Na bosanskohercegovačkoj javnoj sceni povremeno se pojave likovi koji, zahvaljujući spletu političkih okolnosti, brzo steknu ugodan društveni položaj. Jedan od takvih jeste i Mirza Ustamujić, trenutni direktor Energoinvesta, koji ovih dana nastupa kao čovjek koji govori u ime velikih procesa i strateških odluka, iako njegov politički i profesionalni profil teško može izdržati iole ozbiljniju analizu. On sigurno nije političar/privrednik smionih novih idejnih koncepcija, niti taktičar naglih i riskantnih poteza, naprotiv, riječ je o akteru koji u svojim propagandno obojenim nastupima stvarnost često zaodjene potrebnom bojom trubadurskog melanholičnog retoričkog zanosa, pa se za upućene između njegovih riječi i činjenica nerijetko otvara priličan jaz.
Upravo u tom duhu treba posmatrati i njegov nedavni medijski nastup u razgovoru sa Vildanom Selimbegović, glavnom urednicom dnevnog lista Oslobođenje, koji je više ličio na jeftino ulizivačko predstavljanje nego na ozbiljan intervju.
Govoreći o temi energetske stabilnosti, posebno je zanimljivo kako Ustamujić uporno forsira narativ o Južnoj interkonekciji i potrebi diverzifikacije snabdijevanja plinom. Diverzifikacija naravno jeste legitimna i potrebna, ali pitanje je šta se zapravo krije iza te priče. Da li neko zaista vjeruje da će američki investitori uložiti ogromna sredstva u tu infrastrukturu, a da zauzvrat neće očekivati potpunu kontrolu nad pravcima snabdijevanja, tržištem i cijenama? U takvim okolnostima, s obzirom na inicijalno ulaganje i potrebu otplate investicije, iluzorno je očekivati da će američki LNG biti jeftiniji od ruskog plina. Ruski plin, podsjetimo, nije bio obustavljen ni u najtežim ratnim godinama, što dovoljno govori o stabilnosti, ali i prihvatljivosti tog dobavljača.
Uostalom, sama činjenica da jedna država, pa makar to bio svjetski hegemon kao što su SAD, pokušava drugim suverenim državama nametnuti da se odreknu jeftinijih (ruskih) energenata i pređu na njihov (skuplji) LNG, predstavlja presedan koji graniči sa političkom drskošću. Energoinvest jeste ključni akter u snabdijevanju plinom u Federaciji BiH, ali do sada prije svega u kontekstu ruskog gasa. Postavlja se pitanje da li će to važiti i za američki plin i zašto bi američki investitori dopustili da se Energoinvest “ugrađuje” u cijenu koštanja, kada to mogu i sami raditi?
Kada govori o unutrašnjem funkcionisanju kompanije, Ustamujić često tvrdi da je u Energoinvest doveo ljude bez stranačkog backgrounda. Ta tvrdnja teško izdržava elementarnu provjeru. Sam onje na poziciju došao po političkoj liniji, iako formalno nije član SDP-a. Njegovi poslovni mentori su dobro poznati, kod njih je godinama službovao (Elvedin Grabovica, op.a.), a nadležnog ministra energetike, rudarstva i industrije Vedrana Lakića redovno na sastancima oslovljava familijarno sa “šefe”. Njegov prvi saradnik, Goran Rokvić, je dugogodišnji stranački aparatčik koji je godinama popunjavao kvote po sarajevskim kantonalnim ministarstvima i javnim institucijama tamo gdje je to bilo potrebno. Tu je i zavidovićka socijaldemokratka perjanica, novozaposleni gradski vijećnik Asim Džindo. Zato, u takvoj konstelaciji govoriti o depolitizaciji kadrova zvuči prilično deplasirano.
Slična diskrepancija postoji i kada Ustamujić govori o poslovnim rezultatima ovog preduzeća u većinskom vlasništvu Vlade FBiH. Čak i površna analiza finansijskih izvještaja pokazuje da više od 95 posto prihoda Energoinvesta dolazi od trgovine plinom, dok su projekti koji su nekada činili osnovu poslovanja gotovo nestali iz strukture prihoda. Ako je tako, onda se s pravom postavlja pitanje o kakvim se to poslovnim uspjesima govori i gdje su konkretni rezultati koji bi opravdali takav optimizam?
Ustamujić se rado poziva i na prethodna poslovna iskustva iz velikih kompanija koja je navodno donio u Energoinvest. Međutim, njegov profesionalni životopis pokazuje da nikada nije radio na poslovima koji su suštinski vezani za djelatnost ove kompanije. Jedino ako pod vrijednim poslovnim iskustvom podrazumijeva poslovnu epizodu sa električnim “BeeBee” romobilima, biznisom koji je završio prilično neslavno. Njegove samouvjerene opservacije o vlastitom obrazovanju zvuče pomalo pretenciozno, naročito kada se kao krunski dokaz menadžerske kompetencije ističe večernji program jedne privatne biznis škole iz predgrađa Zagreba. Uostalom, teško je ne primijetiti ironiju u činjenici da se skromni certifikat iz Cortugli Business School danas pokušava predstaviti kao gotovo strateška akademska legitimacija za vođenje jedne od nekada najvažnijih industrijskih kompanija u Bosni i Hercegovini
Posebnu dozu sumnje izazivaju i njegovi navodi o navodno dobijenom projektu vrijednom par miliona KM u Libiji. Bilo bi zanimljivo vidjeti konkretan ugovor i sve prateće dokumente o tom poslu, jer prema riječima mnogih zaposlenih, o tom projektu unutar Energoinvesta gotovo niko nema jasne informacije.
Kada se govori o standardu zaposlenih, Ustamujić rado ističe da je prosječna plata u kompaniji prešla 3000 KM. Ta brojka, međutim, dobija sasvim drugačije značenje kada se u prosjek uključe i visoke menadžerske plate, uključujući i njegovu direktorsku koja iznosi preko 7.500 KM, kao i primanja brojnih savjetnika i saradnika čije su konkretne radne obaveze i odgovornosti potpuno nejasne.
U međuvremenu, dok se u javnosti grade slike o uspješnom menadžmentu i velikim poslovnim vizijama, u samoj kompaniji sve češće se govori o posjetama različitih inspekcijskih organa. Prema informacijama iz Energoinvesta, nadležni organi su u više navrata vršili kontrole i konstatirali određene nepravilnosti u pojedinim segmentima poslovanja i radno-pravnih odnosa. Posebno se problematiziraju odluke koje se odnose na obračun i smanjenje primanja zaposlenih u specifičnim situacijama, poput porodiljskog odsustva, bolovanja ili korištenja godišnjeg odmora. Upravo zbog toga, među radnicima se sve otvorenije govori o mogućim sudskim postupcima i kolektivnim tužbama kojima bi se osporile pojedine odluke uprave za koje smatraju da su bile na njihovu štetu. U kompaniji koja je nekada bila sinonim za stabilan radni odnos i respektabilan profesionalni ambijent, danas se sve češće govori o pravnoj zaštiti radničkih prava i potrebi da se sporovi rješavaju pred sudovima, a ne unutar institucija firme. Paradoksalno je da se to dešava upravo u trenutku kada se u javnosti insistira na narativu o rekordnim platama i navodnom poboljšanju standarda zaposlenih.
Ustamujić je u jednom trenutku pokušao objasniti poslovnu strategiju Energoinvesta metaforom “sistema košarke”, sugerirajući da je dovoljno stalno “šutirati” ponude na tenderima kako bi se prije ili kasnije pogodio koš. No u poslovnom svijetu tender nije sportska lutrija. Za dvije godine njegovog mandata kompanija nije dobila nijedan projekt vrijedan uopste spomena, pa ostaje otvoreno pitanje da li je riječ o lošoj strategiji ili pogrešnom razumijevanju same prirode poslovanja.
Kada govori o borbi protiv korupcije, paradoks postaje još očigledniji. Te lekcije izgovara čovjek koji je na mjesto direktora došao nakon konkursa čiju regularnost mnogi i danas dovode u pitanje, odnosno koji je njemu bii namijenjen. Međutim, nije zanemariva ni šira politička dimenzija cijele priče. Ukoliko se nakon izbora ponovo uspostavi neka vrsta koalicije između SDA i SDP-a, realno je očekivati da će interes za vrijedne nekretnine Energoinvesta naglo porasti. Tada bi ova kompanija, nekada simbol industrijske moći, mogla postati tek predmet raspodjele među stranačkim centrima moći.
U svemu tome posebno je upadljiva pasivnost sindikata. Uprkos brojnim kontroverzama, sindikalne strukture u Energoinvestu uglavnom ostaju nijeme, kao da su se pomirile sa ulogom posmatrača.
Istovremeno, sve snažnija medijska Ustamujićeva prisutnost otvara i drugo pitanje, da li je riječ o spontanim nastupima ili o pažljivo vođenoj kampanji izgradnje političkog profila. U političkim krugovima sve se češće špekulira da bi intenzivno pojavljivanje u medijima moglo biti dio strategije pozicioniranja pred novu raspodjelu vlasti poslije oktobarskih izbora. U slučaju formiranja nove koalicione konstelacije, za koju mnogi već sada procjenjuju da bi mogla uključivati SDA, SDP i HDZ, nije isključeno da se pojedini aktuelni direktori javnih kompanija počnu pojavljivati kao potencijalni kandidati za ministarske ili druge visoke funkcije. Nije tajna da je Ustamujić u nedavnim političkim kombinacijama figurirao i kao kandidat za poziciju člana Uprave BH Telecoma, koju na kraju nije uspio isposlovati sa vladajućom koalicijom.
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=827840397303951&set=pb.100063451634901.-2207520000&type=3&locale=hr_HR
U političkim i poslovnim krugovima sve češće se govori i o još jednoj dimenziji Ustamujićeve pozicije. Naime, ovog birokratskog lisca mnogi vide kao pritajenog igrača američkih političko-poslovnih interesa, koji se kreće između različitih centara moći, nastojeći istovremeno ostaviti dojam neutralnog tehnokrate. Njegovo insistiranje na Južnoj interkonekciji dodatno hrani takve sumnje, te kroz njegovu aktivnost u AmCham-u (Američka trgovačka komora BiH), koju Energoinvest obilato finansira bez ikakvog jasnog interesa. Javna je tajna da redovno odlazi na svojevrsne “raporte” u američku ambasadu, gdje prezentira planove kompanije i pravda svoje poslovne poteze cionističkim propagatorima, koji BiH sigurno ne gledaju blagonaklono, naročito nakon plebiscitarne podrške Iranu i osudi agresije protiv njega.
Pitanje je do kada će primarno Bošnjake, drugi posmatrati kao kolektivnog glupana, koji će, krležijanski kazano, igrati uloge kao lutke na orkestrionima, kako su drugi navikli, po tuđem taktu, njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumnjive muzike.
U duhu pjesme Pogledaj dom svoj anđele, treba se danas postaviti jednostavno pitanje: da li Energoinvest vodi vizija razvoja ili politički improvizirani menadžment koji vlastitu sliku uspjeha crta retorikom, dok se stvarni rezultati sve teže pronalaze u brojkama. Ili pojašnjeno riječima Alije Isakovića: “Nesposoban čovjek na odgovornoj poziciji ne može biti pošten”.
(TBT, Istraživački tim)
