U posljednjih nekoliko mjeseci veliku pozornost javnosti privukao je film The Voice of Hind Rajab. Scenarij je napisala i režirala Kaouther Ben Hania, jedna od najcjenjenijih suvremenih redateljica iz arapskog svijeta. Film je snimljen u Tunisu. Snimanje je trajalo oko tri tjedna u autentičnom okruženju koje je evociralo prostor i atmosferu Gaze, uključujući setove poput ureda hitnih službi palestinskog Crvenog polumjeseca, koji su redateljici omogućili i pristup stvarnoj audio-snimci razgovora između ubijene djevojčice Hind Rajab i spasilačke ekipe.
Snimljen je prema istinitom događaju o izraelskom ratnom zločinu počinjenom nad palestinskom djevojčicom Hind Rajab i članovima njezine obitelji. Važan je jer iza pravnih kvalifikacija i političkih rasprava o tome tko je agresor, tko ima pravo na samoobranu, a tko je terorist, stoji dijete koje pokušava pobjeći i preživjeti. Djevojčica koja je, neposredno prije vlastite smrti, gledala mrtve i krvave članove svoje obitelji. Mislila je da spavaju.
Film rekonstruira njezine posljednje riječi i razgovore s hrabrim spasiocima koji su ostali uz nju putem telefonske linije, nastojeći joj glasom pružiti barem djelić sigurnosti i osjećaj da nije sama. Zabilježen je krhki dječji glas koji apelira za pomoć i spas.
Posebno su važne pojedine scene koje imaju snagu prodrmati nas da razmislimo, probudimo se i da djelujemo.
Zašto moramo poštovati protokol?
Jedna od scena filma posebno ističe težinu poštivanja protokola u spasilačkom radu i širu humanitarnu stvarnost u kojoj žive civili. Voditelj tima Mahdi M. Aljamal kojeg glumi Amer Hiehel, objašnjava spasiocima da odluke o pružanju pomoći moraju ići kroz stroge procedure. Naime, komunikacija s vanjskim organizacijama, poput Crvenog križa, ne može se izbjeći. Dok stoje zajedno, svaki član tima nosi svoje nade, obitelji i planove, a u zraku je osjetna odgovornost i osjećaj nemoći koji pravila nameću. U Gazi, gdje su kretanje i pristup osnovnim potrepštinama strogo ograničeni, svaki trenutak čekanja može biti presudan. Film prikazuje kako ljudi ovise o milosti IDF-a i kako djeca, obitelji i cijele zajednice često nemaju vlastiti izbor. Čak i osnovna pomoć poput vode, hrane ili lijekova uvjetovana je složenim pravilima i odobrenjima koja nisu u njihovim rukama.
Mnogo je prepreka: kontrola telefonskih linija, loš signal, brojne tehničke poteškoće. Glavni junaci ovog filma ne spašavaju svijet leteći na krilima niti trčeći po zgradama velikih gradova, ne izvode spektakularne akcije kakve nameću filmske kategorije. Oni samo razgovaraju. A upravo je to najteže. Bore se sami sa sobom jer je najveći izazov ostati smiren, pribran i sabran dok s druge strane linije slušaju strah umirućeg djeteta.
Upravo ta neposredna ljudskost čini film iznimno intimnim i duboko potresnim iskustvom.
Diši i spasi
U idućoj važnoj sceni filma ističe se emocionalna i psihološka podrška koja omogućava spasiocima da izdrže trenutke najveće napetosti. Psihoterapeutkinja Nisreen Jeries Quawas koju glumi Clara Khoury, svojim prisustvom i savjetima podsjeća tim spasitelja da jednostavno dišu. Podsjeća ih kako da se vrate sadašnji trenutak, da se povežu sa sobom i ostanu smireni usred kaosa. Njezina uputa je sidro ljudskosti koje im koliko toliko pomaže da ne izgube i jednostavno, ne raspadnu.
Posebno je potresno kada psihoterapeutkinja vodi spasiteljicu Ranu Hassen Faqih koju glumi Saja Kilani kako da dijete upita o malim, svakodnevnim stvarima. „Koja joj je omiljena boja, kakav je njen razred i što voli jesti ?“ U tim kratkim, običnim pitanjima krije se nadljudska snaga. Kako smiriti dijete koje vidi tenkove? Koje čuje pucanj? Kako djevojčicu podsjetiti na nekadašnji život, na mirise, okuse, sjećanja i molitve? Kako odgovoriti malenoj djevojčici na jednostavno, ali tako teško pitanje „Može li te muž dovesti svojim automobilom da dođeš i spasiš me?“
Molitva kao oproštaj
Molitva iz Kur’ana i podsjećanje na vjeru jedna je od najsnažnijih scena koja se pojavljuje i u ključnom dijelu filma. U trenucima potpune bespomoćnosti Rana je pitala Hind zna li moliti i ponudila joj da zajedno citiraju Kur’an. Zajedno su ponavljale riječi molitve, a taj jednostavan čin postao je mjesto gdje se u strašnim okolnostima prepliću ljudskost, prisutnost i nada. Rana je nastojala da, ako Hind ne preživi, barem u posljednjim trenucima ode s imenom Uzvišenog na usnama. Bio je to način da joj pruži osjećaj mira i dostojanstva, iako je svjesna svoje nemoći pred okupacijskim silama koje nadilaze bilo čiju kontrolu.
U tim trenucima lako se možemo zapitati postoji li uopće dobrota u svijetu u kojem genocid, nasilje i strah izgledaju svemoćni. Izraelski buldožeri, nakon što su ubili čitavu obitelj, ponovno dolaze poput krvožednih zvijeri i pucaju čak 355 puta, nastojeći da nitko ne preživi i da nitko ne svjedoči. Upravo u toj tišini, u trenutku kada prijeti potpuna beznadnost, Rana i Hind zajedno pronalaze prostor za vjeru, povezanost i toplinu.
Molitva nije samo čin vjere, već čin otpora protiv beznađa, trenutak koji daje spasiocima i djetetu osjećaj da nisu potpuno prepušteni nasilju i strahu. U njihovim interakcijama osjeća se da ljubav, suosjećanje i pažnja prema drugome mogu nadvladati strah i užas, pružiti nadu i ljudskost tamo gdje se činilo da više nema ni prostora ni vremena za njih.
Zašto je važno pogledati ovaj film?
Ovaj film je važan jer nas podsjeća koliko je bitno suočiti se s teškim temama, posebno u trenucima kada se u svijetu ponovo javljaju ratovi i konflikti. Dok nas mediji i društvene mreže često zatrpavaju površnim sadržajem, zabavom i praznim informacijama, film pokazuje da okretanje od stvarnosti ne donosi rješenje. Suočavanje s ratnim događajima nije lako i zahtijeva psihičku spremnost, ali upravo kroz takvo suočavanje možemo osjetiti ljudsku dimenziju tragedije, čuti glasove onih koji su najviše pogođeni i razumjeti težinu situacija koje se ne mogu prenijeti kroz statistiku ili naslove.
Za razliku od fikcije, koja često prikazuje rat kroz imaginaciju i hollywoodske prizore, ovaj film temelji radnju na istinitim događajima i glasovima palestinskih civila. Upravo zbog toga njegov značaj nadilazi filmsku formu. Proboj palestinskih glasova dopušta da stvarne priče dođu do svijeta koji ih često ignorira. Prepoznat je i kroz brojne nagrade i nominacije, što dodatno potvrđuje njegovu vrijednost i utjecaj. Strah, hrabrost, suosjećanje i ljubav postaju jasno vidljive kroz male geste, kroz riječi i dodire, kroz pokušaj da se pruži utjeha čak i u trenucima kada nad ljudima prijeti potpuna nemoć. Film nas uči da suočavanje s realnošću, koliko god teško bilo, otvara prostor za empatiju i razumijevanje, i podsjeća da ljudskost opstaje čak i u najmračnijim trenucima.
(TBT)
