Sedmog dana Ramazana klanjanja dženaza hafizu Zilki Žolji. Preselio je na Ahiret u 95 godini života. Tako da je vjerovatno bio najstraiji hodža i šejh u Bosni i Hercegovini.
Pored mještana, džematlija i njegovih murida/sljedbenika, dženazi su prisustvovali i vjerski uglednici. Vjerski mediji su objavili njegovu prilično kratku, ali veoma dojmljivu biografiju. Bio je bosanski hodža,hafiz i šejh Nakšibendijskog tarikata. Potječe iz siromašne seoske porodice tako da je kao mladić bio u najmu, što znači da je radio kod bogatijih seljaka težačkeposlove kako bi se prehranio.
Siromaštvo je njihov ponos
Pošto je bio darovti učenik u mektebu ga je zapazio hafiz Mustafa Mujić,u narodupoznat kao šejh s Paleža. On je zamolio njegovog oca da dječaka Zilku prepusti njemu na poduku. Za tri godine mladi Zilko je naučio Kur'an napamet. Pošto je komunistička vlast bila zabranila medrese, Zilko je morao polagati vanredno imamski ispit da bi mogao službovati kao hodža. Svoj radni vijek proveo je službujući po selima oko Fojnice i Visokog.
Pošto je imao dar za kaligrafiju otvaranjem Visočke medrese predavao je učenicima kaligrafiju. Dok ga je zdravlje služilo obavljao je zikr u jednoj visočkoj džamije, te u jednom seoskom mektebu.
Negdje kad je minula opasnost od korone, dobio sam selam od hafiza Zilke da ga posjetim. Posjetio sam ga u njegovoj kući gdje je živio sam sa svojom hanumom.
Hafiz Zilko je bio ahbab moga babe, koji je također bio bosanski hodža. Te generacije hodža bile su veoma solidarne među sobom. Čak je hafiz Zilko uradio tarih i kaligrafiju za džamiju u mom rodnom selu Privdorcima, gdje mi je babo klanjao svoj posljednji sabah-namaz kao imam.
Tako da hafiza Zilku nisam doživljavao kao šejha, već kao tipičnog bosanskog hodžu kakve sam pamtio i kakve sam volio i uvažavao.
No, hafiz Zilko me jepozvao da bi mi uručio posebnu hediju – levhu koju je sam ispisao svojom rukom. Bilo mi je žao uzeti od njega takav poklon, jer je on, pored ostalog, živio od prodaje svojih levhi.
Čak nisam odmah uspio ni pročitati kaligrafski tekst levhe. „Takvu sam levhu ispisao svom šejhu na nišanu“, ukazao mi je na vrijednost značenja levhe. U levhi je bila ispisana Poslanikova dova: „Ja ilahi,ente maqsudi, ve ridake matlubi! O Allahu, Ti si moj cilj, sve što činim, činim zarad Tvog zadovoljstva!“
Naravno, njegov šejh je bio hafiz Mujić. Ovog čovjeka sam prvi put vidio u tekiji u Živčićima. Pošto me je ćehrom posdjestio na mog dedu, od tada sam gajio simpatije prema njemu. Tokom rata čuo sam da je u Visokom, pa sam jednog dan odlučio zijaretiti ga. Zatekao sam ga u nekoj kući, gdje je živio kao muhadžir sa svojom hanumom. Pošto je hafiz Mujić rodom od Rogatice, i tokom Drugog sv. rata bio je u muhadžerluku. Proživio je težak fukaraluk tih godina, tako da njegovo prihvatanje siromašnog mladića Zilke pod svoju skrb dolazi iz tog njegovog iskustva. Za nih je fakr njihov ponos.
O hafizu Mujiću sam objavio tekst u tadašnjem nacionalnom sedmičniku „Ljiljan“. Skoro da se i ne sjećam više sadržaja teksta, ali sjećanje na razogovor sa ovim plemenitim insanom nikad mi neće izblijediti. Davao je prednost insanijetu nad islamijetom.
U svojoj knjizi „Boja povijesti“ usporedio sam hafiza Mujića sa hafizom Halidom Hadžimulićem. Opisao sam ih kao da su „duhovni blizanci“. Takvi su me se dojmili zbog svoje blagosti u ophođenju, tihoći glasa u govoru i oštrine pogleda koji su mi probodali srce. Njima dvojici bih mogao pridodati i hafiza Zilku, kojeg su krasile iste osobine, kao da su na isti kalup stvoreni. Čak su hafiz Hadžimulić i hafiz Zilko jednako proživjeli život dug jedno hidžretsko stoljeće.
O hafizu Hadžimuliću sam napisao knjigu „Zlatni bejt“,koja slovi kao njegov intimni životopis i moje svjedočenje njega kao Mesnevi-hana. Pored njega na sofi preslušao sam dersove skoro cijele Mesnevije koje je on prevodio i govorio svojim učenicima u svojoj kući.
Hrka srama i prezira
Koliko god ova trojica ebdala sličila jedan drugom, toliko su se opet i razlikovali. Najobrazovaniji od njih bio je hafiz Hadžimulić koji je, na primjer, poznavao tri orijentalna jezika (arapski, turski i persijski), kao i tri zapadnjačka (francuski,njemački i engleski). Nije mi poznato da li su hafiz Mujić i hafiz Zilko poznavali strane jezike. Iza njih nisu ostala neka posebna pisana djela. Tek su objavljene hutbe hafiza Hadžimulića, koje je držao u Carevoj džamiji. A preveo je Mesneviju Dželaludina Rumija i Divan Hafiza Širazija na bosanski jezik. Svoj rukopis prijevoda Divana Hafiza Širazija poklonio je meni.
Iza hafiza Mujića je ostala štampana zbirka vazova, a iza hafiza Zilke ostala su njegova kaligrafska djela koja krase džamije i kuće pobožnih Bosanskih Muslimana.
Ipak njih trojica sublimiraju u sebi najbitnije reference bosanskih duhovnjaka. Bili su hafizi,imami, mualimi i šejhovi, odnosno mesnevi-hanovi.
Takvih više nema među nama. Da li će ih biti, ne znam. Bog zna, ali za dugo neće. Zašto?
Odgovor mi je dao hafiz Zilko prilikom našeg posljednjeg dunjalučkog viđenja. Naime, nisam znao da je u mektebu u kojem je on vodio zkr utokrom isti zikr istog dana vodio i čuveni šejh Lemeš. Dok sam prije rata kao mladić posjećivao tekije i sijelio sa dervišima, pripodvjedala se jedna omiljena hikjaja o njemu. Navodno je jedne jesnje kišovite noći šejh Lemeš krenuo na posijelo kod svog ahbaba. U pratnji mu je bio njegov vekil, pomoćnik. Po mrkloj noći morali su preči nabujalu rijeku Lepenicu bauljajući preko neke drvene ćuprije. Taman kad su bili uspjeli preći ćurpiju i doskočiti na obalu, na nih je nahrnuo veliki šćenac. Pošto je šjh Lemeš imao dugu kosu, skinuo je ćulah s glave pa je zamahnuvši kosom prema ščencu uzviknuo je: „Allha Haj!“ U istom trenutku je ščenac skiknuo kao da ga je sputrio nevidljivom kamdžijom. Nakon toga više nije režao, niti se micao. Ostao je mrtav ležeći na putu.
Ovu bajkovitu anegdotu derviši rado pripovjedaju među sobom bezrezervno vjerujući u nju. Međutim, nikad nisam čuo kako je zaista okončao svoj život i šejhovsku misuju šejh Lemeš, dok mi hafiz Zilko nije kazao. Naime, on je nakon dolaska komunsita na vlast digao svoj glasa protiv nepravde, otimačine zemlje od bogatih muslimana, korupcije i nepotizma. Komunsiti su ga hapsili i privodili na saslušanja. Tako su ga markirali među mještanima kao problematičnu osobu. Potom su nahajcali svoje pristaše,mlade skojevce i skojevke, da ga opanjakavaju, verbalno napadaju i provociraju. To je bila komunistička bagara slična današnjim esdeaovim botovima. Šejh Lemeš je obukao „hrku srama i prezira na sebe“ i povuako se u osamu.
Sličnu sudbinu su preživjeli hafiz Mujić, hafiz Hadžimulić i hafiz Zilko. Oni su ovako tihi, blagi i nepokolebljivi našli načina da ostanu uspravni, ali istovremeno i da sačuvaju žišku imana i aška u svojim džamijama i tekijama.
Ovdje je dakle riječ o narativu, da upotrijebim popularan termin među savremenim intelektualcima. Narativ kakav su oni gajili je nestao. Mnogo je tekija i šejhova, ali nihov umilni glas se tamo više ne čuje!
(TBT, Autor: Nedžad Latić)
