REPORTAŽA
Enver Hodža je državu kojom je vladao proglasio ateističkom,
ukinuvši dekretom sve vjeroispovijesti: „Jedina religija u koju moramo
vjerovati nije islam, ni pravoslavlje, ni katoličanstvo, ni judaizam – nego
albanizam!“
FOTO: (Reuters)
Dok avion hrleći u Tiranu prelijeće ogoljele kamene albanske
gore i brda, ćelave, bez drveća i trave, u kojima su jedini stanovnici suri
orlovi – podsjećam se riječi raščinjenoga svećenika koji je za satrapske
vladavine Envera Hodže rintao za tanku koricu kruha kao smetljar. I bio u čađu
da je sačuvao glavu na ramenima:
„Kad je Bog stvarao svijet, leteći iznad Albanije pukla mu
je vreća s kamenjem koje se posvuda rasulo i tu ostalo zasvagda!“, rekao mi je
šaptom, osvrćući se plašljivo da njegove riječi ne dopru do uha nekoga žbira iz
zloglasne tajne službe Sigurimija. Bilo je to u decembru 1979, za moga trećeg
boravka u onda, poput školjke čvrsto zaklopljenoj, najusamljenijoj državi,
zavađenoj s cijelim svijetom.
Poslije razvrgnutih vazalskih ljubavi – najprije s
Jugoslavijom Josipa Broza Tita, potom sa Sovjetskim Savezom Nikite Hruščova i
napokon s Kinom Mao Cedunga – przničavi i paranoični Hodža jobskom
tvrdoglavošću solio je pamet zemljacima da je majušna, ali ponosna Albanija
svima trn u oku. Enver Hodža je državu kojom je vladao proglasio ateističkom,
ukinuvši dekretom sve vjeroispovijesti: „Jedina religija u koju moramo
vjerovati nije islam, ni pravoslavlje, ni katoličanstvo, ni judaizam – nego
albanizam!“, grmio je. Sve bogomolje očas su srušene ili pretvorene u domove
kulture, sportske dvorane, skladišta, pa i javne klozete, dok je većina hodža,
svećenika i rabina bila zatočena ili smaknuta. Tek su neke, poput moga
slučajnog sugovornika u glavnome gradu, bacili na rub jadnoga opstanka. Da
životare mučnim dirinčenjem najgore plaćenih teških poslova.
Dolazak čupavaca
Zabrana ispovijedanja vjera nije bila jedina jer su kao
aristokratsko nasljeđe stavljeni izvan zakona i boks, tenis, ragbi i motorizam.
Automobilizam u zemlji bez cesta i osobnih vozila bio je više nego misaona
imenica.
Onda je bilo nezamislivo vidjeti žene u dekoltiranim
haljinama, djevojke u mini-suknjama i mladiće s bradama i iole duljom kosom.
Kad je košarkašima Zadra ždrijeb namjestio da se potkraj 1970. u natjecanju za
Kup europskih prvaka sastanu s tiranskim Partizanijem, albanski milicioneri
najprije ni za živu glavu nisu htjeli propustiti četvoricu gostujućih igrača s
kosom preko ramena. Osobito je stršao dvometraš Nikola Olujić, kome su
pokrivali leđa do kraja lopatica. Tek pošto su s nadležnoga mjesta – a nakon
prijetnje da će domaći klub biti žestoko kažnjen zbog kršenja ljudskih prava –
zadarskim čupavcima je, uz prezirne poglede i dobacivanja, napokon bilo
dopušteno da stupe na tlo „jedine marksističko-lenjinističke države“.
Dalmatinski hipiji izazvali su nezapamćenu pomutnju kad su
se prošetali Tiranom. Prolaznici su se bečili ne vjerujući u kijamet koji su
ugledali. Kosmati i za Albance previsoki, mladići u drečećim majicama s logotipima
američkih proizvoda i sveučilišta, u izgužvanim i poderanim trapericama i
divovskim cipelama, potresli su učmali ritam najmanje balkanske metropole. Dok
su pomodni košarkaši s naše obale Jadrana bodro gazili Skenderbegovim trgom, za
njima su se – baš kao da su pomjerene pameti – vukle procesije zapanjenih
domorodačkih svatova. Krivili su se od smijeha, svašta rugalački dobacivali i
fućkali im kao mornari za lučkim damicama iz lake industrije. Ideološki
pravovjerci su zaključili da su ti luckasti stranci zatrovani američkim
filmovima i muzikom, a to je neoprostivo zlo.
FOTO: Ilustracija (Dado
Đilas)
Pjesme pune emocija
Albanija je, još po mnogo čemu, bila jedinstvena. I po tome
što se nije moglo zamisliti javno ljubljenje momka i djevojke. Počinitelji
takvoga nemoralnog čina bili bi uhapšeni i kratkim postupkom poslani na robiju.
Na radijskim i televizijskim programima, na plesnjacima i na
jedinome festivalu zabavne muzike, nisu se izvodile skladbe u maniri roka,
tvista i ostalih pomodarskih stilova, žigosane kao majmunsko oponašanje
drogiranoga Zapada, pa nisu smjele doprijeti u „čista srca, tijela i duše
mladih“, kako je istakao drug Enver. Vrhunac u ljubavnim estradnim motivima
mogao je, tek iznimno, proći ako vojnik – odvažni čuvar granice, uputi
bezazleni pogled zadrugarki koja radi u polju, a ona mu uzvrati čednim
osmijehom. Evo, uostalom, naslova najizvođenijih hitova u prvoj polovici
osamdesetih: „Naš traktor“ (o prvome proizvedenom albanskom traktoru); „Porasla
mi poljoprivrednicom“ (majka poželi kćerki da postane uzorna zadrugarka); „S
partijom u srcu“ (stihotvorac poletno slavi Envera); „Ispali metak u
imperatora“ (o mladome Vasilu Lačiju, koji je u maju 1941. usred Tirane pucao u
talijanskog monarha Vitorija Emanuelea III, zbog čega su ga okupatori
objesili); „Vedra čela na svakome kongresu“ (o kongresima Partije rada); „Narod
razgovara s partijom“; „Neka partija živi koliko i ove planine“; „S partijom
kroz sve bure“; „Blokade nas neće slomiti“…
Jedinstven standard
Albanija je jedina u Europi zatvarala svoje granice noću.
Rijetke strance i još rjeđe domaće ljude koji su odlazili u inozemstvo ili se
odande vraćali puštali su da uđu i izađu tek po danjem svjetlu, od šest ujutro
pa dok ne smrkne.
Jedino se u Albaniji plaćalo samo gotovinom, stoga što su
zajmovi i krediti bili anatemizirani kao kapitalističko guljenje radnika,
seljaka, umirovljenika i poštene inteligencije. Ni u najotmjenijim hotelima u
kojima su stranci smjeli odsjedati („Dajti“ i „Tirana“ u Tirani, te „Adriatiku“
u Draču), nisu vrijedile kreditne kartice.
Ustavom je bilo zabranjeno da država podigne kredit od bilo
koje zemlje.
Nitko nije smio posjedovati osobni automobil i jedino vozilo
koje je mogao kupiti građanin Narodne Socijalističke Republike Albanije bio je
skupi bicikl. Samo su se najviši državni, partijski i vojni dužnosnici vozili u
luksuznim kolima.
Albanija nije imala bilo kakve, čak ni sportske odnose s
vodećim svjetskim silama SAD i SSSR. I još s Velikom Britanijom, Španjolskom,
Portugalom, Vatikanom, Izraelom, Južnom Afrikom, Rodezijom, Tajvanom i Južnom
Korejom. Po sudu službene Tirane, SAD su bile imperijalističko- kapitalistička
država, SSSR revizionistička, Velika Britanija i Portugal kolonijalistička,
Španjolska monarhofašistička, Vatikan klerikalna, Izrael cionistička…
Albanija jedina u Europi – ne računajući državice
Lihtenštajn, San Marino, Vatikan, Monako i Andoru – nije imala zračnoga
prijevoznika, mada su na jedinu civilnu zračnu luku Rinas u predgrađu Tirane
slijetali zrakoplovi niza inozemnih kompanija.
Albanija je jedina u Europi u kojoj su svi radnici,
službenici, studenti i đaci srednjih škola, uključujući i visoke službenike, pa
i ministre, bili dužni da mjesec dana u godini provedu radeći u seoskim
zadrugama.
Tiskani i elektronski mediji, uključujući i jedinu državnu
Albansku telegrafsku agenciju ATA, jedini u svijetu nisu objavljivali vijesti
crne kronike o krađama, ubojstvima, seksualnim nasiljima i ostalim kriminalnim
prijestupima.
Albanija je bila jedina na svijetu koja je, po nalogu Envera
Hodže, podigla u svim krajevima zemlje više hiljada betonskih bunkera „zbog
obrane od vanjskih agresora“, a koji i danas zapušteno strše kao gorka uspomena
na prohujala tegobna vremena. Kad su se pomno odabrani stranci usudili da
pitaju Hodžu zašto silni novac uložen u bunkere nije korisnije potrošen u popravak
očajnih puteva, on im je britko uzvratio kako bi dobre ceste poslužile
neprijateljskim zrakoplovima da spuste komandose koji bi napali zemlju.
Za Enverovog razdoblja Albanija nije imala nijednoga
nezaposlenog radno sposobnog stanovnika. Cijene se nisu mijenjale tri
desetljeća, a nacionalna novčanica lek nerealno je rasla u odnosu prema
najjačim zapadnim valutama. Plaće su bile strogo utvrđene: od najniže 400 leka
do najviše od 1.200.
U Albaniji, jedinoj u svijetu, nije postojao pravni
fakultet, kao ni zvanje pravnika. Ako je netko bio okrivljen, pred sudom se
morao braniti sam.
U albanskoj vojsci svi oficiri su nosili istovjetne
uniforme, zato što su činovi bili ukinuti kao neravnopravno obilježje.
Zabrane
U Albaniji roditelji novorođenome djetetu nisu mogli
nadjenuti ime koje se nije nalazilo na popisu narodnih i prikladnih.
Albanija je sedamdesetih godina prošloga stoljeća imala po
glavi stanovnika najviše ispisanih parola u Europi.
U Albaniji je bio zabranjen svaki slikarski smjer osim
socijalrealističkoga. Enver Hodža se nakon smrti Pabla Pikasa autoritarno
oborio na slikara koga je do 1948. kovao u zvijezde i divio mu se: „Uzmimo,
primjerice, Pikasa. Bio je član Komunističke partije Francuske i takav je umro.
Svejedno, nije nikada postao marksist, što se, uostalom, odražava i u njegovome
stvaralaštvu. A Komunistička partija Francuske se ponosila njime. Kritizirala
ga je tek jedan jedini put zato što je nacrtao neku črčkariju koju je nazvao
‘Portret Staljina’ i koju je njegov prijatelj i istomišljenik Luis Aragon
objavio u listu ‘Les lettres francaises’, kojega je bio direktor.“
U Albaniji, jedino u Europi, nisu dopuštali da se, bez
odobrenja vlasti, neka porodica ili pojedinac presele iz grada u grad, a
nestvarno je bilo pojmiti da se netko iz sela naseli u grad.
U Albaniji je bilo onemogućeno da netko zaradi nešto izvan
radnoga odnosa. Bilo kakav honorarni posao bio je onemogućen.
Sudeći po službenim izvješćima, svaki put na glasanje u
Albaniji je izlazilo 99,9 upisanih birača i svi su do jednoga, dakle stopostotno,
poduprli kandidate s liste jedinoga legalnog Narodnog fronta. Nije bilo i
najsimboličnije oporbene partije koju bi pokazivali strancima.
Albanija je bila jedina u Europi u kojoj se 1979, dok sam u
njoj boravio treći put, nije mogao kupiti kruh u slobodnoj prodaji. Ljudi su ga
dobivali na kupone.
FOTO: (AP)
Sveprisutni sigurimi
Ponudio sam namjerniku, svećeniku katoličkoga hrama u
Tirani, da popijemo kavu u kavani hotela „Tirana“. Ljubazno se zahvalio,
upozorivši me na stvarnost koju sam i slutio: da sam praćen, pa bi ga, zato što
sjedi sa mnom, ispitivala njuškala Sigurimija:
„Ako me prate, onda su i vas, zacijelo, opazili da
razgovarate sa strancem“, upozorio sam ga.
„Druga je stvar što mi stojimo na pločniku. Reći ću agentima
da ste me pitali, recimo, gdje je najbliža knjižara u kojoj se mogu kupiti
knjige Envera Hodže“, uzvratio je na talijanskome.
I to je bio kraj našega kratkog susreta.
„Adio, signore!“, pozdravio me,
„Adio, padre!“, odzdravio sam, na što se svećenik škrto
zasmijulio:
„Dugo me nitko nije tako oslovio!“
Detalj o sigurimijevcima koji kao sjenke prate strance –
svejedno jesu li novinari, diplomati, trgovci, ili bilo tko – vratilo me
vremeplovski na prvi dolazak 1965. Za me je bio zadužen obrazovani, ali nadasve
oprezni i nepovjerljivi potpukovnik tajne službe (na njega me je upozorio
potkovani otpravnik poslova jugoslavenske ambasade Miodrag Krdžić). Taj
albanski policajac je 1943. kao partizan ratovao u Makedoniji i natucao
mješavinom srpskoga i makedonskog. U zao čas mi se predstavio kao novinar. Jer
kad smo ušli u predvorje hotela „Dajti“, za okruglim stolom sjedila su dvojica
majora (onda su činovi još bili vidljivi na rukavima šinjela i sakoa) i živahno
ćaskali. Čim su ugledali moga pratioca, poskočili su na noge, ukrutili se i u
stavu mirno pokorno ga pogledali. Oslobodili su se tek kad im je moj navodni
kolega bijesnim pokretom nijemo zapovjedio neka sjednu. Zločesto sam pomislio
kako čak i visoki oficiri ovdje poštuju novinarsku čeljad. Navrh jezika mi je
bilo da to potpukovniku skrešem u brk, ali dobro je što sam se zauzdao. On je
shvatio da sam provalio njegovu tajnu.
Navikao na brižnoga pratioca, sutradan predvečer reknem
potpukovniku da bih procunjao najotmjenijom Avenijom narodnih žrtava, a naš
hotel je nadohvat ruke od srca Tirane, Skenderbegova trga.
„Hajdemo“, pozovem ga, a on zavaljen u fotelju naovlaš lista
reviju na engleskom „Nova Albanija“ namijenjenu inozemstvu. Spokojno je
izustio:
„Ne ide mi se. Pođi sam!“ Na to naglašeno doda: „Kuda god
želiš!“
Tuđini koje je služba dovela u Albaniju iskusno su me
uvjeravali da nijedan od njih ne učini ni koraka, a da mu se iza leđa ne zalijepe
nečije budne oči koje ga slijede u stopu. I žene diplomata dok pođu u kupovinu,
pa i djeca kad odlaze u školu, imaju stalnu pratnju. Uostalom, nije me bilo
briga.
Preko Skenderbegova trga skrenuo sam put korza u Staljinovu
ulicu. U njoj nekoliko zakašnjelih mlađanih šetača. I pitam se: kroči li iza
mene neznani špijun?
Odmaknuvši desetak metara, zaustavio sam se pred tamnim
izlogom. Ne znajući što ću s rukama, krenem rovariti po kaputu i izvučem
zagrebačku tramvajsku kartu koja mi se, vrag će je znati kako, zaglavila u
džepu. Zgužvao sam je i bacio u prozirnu pletenu žičanu košaru pričvršćenu o
betonski stup. I nastavio sam šetati. Nakon tri-četiri koraka, okrenuo sam se
hitro nalijevo krug. Dotle je momak u smeđem ogrtaču i s crvenim vunenim šalom izvukao
kartu, raširio je i na dlanu peglao sa dva prsta. Prizor me umirio jer sam se
uvjerio kako, eto, nisam pušten da usamljen vrludam ulicama puste metropole. Na
kraju krajeva, obojica zarađujemo svoju plaću. Ali kako? E to je već razlika u
nijansama.
Po povratku u hotel potpukovnik me je osmotrio:
„Kako je bilo?“
„Šetnja mi je prijala!“, rekoh, a on otpovrne: „Ako, ako…“
Novo doba
Tirana 2015. nije prepoznatljiva bacimo li pogled unatrag i
usporedimo je s onom pospanom kasabom iz Hodžine strahovlade koja se budila u
pet ujutro, a ostajala bezljudna već u osam navečer. Rijetke korisnike onda su
prevozila samo tri državna taksija, a danas njome ludo juri najviše automobila
po glavi stanovnika, mahom „mercedesa“, dijelom otuđenih tko zna gdje u
inozemstvu, a potom, uz lažne papire, dovezenih u Albaniju.
Posvuda je malih i većih trgovaca koji rade od rana jutra do
kasne večeri. Za njih nema predaha. Prodaju doslovce sve: od makedonskih
kikirikija, talijanskih sapuna, engleskih cigareta, kubanskih cigara, srpskih
narodnjačkih CD, belgijskih pornića, austrijskih kondoma, američke „vijagre“,
kineske svile, japanskih kamera, škotskih viskija. Nepregledna je i raskošna
ponuda satova, „Gučijevih“ ženskih torbica, „Najkijevih“ patika, mirisa,
„Armanijevih“ odijela… Sva roba je, navodno, iz uvoza. Jednostavno sumnjiva
po originalnosti i kvalitetu.
S druge strane, pokraj neuko sklepanih straćara od lima,
kartona i neistesanih dasaka, ispred razrovanih i blatnjavih cesta i pločnika,
u Tirani se, kao optimističko lice, bjelasaju ganc novi butici, banke,
restorani, ljekarne, turističke agencije, barovi, trgovine i poslovni centri. U
pravilu, lokali su nazvani pretencioznim zvučnim stranim imenima: „Texas“,
„Lady D“, „Berlusconi“, „Mohammad Ali“, „Boston“, „Mondial“, „Plaza“,
„Copacabana“, „Big Ben“, „Las Vegas“, „Tropicana“, „Roma“, „Monte Carlo“ i tako
u beskraj. Ali usred grada, preko puta mramorne palače Opere i s pogledom na
spomenik Skenderbegu, uvijek me privuče naziv zavučenoga restorana „Zagreb“,
kojega je vlasnik Harun Miniri, koga moji sugrađani poznaju po zalogajnici
„Tomislav“ u Hatzovoj ulici. Ovaj restoran usrdno je preporučio vodič za
strance „Tirana u vašem džepu“:
„Podigao ga je Albanac iz Hrvatske. Osim uobičajenih jela i
pića, tu poslužuju više hrvatskih jela i specijaliteta, pa možete pojesti
dalmatinski pršut i piti hrvatska vina. Ali ne smijete propustiti palačinke.“
U Tirani danas izlazi 18 dnevnih listova, a privatni
izdavači nude osam erotskih i pornografskih časopisa za muškarce. U njima
objavljuju snimke nagih mačkica preuzetih iz inozemnih magazina. No, ni jednome
od njih još nije uspio pothvat da privoli na snimanje neku domaću ljepoticu bez
krpice na sebi, kao od majke rođenu. Unatoč obećanu novcu od 1.000 eura,
vrtoglavo visokome za albanske prilike. No, zato je više albanskih djevojaka
postalo bijelo roblje mračnih i beskrupuloznih makroa i podvodača koji su ih
dovabili na Zapad iz snova obećavajući im estradne, manekenske i filmske
karijere, „lude provode“ na zabavama s plejbojevskom i aristokratskom kremom, a
to je, dašto, put popločan zlatom koji će ih odvesti do bogate udaje. No,
umjesto da upecaju zanosnoga kraljevića na bijelome doratu, ucijenjene i
ostavljene na milost i nemilost, naočite ali do bola naivne Albanke prisiljene
su da u okrutnoj borbi za opstanak postanu djelatnice lake industrije, nudeći
tijelo za brzu, jednokratnu ljubav na ulici i u javnim kućama, animirke u
noćnim klubovima ili eskortne pratilje.
Tiranski novinari neuvijeno pišu o osjetljivoj društvenoj
rani – izvozu mladoga ženskog mesa, poglavito u Italiju. Lavovski dio zarade
otmu im svodnici, dok curama, podlo namamljenima u stupicu, ostave prosjački
sitniš za jadno preživljavanje. Zabilježeno je niz samoubojstava slomljenih
Albanki i njihovih osramoćenih roditelja. Neki su pak razjareni očevi i braća,
potegli do Italije da osvete unižene kćeri i sestre i krvlju makroa speru
porodičnu ljagu.
Moderna vremena, osim krvne osvete, nisu iskorjenila kruti
plemenski zakon da buduća supruga mora biti djevica. Ranije su se o vjenčanjima
svoje djece dogovarali očevi i u ugovoru je bilo neporecivo zapisano da će
vjenčanje postati pravovaljano tek kad poslije prve bračne noći na bijeloj
plahti ostanu krvavi tragovi razdjevičene mladenke. U poimanju mladih urbanih
Albanaca kao pitanje muške časti, ponosa i taštine i danas je utisnut kanon da
će oženiti djevicu. Dečko će se oštro zabavljati, prije svadbe mijenjati
prijateljice, ali ona koja će mu postati supružnica sve do njega ne smije biti
taknuta. Tako je procvjetao posao nekolicini plastičnih kirurga, talijanskih i
francuskih diplomanata, koji se plaća zlatnim polugama. Zbog mira u kućama
mlada treba krvavo dokazati svome suđenom da joj je uistinu prvi, makar je
prethodno iskusila slatki grijeh. Zato će im doktor, trapistički šutljiv,
ugraditi novi himen. Tako se nakon operativnoga zahvata potvrđuju izreku o
sitim vucima i kozama na broju.
Za razliku od patrijarhalnih predaka, uzornih domaćina koji
su polazili na počinak s kokošima, njihovi noćobdijski potomci iz klanova
zlatne mladeži sastaju se sa zorom u osamdesetak tiranskih klubova i barova. U
nekima program na svojim grudima nose časne seke iz rumunjskoga, bugarskog,
ruskog, bjeloruskog i ukrajinskog uvoza koje, uz pratnju bludne glazbe, izvode
vrući striptiz, prpošno odbacujući i posljednju krpicu. Doslovno daju sve od
sebe.
Poslije pada komunizma, i Albanija se među posljednjim
europskim zemljama priključila izboru mis. Štoviše, 1995. u Tirani su
upriličili natječaj za mis Europe. Izravni televizijski prijenosi takvih
glamuroznih događanja po gledanosti su na drugome mjestu jer su neprikosnoveno
najgledaniji susreti nogometne reprezentacije.
Slutnje
Najsunčanija europska prijestolnica Tirana, okružena
parkovima i zelenilom, ugošćuje sijaset inozemnih turista, najviše Italijana,
Grka i Nijemaca. Muški rod napaja oči buljeći u Venere koje u dobrano okraćalim
haljinama – zbog kojih bi ih čedni vođa Enver Hodža spalio na lomači –
otkrivaju fino izvajane koljena i noge.
Na najprometnijim ulicama, trgovima i avenijama buljuk
prodavača izložilo na otvorenome knjige, ali samo na albanskome. Pod diktaturom
u Albaniji nije bilo nepismenih, pa je narod u pomanjkanju razonode gutao
svekoliku literaturu. Najčitaniji domaći književnik Ismail Kadare, nesuđeni
nobelovac koji živi između Pariza i Tirane, drži da će svjetski zadah koji je
zapuhnuo njegovu domovinu naplatiti nemili danak. Sve su snažniji
zabrinjavajući glasovi da galopirajuće raste broj analfabeta. I nezaposlenih. U
proteklih nekoliko demokratskih godina, zbog pojačanije besposlice, trbuhom za
kruhom u bijeli svijet otisnulo se više od 650.000 stanovnika.
Bizarna vijest koju sam čuo uoči povratka kazivala je da su
se žene iz turističkoga bisera Drača silno uzrujale kad je skupina mlađih
Dankinja ljetos osvanula na pješčanoj plaži u toplesu. Majke su potom odvukle
svoju djecu s kupanja. Kad je netko od mještana spočitnuo danskome vodiču da se
njegove cure ne smiju pokazivati u monokiniju, one su se povukle uz gorljivo
rogoborenje. Gošće je umirio blagoglagoljivi lokalni turistički djelatnik:
„Dogodine će i taj tabu postati prošlost!“
Emancipirane Dankinje su obećale da će, u tome slučaju, i
sljedećega ljeta provesti odmor u za njih nadasve jeftinome Draču.
Druge vrijednosti
Na zgražanje patrijarhalne Albanije, sve upornije se govori
da je vrlo blizu dan kad će vlast ozakoniti istospolne brakove. Na televiziji,
u emisiji na engleskome, pročitana je vijest da se o tome rasprijedalo i na sjednicama
vlade. Vremeplovski sam izvukao bilješku na tu temu zapisanu nakon kavanske
sjedeljke u ljeto 2002, kada su mi preveli noticu iz najčitanijega dnevnika
Koha jone (Naše vrijeme). Objavljena novost najviše je iznenadila strance, koji
su povjerovali da ih u Albaniji više ništa ne može iznenaditi. Ali iznenadilo
ih je ono što je bilo napisano: „Udruženje homoseksualaca zatražilo je da iz
zastarjelih zakona bude izbrisan član po kome gejevi više neće biti krivično
gonjeni.“ Odvažni aktivisti su zahtijevali da im se najžurnije omogući slobodno
djelovanje.
To je bio povod da pomiješano društvo, zasjelo na čašici
razgovora, zapodjene bučnu raspru.
„Mašala!“, s gnušanjem kiselo promrmlja smijenjeni pomoćnik
ministra prosvjete iz ere Envera Hodže.
„Ipak se kreće!“, značajno zaklima glavom prvak baleta i
pobjedonosno rastegne osmijeh od uha do uha.
(TBT, Newsweek.rs, Autor Pero Zlatar)