“Živimo u doba oskudice”, izjavio je J. D. Vance, tada senator, na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2024. “Nemamo dovoljno streljiva da podržimo rat u istočnoj Evropi, rat na Bliskom istoku i potencijalni sukob u istočnoj Aziji.”
Vance, koji je danas potpredsjednik, bio je tada u pravu. Rat koji je njegov šef, Donald Trump, pokrenuo protiv Irana dodatno će opteretiti već iscrpljene američke oružane snage i učiniti ih manje spremnima za mogući sukob u Aziji. Posljedice operacije “Epski bijes” mogle bi se osjećati godinama.
Sjedinjene Države vjerojatno su upotrijebile više od 5000 različitih vrsta streljiva u prva četiri dana rata te oko 11.000 u prvih 16 dana, prema analizi Jahare Matiseka, Morgana Baziliana i Macdonalda Amoaha iz Payne Institutea za javnu politiku u Coloradu. Time bi “Epski bijes” bio “najintenzivnija početna zračna kampanja u modernoj povijesti”, ističu, nadmašivši čak i prva tri dana NATO-ova bombardiranja Libije 2011, piše Economist.
Duboke zalihe. Ili?
Tek nakon što su američki i izraelski zrakoplovi uništili iransku protuzračnu obranu i preuzeli kontrolu nad nebom, mogli su se približiti ciljevima i koristiti bombe kratkog dometa, koje su jeftine i dostupne u velikim količinama. Smatra se da SAD ima stotine tisuća JDAM kompleta za navođenje, koji se mogu pričvrstiti na obične bombe. “Imamo gotovo neograničene zalihe”, nedavno se pohvalio Pete Hegseth. Dvije sedmice nakon početka sukoba Pentagon je procijenio da je 99 posto streljiva korištenog u Iranu bilo upravo te vrste.
Problem je ponajprije u onom što je potrošeno prije toga. U prvih šest dana rata, kada su američki zrakoplovi morali držati veću udaljenost, Center for Strategic and International Studies procjenjuje da je ispaljeno više od 1000 rijetkih i skupih projektila dugog dometa. Smatra se da su korištene i stotine projektila srednjeg dometa, kao i proturadarski projektili koji ciljaju radare protuzračne obrane. Zalihe svih tih sistema znatno su ograničenije, iako su tačne brojke tajne.
Francuzi svima idu na živce. Ali su u pravu
Još veći problem odnosi se na protivzračnu odbranu. Početni val iranskih balističkih projektila i dronova potrošio je značajan dio američkih i savezničkih presretača. U prvom tjednu rata SAD je, procjenjuje se, ispalio oko 140 presretača Patriot PAC-3 MSE i više od 150 presretača THAAD. Zalihe su već bile niske. Prošle godine SAD je navodno potrošio četvrtinu svojih THAAD zaliha braneći Izrael od iranskih napada. “Imamo dovoljno Patriota da nastavimo”, kaže Mark Cancian iz CSIS-a. “Ali svaki koji ispalimo znači jedan manje za Ukrajinu ili zapadni Pacifik.”
Obnavljanje svih tih zaliha trajat će godinama. Trošak nadoknade streljiva potrošenog u prva četiri dana rata procjenjuje se na 20 do 26 milijardi dolara, navode Matisek, Bazilian i Amoah. No, problem je više u nestašici nego u cijeni. Smatra se da su Sjedinjene Države u prvim danima rata ispalile više od 300 krstarećih projektila Tomahawk, a Pentagon je za tekuću fiskalnu godinu planirao nabaviti tek 57 novih. Isporuka presretača THAAD nije bilo od 2023., a ove godine nisu naručene nove količine. Skromnih 39 presretača predviđeno je za isporuku 2027., što je šest godina nakon što su naručeni.
Ambiciozan plan
Pentagon ima ambiciozne planove za ubrzanje nabave putem velikih, višegodišnjih ugovora. Primjerice, želi povećati proizvodnju Tomahawka sa 60 na 1000 godišnje, a presretača Patriot PAC-3 MSE sa 600 na 2000. No, Kongres za to još nije odobrio sredstva. Osim toga, opskrbni lanci za proizvodnju streljiva složeni su i usporeni. Dobar su primjer raketni motori: neke sirovine, poput pogonskog goriva, dostupne su samo kod jedne ili dvije tvrtke, često uz duga čekanja. Drugi dijelovi ovise o ključnim mineralima koje kontrolira Kina.”
“Kongres može preko noći odobriti 26 milijardi dolara”, ističu autori. “Ali ne može stvoriti galij, neodimij ili amonijev perklorat.”
U ratu je izgubljen manji broj dronova, zrakoplova za opskrbu gorivom i borbenih aviona; veći je problem njihovo trošenje i opterećenje. To je posebno izraženo u američkoj mornarici. SAD ima 11 velikih nosača zrakoplova, ali je u svakom trenutku operativno dostupno samo njih nekoliko. Dva – USS Abraham Lincoln i USS Gerald R. Ford – trenutno sudjeluju u operaciji “Epski bijes”, a USS George H. W. Bush navodno je na putu. Ford je na moru već gotovo 270 dana. Sredinom travnja srušit će rekord za najdulju misiju nosača zrakoplova od Vijetnamskog rata. Ako ostane raspoređen još dva mjeseca, nadmašit će i rekord koji je 1973. postavio USS Midway.
Stigao je trenutak istine za NATO
Zamor je već prisutan. Nosač aviona USS Gerald R. Ford ovog je mjeseca pretrpio požar koji je trajao 30 sati, a 600 mornara ostalo je bez kreveta, izvijestio je The New York Times. Posljedice tako dugotrajnih i intenzivnih vojnih misija osjećat će se još dugo nakon završetka rata.
“To je kao da mjesecima vozite automobil brzinom od 300 kilometara na sat a da ne zamijenite ulje”, kaže Joe Costa, bivši oficir Pentagona, danas u Atlantic Councilu.
Sadašnji tempo operacija mogao bi u iduće dvije do tri godine dovesti do povremenog nedostatka nosača zrakoplova u pojedinim dijelovima svijeta, upozorava Stacie Pettyjohn iz Centra za novu američku sigurnost (Center for a New American Security).
Iscrpljenost
I ljudstvo je iscrpljeno. Duge misije povećavaju obiteljski stres, što je, upozorava Costa, faktor rizika za samoubojstva.
To, međutim, ne znači da rat nema i pozitivne učinke za američke oružane snage. Mike Horowitz, također bivši oficir Pentagona, ističe tri svijetle točke. Prva je uvođenje novih, jeftinijih sustava Low-cost Uncrewed Combat Attack System, drona inspiriranog iranskim Šahedima, koji se može proizvoditi mnogo brže od projektila Tomahawk. Druga je borbeno iskustvo koje američke snage stječu, što je, kako kaže, “velika prednost u odnosu na Kinu”. Treća je široka primjena savremenih sustava potpore odlučivanju temeljenih na umjetnoj inteligenciji, primjerice za ciljanje i zapovijedanje.
Horowitz, međutim, nije siguran da te prednosti nadmašuju dugoročne troškove. Štoviše, samo testiranje novih sustava i stjecanje iskustva u stvarnim borbenim uvjetima nosi i rizike. “Otkrivamo svoje taktike Kini”, kaže Costa, navodeći kao primjer pitanje kako bi SAD ponovno otvorio Hormuški tjesnac. “Kinezi će naučiti kako uklanjamo mine. Ako steknu uvid u naše metode i vrijeme koje nam je za to potrebno, iskoristit će te informacije ako odluče napasti Tajvan.”
Vance i ostatak društva iz kruga Donalda Trumpa došli su na vlast tvrdeći da je Amerika u ratovima nakon 2001. rasipala ljude i novac, da su oružane snage prenapregnute i da bi resurse trebalo čuvati za mogući sukob s Kinom. Rat u Iranu sada iscrpljuje američke snage u Aziji (jedna ekspedicijska postrojba marinaca preusmjerena je iz Japana, a dio sustava THAAD iz Južne Koreje) i pritom smanjuje spremnost postrojbi koje bi ondje mogle biti potrebne u budućnosti.
“Moramo govoriti bez imalo uljepšavanja”, kaže Tom Karako iz Centra za strateške i međunarodne studije. “Golema potrošnja streljiva i slabljenje američke protivraketne odbrane mogli bi do kraja desetljeća oslabiti našu vojnu snagu u Pacifiku.”
(TBT)
