Piše: Huda Skaik, thebosniatimes.ba
Palestinci u Gazi obilježavaju početak svetog mjeseca Ramazan pod krhkim prekidom vatre sa suzdržanom radošću. Ove godine, sveti mjesec zapravo pruža mogućnost – ma koliko to bilo delikatno – ibadet bez terora, posta bez straha od smrti i obavljanja molitve bez detonacija bombi u pozadini.
Ali, u stvarnosti, još uvijek se osjećamo uzmireno jer bombardiranje nije prestalo.
Također živimo s traumatičnim podsjetnikom da bi se genocid mogao vratiti, baš kao što se to dogodilo prošlog Ramazana. Prošle godine smo započeli naš mjesec milosrđa prekidom vatre, ali samo nekoliko dana kasnije Izrael mu je prkosio i obnovio napade. Svakako, previše dobro znamo koliko lahko nebo može postati neprijateljsko.
Danas se polumjesec uzdiže nad drugačijom Gazom. Uzdiže se nad sravnjenim susjedstvima i rastrganim šatorima. Posjećuje nas nad uništenim džamijama i domovima. Obasjava porodice koje poste u kampovima i ruševine njihovih domova, umjesto pretrpanih stolova za iftare koji su se nekada postavljali pod nastrešnicama svakog krova kuće.
Ramazan je namijenjen njegovanju suzdržanosti i razmišljanju. Od zore do zalaska sunca, muslimani se suzdržavaju od hrane i pića kako bi disciplinirali tijelo i izoštrili saosjećanje prema gladnima. U Gazi je ta lekcija poprimila oštriju dimenziju. Glad ovdje nije bila simbolična, a gubitak nije bio apstraktan.
Ipak, tješi nas saznanje da bez obzira na to šta se dogodi, Ramazan se i dalje upražnjava.
Gorko-slatko
Ramazan u Gazi je oduvijek bio kolektivan – mjesec kada se grad kreće u skladu. I ove godine porodice su ukrašavale svoj privid doma, objesile su lampione s balkona s pogledom na razorene ulice. Nizovi obojenih svjetiljki sada vijugaju između razorenih zgrada. Djeca odbrojavaju sate do zalaska sunca kada mogu osvijetliti svoje favanije.
Trudimo se da se oporavimo od godina nemilosrdnog genocida. Pokušavamo vratiti ‘normalu’ koja je nekada postojala. Kao Palestinci, znamo da nas ne smije progutati zlo koje smo pretrpjeli. Moramo nastaviti, nema drugog izbora.
Pijace ponovo ostaju otvorene do kasno. Radio stanice emitiraju poznate klasične ramazanske melodije. I prvi put nakon nekoliko godina, na štandovima je izloženo obilje: supe, datule, začine, orašaste plodove, qamarud-din, rogač, hibiskus, bademe, orahe, grožđice, kafu i poslužavnike qatayefa koji čekaju da budu napunjeni slatkim vrhnjem. Pogled na police pune ovih poslastica djeluje gotovo nestvarno nakon mjeseci oskudice.
Naravno, ne mogu svi priuštiti ono što je izloženo. Mnoge porodice su potrošile svoju ušteđevinu tokom genocida. Obilje na pijacama koegzistira uz tihi očaj.
Radost je prisutna, ali nepotpuna.
Gotovo svaka porodica nosi teret gubitka nekoga za iftarskim stolom. Imena mrtvih se tiho izgovaraju tokom dove, a molitva ispunjava ono što razgovor ne može.
Ponovo zajedno
Teravih, posebne noćne molitve koje se obavljaju tokom Ramazana, često u džamijama kao i u domovima, tradicionalno označavaju vrijeme duhovne obnove. I dok su mnoge džamije teško oštećene ili uništene, vjernici su se ipak okupili na mjestima poput Velikog Omarija.
Vidjeti prvu noćnu kolektivnu molitvu samo je pokazalo nivo naše vjere.
Prošle godine, zajednička molitva se činila nemogućom, čak i opasnom. Ove godine, šetnja do džamije donosi olakšanje. Pod slabim svjetlima, ponovo se formiraju safovi. Imamovo učenje smiruje srca još uvijek iscrpljena traumom. Suze slobodno teku tokom dove. Ljudi traže ne samo oprost i milost, već i da mir traje i da se dozvoli da se ovaj Ramazan završi.
Nakon tog prvog Teraviha, tokom obroka prije zore, prije prvog dana posta, sjedila sam sa svojom porodicom za jednim stolom, razgovarali smo, smijali se, dijelili sehur, i nešto u meni se omekšalo. Nedostajala mi je ova intimnost, način na koji nas Ramazan okuplja na jednom mjestu za nešto radosno.
Ukrasili smo naš dom jednostavnim lampicama i lampionima. Otišao sam na pijacu da kupim male poklone za svakog člana porodice kako bismo dočekali mjesec. Pročitala sam prvi džuz iz Kur'ana. Zvala sam rodbinu i slala poruke ‘Ramazan Mubarek’ prijateljima, samo da osjetim nit veze koja se proteže preko udaljenosti i tuge.
Pomogala sam majci da pripremi iftar i napuni katajef slatkim vrhnjem, hurmama i orasima. Prid akšam, prošetala sam sa bratom kroz naselje Al-Rimal dok je nebo postajalo purpurno, učeći večernje dove dok je grad čekao poziv na molitvu.
Kako se bližio zalazak sunca, okupili smo se za taj nježni trenutak kada je post nježno prekinut – kada je prvi gutljaj vode dodirnuo suhe usne, a hurma povratila slast u našim tijela.
S ljubavlju smo se okupili oko stola za majčinu fatu, supu, samose i sok – obrok koji mi je preplavio um divnim uspomenama. Naše su oči nosile mješavinu tuge, čežnje, zahvalnosti Allahu za preživljavanje i nade da će ono što dolazi biti bolje od onoga što je bilo.
Nakon iftara, zajedno smo prošetali do djelimično uništene džamije Al-Kinz u našem susjedstvu.
Te noći, kada sam otišla na teraviju, olakšanje me preplavilo na način koji nisam očekivala. Ima iscjeljujući ritam. Imamov glas koji je učio Kur'an nakon dvije godine prekinute zajedničke molitve tokom genocida natjerao je moje tijelo da zadrhti. Osjećala sam se kao da se nešto dugo smrznuto u mojim grudima konačno odmrznulo.
Osjećala sam dovu kao da mi je očistila srce. Na trenutak sam se vratila u ramazane prije genocida – prije nego što je strah zamijenio spokoj.
Nakon molitve, sa bratom sam šetala pod slabim zlatnim svjetlima razapetim po ulicama koje više nisu potpuno mračne, ali nisu ni potpuno osvijetljene. Popili smo kafu i pojeli kolač u malom obližnjem kafiću. Kasnije smo kod kuće jeli katajef i popili još kafe pokušavajući da produžimo noć koliko god možemo, kao da je sprječavamo da se završi.
Ramazan je, kao i uvijek, došao u savršeno vrijeme za ljude Gaze. To je iscjeljujuća posjeta starog prijatelja nakon više od dvije godine apsolutnog pakla. To je moj lijek. To je vrijeme kolektivne tuge, sjećanja na prošlost, ali i držanja vjere da svjetlost nade nikada neće izblijedjeti.
To nije povratak onome što je bilo, već insistiranje na okupljanju i crpljenju snage jedni od drugih – čak i pod neizvjesnošću onoga što sutra može donijeti.
(TBT, TNA)
