RELIGIJA
Moji najbolji prijatelji su ekstremni navijači Crvene
zvezde. Oni su bez rezerve prihvatili moju odluku. Rekli su: „Ako je to tvoja
odluka i ako te to zadovoljava, onda je u redu!“ Jer ja i dalje ostajem onaj
isti Nenad Ristić
FOTO: (Dado Đilas)
Dvorište četiri i po vijeka stare Bajrakli džamije u centru
Beograda, petkom u rano popodne uvijek je puno vjernika koji zakasne da zauzmu
mjesto za molitvu. Bosi ili u čarapama, stoje na uglačanom kamenu i usrdno se
klanjaju kao i njihova braća u vjeri unutra. I tu, pred širokim drvenim
vratima, i pod svodovima drevnog zdanja bude i starih ljudi, povijenih pod
godinama i životom, i mladića; diplomata neke zalivske zemlje u odjelu od
engleskog štofa stane uz pohabanog penzionera. Svi se ti ljudi skladno pokreću
u molitvi, podižu ruke do lica, spuštaju se na koljena, klanjaju… S njima se
moli vitak čovjek, ni star ni mlad, ni nizak ni visok. Nalik je hiljadama
sličnih Beograđana. Na ulici ne bi privukao posebnu pažnju. U džamiji, gde su
svi ostali crnokosi i tamnije puti, njegova smeđa kosa je upadljiva.
Jednog petka prošlog juna on je na molitvu došao prvi put.
Stojeći među ostalima, bez zastajanja, glasom koji je tek nešto malo podrhtavao
od treme i svečanosti prilike, izgovorio je na arapskom: „Ešhedu en laa ilaahe
illa-L-Laah, ve ešhedu enne Muhammede ‘abdhuu ve resuuluhuu.“
I tog momenta, kad je saopštio: „Sam Bog jeste Bog,
priznajem i svjedočim, a Muhamed mu je sluga poslani“, Nenad Ristić, do tada
kršten u pravoslavnoj vjeri, prešao je na islam.
Traganje
U Srbiji niko ne zapisuje koliko je pravoslavnih hrišćana
prešlo u Allahovu vjeru ili obrnuto. Ili bar ne žele da te brojke javno
saopšte.
„Broj onih koji se meni obrate zbog toga, pretežno Srba, ne
prelazi dvadesetak godišnje“, kaže za Newsweek Srbija Muhamed Hamdi
Jusufspahić, dodajući da je većinom riječ o Beograđanima, ali da ih ima i iz
unutrašnjosti.
Sve i kad se dodaju ostale dvije zajednice muslimana kod nas,
po broju konvertita u islam u odnosu na ukupan broj stanovnika Srbija se sa
svojih sedam miliona žitelja nalazi daleko iza zemalja kao što su Njemačka,
Francuska i Velika Britanija.
Prema podacima iznijetim u studiji koju je 2011. godine
objavila multireligijska grupa „Sudbinska pitanja“, svake godine u Velikoj
Britaniji (64 miliona stanovnika) u prosjeku oko 5.200 ljudi pređe na islam. U Njemačkoj
(80 miliona) i Francuskoj (66 miliona) taj broj iznosi oko 4.000 godišnje (na
nekim internet portalima navijačkog, odnosno propagandnog karaktera, ove brojke
su nerijetko udesetostručene).
Konvertitstvo je staro koliko i konfesije, mada je, po
prirodi stvari i u skladu s duhom vremena, kroz historiju prevladavalo ono pod
prinudom. S razvojem masovnih medija i promjena vjere postaje tema jet-set
hronika. Prije pet decenija, tačnije 1964. godine, veliki publicitet dobio je svjetski
prvak u boksu Cassius Clay kada je primio islam i promijenio ime u Muhamed Ali.
Britanski pop pjevač Cat Stevens isto je uradio 1975. i od tada se zove Yusuf
Islam. Roger Garaudy, znameniti francuski pisac i filozof, teoretičar
marksizma, prevjerio se 1982, a umro je, „u ahiret se preselio“, dvije decenije
kasnije kao Ragaa Garaudy. Francuski fudbalski reprezentativac Franck Ribéry,
potomak francuskih kardinala, inače oženjen Alžirkom, u islam je prešao 2002.
godine pod imenom Bilal Yusuf Mohammed.
I Srbija ima svog „celebrity“ konvertita: Milan Bogdanović,
pisac i književni kritičar, urednik Srpskog književnog glasnika, upravnik
pozorišta u Novom Sadu i Beogradu, član Srpske akademije nauka – i otac
potonjeg gradonačelnika Beograda Bogdana Bogdanovića – prije Drugog svjetskog
rata primio je islam i dobio ime Mefail. Prezime je zadržao. Prilikom prelaska
u islam, ljudi obično ostavljaju prezime, a mijenjaju lično ime – Milani i
Zorani postaju Mefaili i Muhamedi, Zorice i Milice postaju Fatime i Sabihe…
Nenad Ristić, star 42 godine, ny islam je prešao prije osam mjeseci.
Ime nije mijenjao. Diplomirani je historičar, ali radi u turizmu, otac
sedamnaestogodišnjeg sina, razveden. U petnaestoj godini je kršten u
pravoslavnoj crkvi, To je, kaže, bila i njegova volja i volja njegove porodice.
Do studija je živio u rodnom Vladičinom Hanu, posljednjih dvadeset i nešto
godina stanovnik je Beograda. Ovo je njegova priča:
„Do devedesetih godina prošlog vijeka odnos prema
muslimanima na jugu Srbije bio je krajnje tolerantan, gotovo indiferentan. A od
devedesetih, poslije propagande, ratova i svega, to se mijenja nagore. Slučajno
sam iz etnički mješovite porodice – majka mi je Bugarka, otac Srbin, preci su
mi, dakle, rasijani širom Balkana, pa mi nije usađeno u toj mjeri ‘Srbin pa
Srbin’. Znate, brak između Bugarke i Srbina na jugu Srbije, zbog svega što se
dešavalo tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, isto je kao i brak između
Hrvatice i Srbina 1945. godine!
Tokom studija na Odjeljenju za historiju Filozofskog
fakulteta u Beogradu neprestano sam se sretao s različitim religijama. Na kraju
krajeva, ako hoćete da se bavite naukom, vaša je obaveza da se upoznate s
različitim vjerskim tekstovima i knjigama. Docnije, počeo sam da radim kao
turistički vodič i tako sam upoznavao muslimanski svijet, radio sam u Turskoj i
Egiptu. Kad ste u Srbiji, bez obzira na okruženje u kojem odrastate, ne možete
da izbjegnete izvjesna predubjeđenja. Tako je bilo i sa mnom. Tek u neposrednom
susretu s ljudima čija je religija islam vidite da je njihov način života
drugačiji nego što ste mislili i shvatite da neke stvari prihvatate.
Ne mogu da izdvojim jedan trenutak i kažem – e, tada sam
odlučio da pređem na islam! To je proces, trajao je nekoliko godina. Nisam u
tom periodu često išao u crkvu, ali odlazio sam, tražio sam put ka Bogu i
poredio vjerske tekstove. Znate, u Beogradu ima mnogo takvih kao što sam ja,
koji dobro iščitaju sve što u Starom i Novom zavjetu i Kuranu piše, kojima za
to nisu potrebni tumači i, kada nađu svoju istinu, ono za šta misle da je
pravo, kada su potpuno ubijeđeni, tada odlučuju da promjene vjeru. Tako i ja,
kad sam došao do tačke da sam shvatio o čemu se tu radi, odlučio sam.
Moj prelazak na islam zapravo je pomirenje s Bogom i
prelazak na pravi put. Teško je to u današnjem potpuno racionalnom svijetu
objasniti. To je zapravo dubok poriv u samom čovjeku da nađe mir s Bogom i,
samim tim, mir sa samim sobom.
Uradio sam to u zrelim godinama, ne iz mladalačkog hira. I
imao sam potpuno sređen život tada, ni od čega nisam bježao. Od supruge,
programera, razveo sam se sedam godina ranije, pa religija ni na koji način
nije imala veze s tim. Imamo dijete koje nas i dalje povezuje, ali i sopstvene
živote. Bivša supruga nije komentarisala moju odluku, a sin je, kad sam mu
saopštio, samo rekao: ‘Dobro.’ Da je to samo moja stvar. Kod nas u porodici,
ako imaš problem, svi skačemo da pomognemo, a ostatak života samo je tvoj.
Ja sam potpuno slobodan i svjestan sebe i ničija reakcija mi
nije bitna.
Moji najbolji prijatelji su ekstremni navijači Crvene
zvezde, sa svim pozitivnim i negativnim značenjem toga. Oni su bez rezerve
prihvatili moju odluku. Rekli su: ‘Ako je to tvoja odluka i ako te to
zadovoljava, onda je u redu!’ Jer ja i dalje ostajem onaj isti Nenad Ristić,
ista sam ona ličnost, ne mijenjam se. I to je to.
Ako prelazite na islam kao svjesna osoba, ako ste svjesni u
šta idete, nećete se ekstremno promijeniti, nećete postati tamo neki bombaš ili
bilo šta…
Svi moji prijatelji znaju, ja sam im rekao, i sada se šalimo
na račun toga – u Srbiji je većina ljudi otvorena, tolerantna, prihvata novo i
drugačije, ali je pogrešna slika stvorena na osnovu ponašanja manjeg,
ekstremnog njenog dijela.
Znam još nekoliko osoba sličnih meni, ali oni islam ne
praktikuju otvoreno, ne eksponiraju se. Dvojica su ljekari, ima pravnika… To
su ljudi svjesni sebe, ostvareni na svaki mogući način. Imam i jednu dobru
prijateljicu, viđamo se ili se bar čujemo svakog dana. Veći je musliman od
mnogih koji su rođeni u toj vjeri, bolje poznaje Kuran i ostale vjerske
tekstove, ali ona nije i formalno prešla na islam. Kaže: ‘Ne treba mi niko
između mene i Boga!’ Ona je dublje u islamu nego mnogi koji se klanjaju u
džamiji. Ne pokriva lice, živi normalno.
Problem na Balkanu predstavlja izjednačavanje nacije s
religijom. Vama se, kao pripadniku određene nacionalne grupacije, nameće i
određeno vjersko ubjeđenje, što je velika greška i nema uporište u stvarnosti.
Ja ostajem Srbin, samo sam Srbin islamske vjeroispovjesti. Ne mijenjam ni svoj
nacionalni, ni lični identitet zbog toga što sam našao svoj put. Naravno, možda
se ispostavi da sam pogriješio, dozvoljavam, načelno, i tu mogućnost. Ali,
odluka je moja i sada je ovako.
Promijenio sam način ishrane, i mogu da vam kažem da mi
ništa ne nedostaje. Nisam učio arapski jezik, ne znam ga, poznajem samo ono
nekoliko fraza neophodnih za praćenje molitve. Uostalom, Bog ne govori arapski,
on govori sve jezike. Zbog posla ne stižem da klanjam svih pet puta dnevno.
Klanjam dva-tri puta i petkom obavezno. Kad uđem u džamiju i klanjam, osjećam
se odlično!“
Gnjev i kajanje
Ima li u Srbiji bilo ko razlog da se pribojava prelaska iz
pravoslavlja na islam?
Bez obzira na statistički gotovo zanemarljiv broj
konvertita, svaka „izgubljena ovca“ neprijatna je činjenica za Srpsku
pravoslavnu crkvu i Katoličku crkvu. Valjda zato Informativna služba SPC ni
poslije mjesec dana nije odgovorila na molbu za razgovor na ovu temu. Što,
naravno, ne znači da ih tema ne zanima.
Na blogu Misionarskog centra SPC objavljen je intervju s
jednim ruskim teologom na ovu temu.
Prvi dio odgovora je u pomirljivom tonu: „U lični izbor, u
principu, nije moguće miješati se. Crkva tuguje zbog ljudi koji su napustili
Hrista Spasitelja i otišli u neku drugu religiju, između ostalog i u islam, jer
smatra da je njihov izbor pogrešan. Međutim, to ne spada u aktuelne crkvene
probleme jer je ta pojava marginalna.“
U nastavku odgovora, međutim, onima koji iz hrišćanstva
pređu u islam, odnosno „odreknu se Hrista“, citira se Jevanđelje po Jovanu: „Ko
vjeruje u Sina, ima život vječni; a ako je neposlušan Sinu, neće vidjeti
života, nego gnjev Božji ostaje na njemu.“
U novinskim arhivama mogu se, slične ovim, naći i izjave
velikodostojnika Katoličke crkve. Dosta mrzovoljno, portparol Hrvatske
biskupske konferencije don Anton Šuljić na ovu temu izjavio je: „Mi nemamo
statistiku koja bi govorila o takvu kretanju unutar crkve u Hrvatskoj, niti
znamo za takvu pojavu.“
A don Anđelko Kaćunko, kancelar Vojnog ordinarijata,
prokomentarisao je: „To je sve neki novi trend. Prije su vjernici išli u
Jehovine svjedoke, a sada idu u muslimane. Što reći nego sretno im bilo, ali
neka zapamte da bježe od izvora. Pokazalo se da se ipak prije smrti većina njih
vrati pod okrilje Katoličke crkve jer uvide da su bili zavedeni od krivih
učitelja. Podlegli su raznim napastima.“
Tehnički, prelazak na islam je jednostavan čin. Izgovarajući
u prisustvu dva svjedoka-muslimana riječi: „Sami Bog jeste Bog, priznajem i svjedočim,
a Muhamed mu je sluga poslani“ osoba postaje musliman, odnosno muslimanka. Uz
ovo, potrebno je da se novi vjernik simbolično okupa i tako skine fizičku i
duhovnu nečistoću sa sebe.
Pravila su takva da uzimanje islama kao nove vjere bude što
lakše, pa ovaj obred čak ne mora da bude izveden u džamiji.
Nema rasnog ili etničkog preduslova da čovjek bude musliman,
kao što se ne zahtijeva poznavanje islama – računa se da će osoba koja prihvati
islam imati dosta vremena da nauči više o svojoj vjeri.
Islam u svoje okrilje prima čak i one koji nisu sigurni da
mogu da se pridržavaju svih pravila koje nova religija nameće: izbjegavanje
svinjetine i alkohola, redovne molitve, pokrivanje glave maramama za žene…
Smatra se da će vremenom izmijeniti svoje ponašanje. U jednom uputstvu za
uzimanje islama kaže se: „Vjernik može, milošću Božjom, biti primljen u raj bez
obzira na grijehe koje je počinio. S druge strane, nevjernik, onaj koji obožava
nešto ili nekog mimo jedinoga i pravoga Boga, bit će poslat u vječni pakao.“
Za slučaj da novi vjernik očekuje negativnu reakciju porodice
ili prijatelja, savjetuje mu se da islam praktikuje u tajnosti dok se okolnosti
ne promijene.
Islam od vjernika traži da se briju, krate brkove, režu
nokte, uklanjaju malje ispod pazuha i sa stidnih dijelova tijela i da budu
obrezani, ali se sve to ne smatra obaveznim.
A novom vjerniku se, kad uzme islam, svi prethodni grijesi,
ma koliko bili veliki ili mali, brišu. On postaje poput novorođene bebe, čist
je i slobodan od grijeha. Na novom je početku.
FOTO: (Dado Đilas)
Korist
Ističući da najveći broj osoba ne bira svoju vjeroispovest,
baš kao ni državljanstvo, već usvaja religijska shvatanja okoline u kojoj
odrasta, socijalni psiholog i profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu dr
Dragan Popadić kaže da se češće dešava da ljudi na osnovu kasnijih životnih
iskustava postanu religiozni ili prestanu da budu religiozni, nego da promijene
konfesiju kojoj pripadaju.
„Zašto neki ljudi svojom voljom jednu religiju zamijene
drugom a da nisu promijenili sredinu u kojoj žive? Pošto je riječ o vjeri, ne
mislim da uzrok ove promjene leži u sferi racionalnog, u argumentima oko čije
se tačnosti, odnosno netačnosti, može raspravljati, na primjer, u uvjerenju da
je učenje jedne tačnije od učenja druge vjere. Prije će biti da se radi o
uzrocima koji su neracionalni i koji proističu iz snažne potrebe za korjenitom izmjenom
vlastitog života.
Pošto se radi o religioznim ljudima, možda je religiozni
doživljaj, koji je svemu davao smisao i koji je bio izvor osjećanja
ispunjenosti, utjehe i duševnog spokojstva, izgubio raniju snagu i životnost,
možda su ritualizovani obrasci religijske prakse prestali da proizvode osjećanje
Božjeg prisustva, pa se od religijske konverzije očekuje da obnovi autentičnost
religioznog iskustva, poništi umrtvljujuće dejstvo rutine, donese sve one
blagodeti koje, toliko puta u životu, očekujemo od svakog novog početka. Možemo
samo da nagađamo. U svakom slučaju, sigurno je samo da ne postoji isti odgovor
za sve ljude, a skoro isto toliko je sigurno i da ono što ljudi naknadno navode
kao razlog ne mora biti stvarni uzrok jer je kasnije naveden razlog često samo
naknadna racionalizacija ponašanja čiji uzroci i motivi koji su ga pokrenuli i
samom akteru ostaju skriveni“, kaže dr Popadić.
Muhamed Hamdi Jusufspahić napominje da prelazak iz neke
druge religije na islam u Srbiji i među Srbima nije česta pojava, dodajući da
ima i slučajeva kajanja i vraćanja u prvobitnu vjeru, najčešće u slučajevima
kad se islam uzima iz koristi, zbog sklapanja braka, zbog vize ili neke druge
pogodnosti.
I kaže još:
„Hm, pravoslavlje, krivoslavlje? Ko je pravovjeran, odnosno
pravoslavan – muslimani, hrišćani, judaisti ili neki drugi, može da presudi, i presudit
će, samo Gospod Bog.“
(TBT; Newsweek.rs, Autor Momčilo Petrović)