Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Ko god je mislio da su izraelski mediji dotakli dno, neka pogleda novu praksu: reporter koji pokazuje prozor pogođen projektilom i voditelj koji prekida emisiju zbog izvještaja iz lokalne prodavnice oštećene u napadu, smjesta dodaju da je to odobrio vojni cenzor. Niko ne zahtjeva od njih da to kažu. To ne nalaže zakon niti zahtjevaju vojni cenzori. Pa ipak mediji volontiraju izjave tipa: mi smo dobri, najbolji učenici u razredu koji nikada ne izlaze bez dozvole.
Sramotne ulizice, bilo da je to Jonit Levy sa Kanala 12 ili lokalni izvještači o stradalima od iranskih bombi u gradu Petah Tikva. Svi se dodvoravaju vojsci. Umjesto da se bore protiv cenzure (da, čak i u ratno vrijeme) postali su njeni najvjerniji sljedbenici. Stavili su se u službu portparola Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) i njihovog vojnog cenzora. Sa njima borba za slobodu medija gubi svaki smisao, jer oni sami u nju ne vjeruju. Činjenica je da im niko nije naredio da kriju šta se zaista dešavalo u Pojasu Gaze dvije i po godine. Niko im nije naredio da budu poslušni.
„Da li me voliš IDF?“, pita svaki vojni dopisnik. „Da li sam dobar dečko? Dobar vojnik? Jel’ da da nisam ništa otkrio? Jel’ da da ne govorim s punim ustima?“ Naši novinari kao da imaju egzistencijalnu potrebu da budu u dobrim odnosima sa državnim vlastima i prirodnim neprijateljem slobode izražavanja: vojnim cenzorom. Ta potreba da se živi u sjenci državnih interesa, kao iza mame i tate kad smo bili mali, ta želja da se bude potapšan po glavi jer smo bili dobri, potiče iz potrebe da nas cenzura oslobodi odgovornosti za odluke o tome šta treba objaviti a šta ne.
Za većinu izraelskih novinara mediji su u službi nacionalne sigurnosti, jer svi smo mi vojnici. Mnogi novinari vjeruju da je njihov posao da štite ugled Izraela. „Mi smo prije svega Izraelci, a tek onda novinari“, kaže neuki novinar koji nema pojma o svojoj ulozi u demokratiji. Granica između novinarstva i propagande ovdje je odavno ukinuta. Ulagivanje državi nije usmjereno samo na režim već i na javnost: Ne brinite, nećemo vam reći previše. Mi smo odgovorne patriote i nećemo vam oduzimati miran san (sa viješću da je IDF do sada ubio hiljadu beba u Gazi), niti ćemo ikada ugroziti „nacionalnu sigurnost“, šta god to značilo. Novinarstvo je u Izraelu aspekt državne sigurnosti.
Nije uvek bilo tako. Nekada je cenzura bila drakonska, ali su se novinari hrabro odupirali. Kada je državni cenzor odlučio da blokira informacije u časopisu Haolam Hazeh, glavni urednik Uri Avneri je u znak protesta objavio praznu stranicu, što je samo po sebi bilo kršenje cenzure. Takav gest je danas teško zamisliti. Kada je Aleks Levak fotografirao teroriste iz autobusa na međugradskoj liniji 300 prije nego što ih je ubila služba sigurnosti Šin Bet, dnevni list Hadashot se izborio da objavi tu sliku. To se danas ne bi dogodilo. Slika terorista prije njihove egzekucije danas ne bi prošla uredničku autocenzuru, a i čitaoci bi se pobunili zbog prevelike neprijatnosti. Ko bi se danas borio da objavi dokaz o pogubljenju Palestinaca? Ko uopće želi da zna?
To je začarani krug iz kog nema izlaza jer su svi u njemu sretni i zadovoljni. Najveća opasnost koja vreba u medijima je samocenzura, hiljadu puta razornija od državne cenzure, jer joj se niko ne odupire. Ponosni na svoju poslušnost, mediji padaju sve niže. Nema razloga za strah od ministra komunikacija Šloma Karhija; imamo Kanal 12 da obavi njegov posao.
(TBT, Haaretz)
