana, posebice Kina i Rusija, mogu prolaziti slobodno.
Ta shema dovela je do toga da su osiguravajuća društva, bez ikakve formalne naredbe iz Teherana, podigla premije na toliko visoku razinu da je transport kroz tjesnac postao neisplativ. Rezultat je de facto zatvaranje Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi znatan dio svjetske nafte.
U istom trenutku jemenski Huti, saveznici Irana, zaprijetili su zatvaranjem prolaza Bab al Mandab, vrata Crvenog mora, što bi dodatno paraliziralo globalnu trgovinu. Ta dva prolaza zajedno čine okosnicu svjetske pomorske trgovine naftom i oba su sada pod kontrolom iranskih saveznika.
Posljedice su već vidljive kroz rast cijena nafte i plina, što posebno pogađa američko gospodarstvo koje je veliki potrošač energenata. Američki predsjednik Trump, koji je obećao da će Ameriku ponovno učiniti velikom i da se neće upuštati u skupe strane ratove, suočio se s inflacijom koja je djelomično uzrokovana upravo tom situacijom.
Razbijanje mita o tehnološkoj superiornosti
Iranska strategija uključuje i psihološku komponentu razbijanje mita o nepobjedivosti američke tehnologije. Posljednjih dana Iran je oborio nekoliko američkih i izraelskih aviona, uključujući F15 Eagle i A10 Warthog. Iako je riječ samo o dva zrakoplova, simbolički učinak tih obaranja golem je jer pokazuju da iranske protuzračne sposobnosti postoje i da djeluju.
Ono što posebno zabrinjava američke vojne krugove jest činjenica da su sistemi za rano upozorenje koje su Sjedinjene Države postavile diljem Bliskog istoka bili potpuno neučinkoviti protiv iranskih projektila. Iran je pokazao sposobnost zaobilaženja američkih detekcijskih sistema kako bi uništio te iste sisteme.
Posebno je značajno da su Rusi Iranu isporučili napredni sustav S400, iako osoblje za upravljanje tim sustavom još nije u potpunosti obučeno. Kada taj sustav postane operativan, iranska protuzračna obrana postat će još učinkovitija, dodatno smanjujući sposobnost Zapada da izvodi zračne napade na iranski teritorij.
Hizbollah i regionalna koordinacija
Iranska strategija ne zavisi isključivo o vlastitim vojnim sposobnostima već uključuje i koordinaciju s regionalnim saveznicima, posebice libanskim Hizbollahom. Hizbollah je iskoristio iranski odgovor na izraelske napade kako bi pokrenuo vlastitu ofanzivu za oslobađanje južnog Libana od izraelske okupacije.
Hizbollahova vojna strategija temelji se na tri stupa. Prvo, dopuštanje napredovanja izraelskih snaga u određenim područjima, nakon čega ih se odsijeca od njihovih pozadinskih linija. Drugo, napadi na zapovjedna mjesta kako bi se spriječilo dolazak pojačanja. Treće, uništavanje odsječenih izraelskih jedinica u takozvanim vatrenim džepovima.
Ta strategija, koja je slična onoj koju su Rusi koristili u Ukrajini, pokazala se izuzetno učinkovitom. Izraelska vojska, koja se istovremeno bori na više frontova u Gazi, na Zapadnoj obali, protiv Hizbollaha, protiv Irana i protiv jemenskih Huta, našla se u izuzetno teškoj situaciji. Izraelski načelnik glavnog stožera poslao je alarmantne poruke o iscrpljenosti vojske.
Kineska i ruska uloga
Iranska strategija uključuje i blisku koordinaciju s globalnim silama koje nisu zadovoljne američkom dominacijom. Kina i Rusija igraju sve važniju ulogu u toj jednadžbi, ali na načine koji se bitno razlikuju od zapadnih očekivanja.
Kina nije pogođena naftnom krizom jer je 84 posto energetski nezavisna, a ostatak potreba pokriva iz raznih izvora, uključujući Rusiju. Iran i zemlje Zaljeva čine samo pet do šest posto kineske opskrbe energijom, a Iran sam doprinosi samo dva do tri posto. Stoga Kina može djelovati iz pozicije snage, a ne iz nužde.
Posebno je zanimljiva usporedba koju je iznio jedan belgijski analitičar Amerikanci su do sada potrošili blizu 50 milijardi dolara na ovaj sukob. S istih 50 milijardi dolara Kina gradi 2500 kilometara brze željeznice. Ta usporedba savršeno ilustrira razliku u pristupu dok se Zapad fokusira na uništavanje, Istok ulaže u izgradnju.
Kina je već pokazala svoju sposobnost posredovanja kada je uspjela organizirati povijesno pomirenje između Irana i Saudijske Arabije. Uz to, Kina ima vojnu suradnju sa saudijskom obitelji, što joj daje dodatne poluge utjecaja. Rusija je također pojačala svoje kontakte sa zemljama Zaljeva, koje sada više povjerenja imaju u Moskvu nego u Bruxelles za rješavanje regionalnih sukoba.
Unutarnje američke podjele
Jedan od ključnih elemenata iranske strategije jest iskorištavanje unutarnjih podjela unutar američke administracije. Dok političari poput Donalda Trumpa i Petea Hegsetha promoviraju ratobornu retoriku s elementima mesijanskog vjerskog žara, američke obavještajne službe i dio Pentagona imaju mnogo suzdržaniji stav.
Pete Hegseth, američki ministar odbrane, nosi tetovažu Jeruzalemskog križa, odnosno templarskog križa, na prsima, dok mu je na ruci ispisana križarska krilatica Bog to želi, a na arapskom jeziku ispisana je riječ kafir koja označava nevjernika. Takva retorika i simbolika, koja više podsjeća na križarske ratove nego na 21. stoljeće, izaziva zabrinutost čak i unutar američkog vojnog establishmenta.
Više od 200 američkih vojnika podnijelo je pritužbe jer su im zapovjednici govorili da je Donalda Trumpa Isus pomazao za napad na Iran. Pentagon je nedavno smijenio načelnika Glavnog stožera kopnene vojske te još pet ili šest generala, što ukazuje na duboke podjele unutar američke vojske o tome treba li ući u kopneni rat s Iranom.
Nedostatak američke strategije
Možda najveća iranska pobjeda leži u činjenici da Sjedinjene Države i Izrael zapravo nemaju jasnu strategiju. Kao što je jedan analitičar primijetio, strategija se može definirati tek kada se imaju jasni ciljevi, a američko-izraelska koalicija nema definirane ciljeve.
Prvotni cilj destabilizacije iranske vlade i poticanja promjene režima nije uspio naprotiv, napadi su ujedinili iransku populaciju iza vlasti. Cilj sprječavanja iranskog nuklearnog obogaćivanja također nije postignut, posebice jer obogaćivanje urana na 60 posto nije ilegalno prema Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja.
Članovi američkog Kongresa koji su sudjelovali na sastancima o mogućoj kopnenoj operaciji u Iranu izašli su s porukom da ne postoji nikakva strategija, nema jasnih ciljeva i da će operacija vjerojatno dovesti do katastrofe. Kako je jedan od njih rekao, ide se naslijepo.
Pobjednička formula otpornosti
Ono što iransku strategiju čini pobjedničkom jest njezina sposobnost da iskoristi slabosti Zapada dok istovremeno gradi vlastite snage. Dok su Sjedinjene Države potrošile desetke milijardi dolara na sukob koji nema jasne ciljeve, Iran je razvio oružane sisteme koji ciljaju upravo na praznine u zapadnoj tehnologiji.
Dok Amerika prijeti totalnim uništenjem, Iran kontrolira ključne svjetske naftne prolaze bez ijednog ispaljenog metka. Dok Evropa slijepo podržava Izrael bez obzira na međunarodno pravo, Iran je izgradio koaliciju saveznika koja se proteže od Libanona do Jemena.
Iznad svega, dok je Zapad panično reagirao na prve znakove ekonomskih poteškoća, Iran je izdržao gotovo 50 godina teških sankcija. Ta razlika u otpornosti govori sve o tome tko je zapravo u poziciji snage, a tko u poziciji slabosti u ovom sukobu.
Možda najveća ironija leži u činjenici da su Sjedinjene Države, u pokušaju da kazne Iran, nedavno bile prisiljene ukinuti sankcije iranskoj nafti. Iran je svojom prijetnjom zatvaranja Hormuškog tjesnaca zapravo stavio zapadno gospodarstvo pod sankcije, ali vlastitim sredstvima.
Kako je jedan analitičar zaključio, Amerikanci su se uhvatili u zamku koju su sami postavili Iranu. I dok Trump prijeti vatrenim paklom, stvarnost je da su Sjedinjene Države strateški u poziciji slabosti iz koje je jedini izlaz prihvaćanje iranskih uvjeta za pregovore. To je pobjednička strategija Irana ne osvajanje teritorija, već osvajanje pozicije s koje se diktiraju uvjeti.
(TBT)
