Piše: Fiatan O’Toole, thebosniatimes.ba
U Trumpovom ratu protiv Irana sve je na meta nivou, osim bombi. U trenutku udara, kada bombe ravnaju zgrade sa zemljom i raznose ljudska tijela, rat silazi u materijalni svijet užasnih posljedica po ljude. Ali do tog trenutka, u obliku u kome živi u Trumpovoj glavi, rat je samo luda historijska procesija u kojoj se nasumično ponavljaju nepovezane scene imperijalnih ispada iz historije Sjedinjenih Država.
Zato je i objava ovog rata bila bestjelesna: unaprijed snimljena video poruka kojom je obnarodovana velika vojna operacija koja tek treba početi. Vrijeme u ovom video snimku je iskrivljeno; o događajima koji tek trebaju uslijediti govori se u prošlom vremenu. Cijelo Trumpovo obraćanje proizvodi osjećaj zakrivljenosti vremena: kao casus belli on je ponudio „bombaški napad na kasarnu marinaca u Bejrutu kada je nastradao 241 pripadnik američkih oružanih snaga“ 1983. godine. Četrdeset i tri godine između napada i odmazde prave provaliju između uzroka i posljedice i ukidaju svaku vremensku logiku.
U svom osmominutnom monologu Trump izvodi skeč koji se može opisati kao nesvjesna parodija tri različite scene iz nekih prošlih ratova. Prvo je kao cilj naveo „odbranu američkog naroda eliminiranjem neposredne prijetnje iranskog režima“. To je, naravno, varijacija na pripreme za invaziju na Irak 2003. Administracija Georgea W. Busha pažljivo je izbjegavala riječ „neposredna“, ali retorika je jasno projektovala privid vidljive i neposredne opasnosti. Britanska vlada Bushovog saveznika Tonya Blaira objavila je zloglasni dosije u kome se tvrdi da bi Irak mogao upotrijebiti hemijsko i biološko oružje protiv zapada u roku od četrdeset pet minuta od Sadamovog naređenja.
Drugi parodijski momenat je Trumpova poruka Iranskoj revolucionarnoj gardi i oružanim snagama: „Večeras vam poručujem da položite oružje a zauzvrat ćete dobiti puni imunitet. U protivnom, čeka vas sigurna smrt. Zato položite oružje.“ To je odjek Bushovog upozorenja iz 2003: „Pozivam svakog pripadnika iračke vojske i obaveštajnih službi da se u slučaju rata ne bori za umirući režim jer on nije vrijedan vaših života.“ U Trumpovoj glavi se odmotava filmski žurnal s masovnim predajama iračkih regruta američkim snagama, nakon što su zaključili da truhli režim nije vrijedan umiranja.
Konačno, Trump uvodi ideju o masovnoj pobuni iranskog naroda poslije kampanje bombardiranja u režiji Sjedinjenih Država i Izraela: „Kada završimo, preuzmite vlast. Vlast će biti samo vaša. To vam je vjerovatno jedina šansa u ko zna koliko generacija.“ To je takođe i čin mimikrije. U februaru 1991, za vrijeme prvog Zalivskog rata, predsjednik George H. W. Bush je pozvao „iračku vojsku i irački narod da uzmu stvar u svoje ruke i natjeraju Sadama Huseina, diktatora, da se povuče“. Avioni iz koalicije zemalja predvođenih Sjedinjenim Državama bacali su letke s pozivom iračkim vojnicima i civilima da „izađu na ulice i sruše Sadama Huseina i njegove saradnike“.
Osim reprize već viđenog u Trumpovom ratnom huškanju ima i nekih noviteta. Njegova najodvažnija inovacija je to što je umjesto slavne prošlosti evocirao historijske katastrofe, prizivajući duhove pogubnih intervencija Sjedinjenih Država u Iraku. U republikanskoj debati pred primarne izbore u decembru 2015. Trump je rekao da su američke i iračke žrtve u tom sukobu bile besmislene: „Učinili smo veliku medveđu uslugu, ne samo Bliskom istoku nego i čovječanstvu. Ljudi su izginuli, zbrisani su, zašto? Ne može se reći da smo pobjedili.“ Ovdje imamo lidera koji sjećanje na rat koji smatra kolosalnim promašajem kasnije priziva kao obrazloženje za ulazak u novi rat.
***
Na jednom dubljem nivou, Trumpova ratna retorika odstupa od šablona koji su korišteni pred invaziju na Irak, u smislu da ne označava apsolutno ništa. Ona je po sebi (mada ne i po svojim posljedicama) lišena bilo kakvih referenci na stvarni svijet. Na svoj tipično otvoreni način on to i sam otkriva izborom mjesta objave rata. U takvim prilikama koristi se prihvaćeni vizuelni jezik uzvišenosti i moralne veličine, pa imamo obraćanje naciji i svijetu uživo iz Bijele kuće, postrojene generale sa pet zvijezdica u komandnoj sobi, vojne brifinge, stvaranje osjećaja da prisustvujemo historiji. Trumpov video i njegovo večernje ćaskanje sa gostima u kompleksu Mar-a-Lago u petak 27. februara („Lijepo se provedite… Ja sad moram na posao“) izgledalo je sračunato neprimjereno, baš kao i zanemarivanje zabrinutosti zbog vjerovatnih američkih žrtava: „Možda će biti žrtava. To se događa u ratu“. („Tako je kako je“, rekao je kasnije, kada su pale prve američke žrtve.)
Riječ „važno“ upotrebljena je tek slijedeće večeri: Trumpova sekretarka za odnose sa medijima, Karoline Leavitt, opisala je MAGA skup za prikupljanje donacija kome je Trump prisustvovao u subotu uveče kao „važniji nego ikada“. Vjerovatno važniji od pružanja bilo kakvog obrazloženja američkom narodu za upuštanje u još jedan rat. U pitanju je nasumice izabran rat koji je Amerikancima prikazan više kao rat iz kaprica, objavljen u veseloj atmosferi kompleksa na Floridi i najavljen kopiranim i montiranim frazama iz starih, napola zaboravljenih sukoba.
Ležerna priroda objave rata odgovara Trumpovoj nepredvidljivosti u ulozi imperatora. Retorika koje se nejasno sjeća nekada je imala veze sa stvarnošću. Korištenje motiva „neposredne prijetnje“ iz 2003. je neodmjereno i nepromišljeno pretjerivanje. Ali istina je da je Sadam prethodno razvijao i koristio hemijsko oružje. Ideja o masovnoj predaji neprijateljskih vojnika takođe nije samo fikcija – to se događalo u oba Zalivska rata. Poziv narodu da ustane protiv ugnjetavača nije bio sasvim bez osnova 1991: kurdski i šiitski borci su već ustajali protiv Sadama i to su ponovo učinili tada.
Ali ponavljanje svega toga danas je prazan retorički gest. Tvrdnja da Iran predstavlja neposrednu prijetnju Sjedinjenim Državama je nekredibilna. Bushova administracija je 2003. pokušala da pokaže da Sadam možda ima oružje za masovno uništenje i da će možda poželjeti da ga upotrebi protiv Sjedinjenih Država. To je bila traljavo konstruirana optužnica, izmišljena da posluži kao izgovor za sprovođenje već pripremljenog plana za nasilnu smjenu režima u Iraku. Ali u američkoj i britanskoj administraciji je još bilo ljudi koji su bar polovično u to vjerovali i, što je još važnije, trudili su se da navedu i druge – svoje sugrađane i strane vlade – da u to povjeruju. Ulaganje izvjesnog napora u ubjeđivanje podrazumjevalo se kao neka vrsta preduvjeta za otpočinjanje rata.
Ovoga puta Trumpa mrzi čak i da laže, ako laganje definiramo kao iznošenje tvrdnji koje trebaju obmanuti druge. Niko u njegovoj administraciji ne vjeruje u neposrednu prijetnju, niti očekuju da iko drugi u nju povjeruje. „Neposredna prijetnja“ funkcionira kao televizijska govorna figura, otrcana fraza – kao kada neko uđe u taksi i kaže „Pratite ona kola“ ili Trumpovim riječima kada je ratoborno zahtjevao da mu se ustupi Grenland, da možemo to uraditi na „lakši ili teži način“. U slučaju objave rata Iranu, Trump svojim sljedbenicima daje samo naznake uobičajene koreografije uvođenja u rat i očekuje da je oni sami dopune i odigraju do kraja.
***
Iako iransku prijetnju navodi kao jedan od razloga za ulazak u rat, on joj se istovremeno i ruga: „Uništili smo nuklearni program iranskog režima“. Iranska raketna industrija će „ponovo biti potpuno uništena“ – riječ „ponovo“ nam ukazuje da on vjeruje da ju je jednom već uništio. Njegova karakterizacija navodnih namjera Irana da obnovi program nuklearnog naoružanja takođe narušava primjereni jezik objave rata: „Tražili smo da zauvijek odustanu od kriminalnog nuklearnog programa, više puta smo pokušavali da se dogovorimo. Pokušavali smo. U početku su i oni to htjeli. Pa onda nisu. Pa su ponovo htjeli. Pa ponovo nisu. Ne znaju šta hoće. Samo žele da čine zlo.“
Neposredna prijetnja, dakle, dolazi od zlikovaca iz filmova o Bondu koji žele da čine zlo, ali su paralizirani hroničnom neodlučnošću. Trump je ajatolahe prikazao kao komično nesposobne i beznadežno dezorijentirane. Detinjasti kvalitet njegovih iskaza treba da infantilizira jedan opasan režim, da ga prikaže prije kao sitničav nego zastrašujući. U poređenju sa istupima od kojih se diže kosa na glavi kada govori o američkim imigrantima, njegov prikaz iranske prijetnje je upadljivo uzdržan. Trump je odličan u prikazivanju čudovišta, ali ovoga puta ga je mrzilo da se potrudi.
Ideja da Revolucionarna garda i iranske oružane snage trebaju položiti oružje u zamjenu za imunitet takođe je bez objektivnih korelativa. Ideja upućuje na 1991. i 2003. godinu, kada je u Kuvajtu i Iraku bilo mnogo američkih i savezničkih snaga kojima su se Iračani mogli predati. Kome bi sada Iranci trebali predati? Pilotima bombardera koji lete 50.000 stopa iznad njihovih glava? I ko ima pravo da pripadnicima režimskih snaga koji su činili zločine nad Irancima i stranim civilima ponudi imunitet od budućeg krivičnog gonjenja? Trump kaže Irancima da preuzmu svoju zemlju. Kako će to uraditi, ako nemaju slobodu da djeluju protiv onih koji su ih nekažnjeno ubijali i mučili? I kako je ta zemlja njihova ako je ključne odluke o njenoj budućnosti već donio Trump?
Pozivanje iranskog naroda da ustane protiv Islamske Republike je najciničniji od svih klišea iz neo-imperijalne prošlosti koje je Trump iskoristio u ovoj objavi rata. Ponavljajući Bushov poziv Iračanima iz 1991, on u stvari reciklira trenutak velike obmane. Iračani koji su tada povjerovali u američko implicitno obećanje podrške u borbi protiv Sadama platili su tu naivnost svojim životima. Sjedinjene Države su odbile pobunjenicima predati oružje oduzeto od snaga iračkog režima. Umjesto toga, odlučile su da ga unište, vrate režimu ili (u grotesknom ironijskom obrtu) proslijede mudžahedinima u Avganistan. Amerikanci su imali potpunu kontrolu nad iračkim zračnim prostorom, ali su se povukli kada je Sadam poslao helikoptere na pobunjenike. Ubijeno je između 30 i 60 hiljada šiita, kao i oko 20 hiljada Kurda.
Ako mladi Iranci ne znaju šta se desilo u Iraku prije 35 godina, sigurno se sjećaju šta se dogodilo u njihovoj zemlji ove godine. Trump je 13. januara uputio poruku svim učesnicima u masovnim protestima protiv režima u Teheranu: „Iranski patrioti, NASTAVITE PROTESTIRATI – PREUZMITE SVOJE INSTITUCIJE!! … POMOĆ JE NA PUTU“. Najavio je „veoma snažne akcije“ ako režim pogubi nekoga od demonstranata. Nije bilo nikakve akcije, a ni pomoć nije stigla. Režim je masakrirao između 20 i 30 hiljada demonstranata. Od svih praznih mJesta ovo je najpraznije – Trump šalje signale koji upućuju na dva slučaja sličnog ohrabrivanja, jednog historijskog i jednog nedavnog. U oba su iskorištene riječi smrtonosno lišene smisla.
***
Opisane praznine su dio šireg odsustva priče. Iza američkih ratova izvan zapadne hemisfere uvijek su stajali veliki narativi: činimo svijet sigurnijim za demokratiju (Prvi svjetski rat), borimo se protiv fašizma (Drugi svjetski rat), štitimo civilizaciju od komunizma (Koreja i Vijetnam), podržavamo međunarodno pravo i suverenitet nacija (Kuvajt), odgovaramo na zločine od 11. septembra „ratom protiv terorizma“ (Avganistan i Irak). Svaka od tih priča imala je dovoljno utemeljenja u stvarnosti da pridobije široku početnu podršku (mada ne i univerzalnu). Činilo se da ima dovoljno razloga od historijskog značaja da te priče budu protumačene kao vrijedne ubijanja i umiranja. Čak i kada je obrazloženje ubrzo razotkrivano kao lažno, u slučaju invazije na Irak, drama osvete za 11. septembar i potvrđivanje američke moći nakon što je Amerika pokazala zastrašujuću ranjivost bili su dovoljni da se podrška njenim intervencijama održi.
Narativ iza Trumpovog imperijalnog poziranja trebalo bi da se nalazi u Strategiji nacionalne sigurnosti objavljenoj u novembru prošle godine. Tu nam se nudi priča o hegemoniji Sjedinjenih Država na zapadnoj hemisferi: obje Amerike treba da su pod kontrolom Washingtona. Gdje je u tom scenariju Iran? Nema ga. Iran je, zapravo, u tek nekoliko redova, otpisan kao nevažan: „Sukobi ostaju najproblematičnija dinamika na Bliskom istoku, ali danas su ti problemi manje izraženi nego što bi se dalo zaključiti na osnovu novinskih naslova. Iran – pokretač destabilizacije u regionu – značajno je oslabljen izraelskim akcijama poslije 7. oktobra 2023. i operacijom predsjednika Trumpa u junu 2025. godine, čime je iranski nuklearni program značajno degradiran.“
Budući da znamo da Trump nikada svjesno ne ublažava svoje stavove, ovo je neobičan primjer njihovog umanjivanja. Senzacionalistički naslovi koji Iran prikazuju kao ozbiljnu prijetnju, a ne kao zauvijek slomljenog protivnika, samo su lažne vijesti koje treba ignorirati. Ne samo da je Iran manje problematičan, nego je i čitav taj region za Sjedinjene Države sve manje važan: „S obzirom da aktuelna administracija ukida ili ublažava dosadašnje restriktivne energetske politike, usljed čega proizvodnja energije u Americi raste, historijski razlozi za fokusiranje Sjedinjenih Država na Bliski istok gube na značaju“. U kontekstu šireg scenarija, od Irana će u najboljem slučaju ostati ne naročito velika mrlja na retrovizoru, dok će američki interesi nastaviti da napreduju u nekim novim smjerovima.
Američki narativ za ovaj rat ne postoji zato što taj rat nije primarno američka priča. Ta priča pripada Benjaminu Netanyahuu. Dugo se trudio da iranski režim naslika na najgori mogući način – kao nasljednike nacista. „Kao što su nacisti pokušavali da zgaze civilizaciju i zamjene je ‘rasom gospodara’ dok uništavaju jevrejski narod“, rekao je u govoru u memorijalnom centru Jad Vašem 2015, „tako Iran sada pokušava preuzeti region i proširiti se sa deklariranim ciljem uništenja jevrejske države“.
To je moćna politička priča. Sklapanje dogovora sa nacističkom državom koja obećava da neće razvijati nuklearno oružje – kao što je to učinilo pet stalnih članica Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija, uz Njemačku i Evropsku uniju – posljedica je zablude, jer jedina svrha iranske države, kao i Hitlerove Njemačke, jeste masovno istrebljenje Jevreja. Sporazum je morao biti poništen. Zato je Trump 2018. godine izašao iz njega.
Ali koliko god da je Islamska Republika opasna, ona naravno ni izdaleka nije nalik nacističkoj Njemačkoj. Alegorija ima jasnu svrhu: ona treba zaštititi izraelski monopol na posjedovanje nuklearnog oružja na Bliskom istoku. Trump očigledno ne vejruje u to, jer je njegov cilj bio da s Iranom napravi upravo onu vrstu dogovora koju je analogija s nacistima trebalo da spriječi. Nekoherentnost Trumpovih ratnih ciljeva proističe iz grubog neslaganja između želje da postigne dogovor s Iranom – „Više puta smo pokušavali“ – i Netanyahuove apokaliptične vizije sukoba u kome je moguć samo binarni ishod: apsolutna pobjeda ili totalni poraz. Trump je objavio knjigu Umjetnost pregovaranja; Netanyahuova knjiga je „Knjiga Isusa Navina“ iz Starog zaveta.
***
Otuda su u opticaju dvije različite završnice za ovaj rat, jedna sasvim birokratska i diplomatska, druga egzistencijalna. Trump je posljednjih mjeseci ponovo prijetio Iranu pokušavajući da osigura prvu završnicu. Onda se strovalio u drugu opciju prihvatajući Netanyahuov egzistencijalni strah, kao da je taj strah primjeren Sjedinjenim Državama isto koliko i Izraelu. To podrazumjeva ulazak u sukob sa mnogo manje uzdržavanja nego što je u početku zamišljao.
To je, u izvjesnom smislu, proksi rat, ali ovog puta Amerika ima ulogu proksija. Ona pokazuje ogromnu vojnu moć, ali i veliku političku slabost. Priznanje Marca Rubia da su Sjedinjene Države napale Iran kada su saznale da se Izrael sprema da to učini Trumpa prikazuje ne kao moćnog vođu već kao bespomoćnog poslušnika. Umjesto da pruži otpor dopustio je da ga Netanyahu gurne u sukob koji će preoblikovati čitav Bliski istok.
Dramatični prvi čin rata – ubistvo ajatolaha Alija Khamneija i (kako Trump tvrdi) još četrdeset sedam visokih zvaničnika „jednim hicem“ – spektakularan je uspjeh koji ukazuje na iste kontradikcije. S izraelske tačke gledišta, što je više iranskih lidera likvidirano, to bolje. S druge strane, Trump je u razgovoru sa Jonathanom Karlom, vašingtonskim dopisnikom mreže ABC, rekao da je njegova administracija identificirala moguće kandidate za Khamneijevu poziciju, ali „napad je bio toliko uspješan da je većina kandidata eliminirana. To neće biti niko od ljudi na koje smo računali, jer su svi mrtvi. Ljudi koji su nam bili na drugom i trećem mjestu, i oni su mrtvi“. Trump je 3. marta potonuo u još morbidniju farsu na svojoj socijalnoj mreži: „Većina ljudi na koje smo računali sada su mrtvi… Pripremili smo novu grupu. Ali prema izvještajima i oni bi uskoro mogli biti mrtvi. Pretpostavljam da se sprema treći talas. Uskoro u Iranu neće biti nikoga koga poznajemo“.
U takvoj interpretaciji, sam čin otpočinjanja rata bio je pretjerano krvoločan. Bizarna izjava takozvanog ministra rata Petea Hegsetha da „ovo nije rat za promjenu režima, ali režim je definitivno promjenjen“ pokazuje da je ovaj rat već na svom početku prekoračio postavljene granice. To je trebalo da bude operacija u stilu upada u Venecuelu u kojoj je neprijateljski vođa eliminiran i zamjenjen poslušnijom figurom unutar istog režima. Novi lider (još jedne zemlje bogate naftom) dobio bi obavještenje da Sjedinjene Države mogu da ga ubiju u bilo kom trenutku i da će to učiniti ako ne bude poslušan. Zapravo, Islamska Republika je trebalo da ostane upravo onakva kakva jeste, s tom razlikom što bi ubuduće sve radila uz Trumpov blagoslov.
Taj blagoslov svakako ne obuhvata uvođenje demokratije i poštovanje ljudskih prava. Hegseth je izjavio da ratni ciljevi „ne uključuje izgradnju nacije ili demokratije“. Slobodni Iran nije dio plana. Ako se ljudi pobune, uz rizik da stradaju, sve što će dobiti bit će država s jednakim pravom na unutrašnju represiju i teokratsku kontrolu kao i nekada, dokle god je njena spoljna politika prihvatljiva za Washington. To nije ubjedljiv poziv na stradanje potlačenog iranskog naroda.
Ali izgleda se i ovaj kontradiktorni pristup raspao čim je rat počeo. Stara izreka kaže da nijedan ratni plan ne preživi prvi susret sa neprijateljem, a sada je ta mudrost dobila novi obrt: prvi napad je bio pretjerano efikasan. Sa američke tačke gledišta, likvidacija tako velikog broja visokih iranskih zvaničnika podigla je uloge u ovom sukobu visoko iznad nivoa na koji je Trump prvobitno računao. Ograničeni cilj primoravanja režima na poslušnost sada je prerastao u zahtjeve za bezuvjetnu predaju i prijetnje potencijalnim uništenjem. Eskalacija se dogodila bez ikakvog razmišljanja o tome šta bi implozija Irana mogla da znači za Iran i širi region, ili o tome da li se uopće želi rat iz zraka u režiji Netanyahua po ugledu na Gazu.
Trenutni problem američke vojne moći nije u njenim limitima, već u tome što je ona praktično bezgranična. Ne radi se samo o tome da je američka vojska znatno superiornija od bilo kog mogućeg direktnog protivnika na bojnom polju. Problem je u tome što je ona sada oslobođena obaveze da svoje akcije pravda bilo kakvim narativom. Prvi put u historiji Sjedinjenih Država američka vojna dominacija poklopila se sa političkom anarhijom u zemlji. Oslobođen svih briga koje idu uz kopnenu invaziju, rat iz zraka ne podliježe moralu, zakonima, argumentima, obrazloženjima, prilagođavanju rizika mogućoj pobjedi ili porazu. Vojna moć pod Trumpom je lišena svrhe. To je taktika bez strategije, nasilje bez vizije, sredstvo bez cilja. Velika obećanja izgradnje demokratije, borbe protiv tiranije i za slobodu su odbačena. Jedino opravdanje te moći je ona sama.
***
Raskidanje veze između ratova i velikih geopolitičkih narativa je na neki način oslobađajuće. Agonija američkih ratova poslije 1945. bila je u tome što su vremenom indukovali osećaj uzaludnosti. Kada rat izgubi smisao, podnijete ljudske i finansijske žrtve postaju bespredmetne. Ovo što se upravo dešava pod Trumpom na izvjestan način je reakcija na stradanje i poniženje zbog poraza u Avganistanu u njegovom prvom mandatu. Ali smisao mogu izgubiti samo oni ratovi za koje je izvorno bilo planirano da ga imaju. Mogu izgubiti svrhu jedino ako su projektirani sa jasnom svrhom. Osjećaj uzaludnosti se javlja kada se uprkos svim mukama i uloženom naporu najavljeni cilj ne postiže. Ako nema proklamiranog cilja – ili ako, kao sada, postoji više sukobljenih ciljeva koji se međusobno isključuju – i osjećaj uzaludnosti nestaje.
Ta negativna logika pojačana je Trumpovim osobenim psihičkim stanjem. Napad na Iran je tipičan za autoritarne države. Tu rat nije vođenje politike drugim sredstvima, već odsustvo politike koje se ispunjava drugim sredstvima. To je još jedan korak ka apsolutnoj vlasti predsjednika, već postignutoj institucionalno (Kongres pod kontrolom republikanaca odbija ispuniti ustavnu obavezu ograničavanja izvršne vlasti) i na ličnom planu (predsjednikov prirođeni narcizam pojačan je efektima starenja). Kao što je izjavio za New York Times u januaru, Trump vjeruje da se konačno oslobodio svih ograničenja osim onih „koja mi nameće moja moralnost. Moj um. To je jedina stvar koja me može zaustaviti“.
Jedno od ograničenja koje je nekada uspješno funkcioniralo u Trumpovom umu bila je njegovo gađenje od krvavih ruku, izvjesna izbirljivost u ubijanju, donekle slična njegovoj fobiji od bakterija. Znamo da je zahvaljujući toj gadljivosti u prvom mandatu odbacio ideju o bombardiranju Irana. Kada su Iranci oborili američku bespilotnu letjelicu u junu 2019. naredio je osvetničke udare. Kada mu je rečeno da bi broj žrtava mogao dostići 150, opozvao je napad. Na tviteru je objavio: „Bili smo već spremni za udare na tri različite lokacije, ali onda sam pitao koliko ljudi bi moglo nastradati“. Sada ga više ne zabrinjavaju sitnice kao što je mogući broj mrtvih: u ratu se žrtve ne broje.
Očigledno je da je rat korisna distrakcija – za njega i za svijet – koja treba skrenuti pažnju sa skandala sa Epsteinom. Ali za njega je to sada i najčistiji oblik samozadovoljavanja. Predsjednik koji kreće u rat preuzima teret na sebe, ali Trump je odbacio teret rata i ušao u bestežinsko stanja u kome može zaboraviti na posljedice rata i ostale sitnice kao što su inflacija i životni standard Amerikanaca. Rat je objavio iz Mar-a-Lagoa, blaženog mjesta na kome on provodi svoje slobodno vrijeme. Prosto zapanjuje da je na pitanje o mogućnosti da avantura u Iranu predugo potraje upotrijebio izraz iz svog omiljenog hobija, golfa. „Nemam grčeve (yips) kada pomislim na slanje kopnenih trupa“, rekao je za New York Post, misleći na iznenadne grčeve zbog kojih dobri igrači golfa ponekad promaše siguran udarac.
Ono što je za Trumpa bestežinsko stanje, za američku republiku je ogroman teret. Anarhična priroda njegovog ratovanja ne čini ga samo devijantnim. Njegov put od tvrdnji da je strah od Irana rezultat medijskog pretjerivanja do proglašenja neposredne opasnosti, od moljakanja za Nobelovu nagradu za mir do samozadovoljnog okretanja ubijanju, dokaz su dostignutog autokratskog monopola na nepredvidljivost. Pravdanje kontradikcija postaje test lojalnosti: ulizice će se polomiti da obrazlože mudrost svog vođe, čak i ako je ona u očiglednoj suprotnosti sa mudrošću od prethodnog dana. Kada vođa izmišlja ratove u hodu, njegovi hirovi postaju zakon.
Ekstremno nasilje je važan dio tog repertoara proizvoljnosti. Trump je intenzivirao domaći teror do tačke gdje njegovi agenti mogu ubijati američke građane po ulicama bez pozivanja na odgovornost. Sada pojačava upotrebu nadmoćne sile u inostranstvu do nivoa na kome odgovornost više nije ni moguća, jer nema jasnih ciljeva na osnovu kojih bismo razlikovali svrhovitost i odsustvo smisla, ispravno i pogrešno, uspjeh i neuspjeh. Ali ono što se događa u inostranstvu se vraća kući: jedna od stvari koje Trump nikada nije krio je da se jedini pravi rat vodi na domaćem frontu. Pokazao nam je da ga može objaviti kada god i kako god to poželi.
(TBT, The New York Review of Books)
