Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
„Nećemo biti pokoreni, ni od strane stranih vlada ni od međunarodne zajednice“, upozorio je bivši iranski premijer Mohammad Mosaddegh Vijeće sigurnosti UN-a 1951. godine.
Više od sedam decenija kasnije, dok američka udarna grupa nosača aviona ulazi u Indijski okean, a razarači s navođenim raketama se šire po Bliskom istoku, Mosaddeghovo upozorenje manje sliči na historiju, a više na komentar uživo.
Ratni brodovi ne zalaze na pozicije slučajno. Njihovo kretanje signalizira namjeru. Slično tome, „obavještajni dosijei“ se obično ne sastavljaju da bi se otkrila istina, već se izmišljaju da bi se proizveo pristanak za vojnu akciju – skala intervencije koja je već pokrenuta.
Upravo u tom kontekstu, Izrael je predao američkom predsjedniku Donaldu Trumpu ono što naziva odlučujućim dokazima da su iranske vlasti pogubile stotine pritvorenih demonstranata tokom nedavnog nacionalnog obračuna. Bilo bi komično da se Tel Aviv sada predstavlja kao kredibilan izvor dokaza protiv Irana, da ulozi nisu tako ozbiljni. Država koja je neumorno lobirala za rat s Teheranom, koja otvoreno proglašava promjenu režima u Iranu strateškim ciljem i koja bi od iranskog kolapsa mogla dobiti više od bilo kojeg drugog aktera, iznenada je predstavljena kao neutralni humanitarni svjedok. Tel Aviv je tako uzdignut na mjesto glavnog tužioca; njegove tvrdnje se ne tretiraju kao zagovaranje, već kao činjenica.
To ne znači da Iran nije u krizi. Jeste. Veliki broj Iranaca je izašao na ulice zbog istinske iscrpljenosti nakon decenija ekonomskog gušenja. Njihove pritužbe su stvarne, njihov bijes neosporiv.
Ali takvi trenuci su ujedno i oni u kojima su narodni pokreti najranjiviji, ne samo na represiju, već i na zarobljavanje. Vanjske sile ne moraju izmišljati domaće nezadovoljstvo; one ga samo trebaju usmjeravati.
Poznata struktura
Obrazac je dobro uspostavljen. Bio je to puč u Brazilu 1964. godine protiv vođe Joao Goularta; puč u Čileu 1973. protiv Salvadora Allendea; a prije njih, puč u Kongu 1961. godine, gdje je Patrice Lumumba uklonjen i ubijen. Zatim, tu je duga, mutna priča o kontrarevolucionarnim preokretima nakon Arapskog proljeća.
Ovi slučajevi nisu identični, ali je struktura dovoljno poznata da posluži kao upozorenje.
Od Drugog svjetskog rata, kada pokreti ugroze ukorijenjene zapadne interese, slijede sankcije. Ekonomske krize se konstruiraju. Unutrašnje podjele se rasplamsavaju. Medijske kampanje se množe. Kontrarevolucije se finansiraju.
Ako ove mjere ne uspiju, organiziraju se državni udari, pokreću se okupacije ili se ratovi opravdavaju jezikom spasenja.
Ta epizoda nije samo promijenila iransku političku putanju; definirala je taktiku. Isti alati su vidljivi i danas.
Iran poznaje ovaj obrazac ne kao teoriju, već kao proživljenu traumu. Godine 1953., Mohammad Mosaddegh, demokratski izabrani premijer, svrgnut je u američko-britanskom puču ne zato što je brutalno vladao, već zato što je nacionalizirao iransku naftu. U to vrijeme, Anglo-iranska naftna kompanija, koja je kasnije postala poznata kao BP, nudila je Iranu samo 16 posto neto profita iz vlastitih resursa.
Britanija je odgovorila blokadom, zatvarajući rafineriju u Abadanu, vršeći pritisak na strane kupce da odbiju iransku naftu i namjerno gurajući ekonomiju u krizu.
Kada se ekonomsko ratovanje pokazalo nedovoljnim, London je uvjerio Washington da interveniše pozivajući se na strahove iz Hladnog rata. Operacija Ajax CIA-e preplavila je Iran dezinformacijama, podmićivala političare, uznemiravala vjerske ličnosti i orkestrirala nemire. Mosaddegh je uklonjen. Šah je vraćen na vlast. Čak i CIA sada službeno priznaje puč kao nedemokratski.
Ta epizoda nije samo promijenila iransku političku putanju; definirala je taktiku. Isti alati su vidljivi i danas. Izvještaji o napadima na desetine džamija širom Irana postavljaju neizbježna pitanja o vanjskim naporima da se izazovu podjele i unutrašnje borbe, kroz upravo iste linije razdora koje su iskorištene prije sedam decenija.
Niti je ovo samo pitanje prikrivene destabilizacije. Izraelske medijske face otvoreno su govorile o tome šta će uslijediti nakon kolapsa režima, izjavljujući da će, kada Iran padne, biti bombardovan po svojoj teritoriji na isti način na koji je Sirija sistematski lišena vojnih kapaciteta nakon svrgavanja predsjednika Bashara al-Assada.
Poruka je nedvosmislena: promjena režima nije krajnji cilj, već preduvjet za sveobuhvatno demontiranje.
Spora opsada
Od 1979. godine, Iran je podvrgnut jednom od najdužih i najopsežnijih režima sankcija u modernoj historiji. Ono što je počelo zamrzavanjem imovine i zabranama uvoza nafte razvilo se u sistem usmjeren na finansije, energiju, trgovinu, tehnologiju i svakodnevni život.
Sankcije su se pojačavale tokom 1990-ih, multilateralno su proširene nakon 2006. godine, djelimično su ukinute nuklearnim sporazumom iz 2015. godine, a zatim su u potpunosti ponovo uvedene tokom Trumpove kampanje “maksimalnog pritiska” 2018. godine.
Prošle godine, evropske sile su aktivirale mehanizam brzog vraćanja sankcija, automatski vraćajući sankcije UN-a pod zastavom nepoštivanja sporazuma i ljudskih prava.
Sankcije se često opisuju kao mirna alternativa ratu. U stvarnosti, one funkcionišu kao spora opsada. One ruše valute, ispražnjavaju društva, radikalizuju politiku i osiguravaju da obični ljudi plate cijenu geopolitičke konfrontacije.
Britanija je koristila ovu metodu protiv Irana 1951. godine. SAD je od tada usavršavaju. Nije slučajnost da pozivi na promjenu režima tako često prate zahtjeve za oštrijim sankcijama; oni koji ih zagovaraju tačno znaju ko podnosi bol.
Interes Washingtona za Iran ukorijenjen je u hegemoniji. Iranska nafta nije samo ekonomska imovina; ona je strateška poluga u globalnom takmičenju s Kinom.
Danas je Kina glavni kupac iranske sirove nafte. Slabljenje Irana stoga slabi ključnu energetsku arteriju za Peking: Iran je činio otprilike 13 posto kineskog uvoza nafte morskim putem u 2025. godini, s oko 1,38 miliona barela dnevno koji su išli kineskim kupcima.
Izraelski program ide dalje. Tokom protekle dvije godine, premijer Benjamin Netanyahu se više puta direktno obraćao iranskom narodu, pozivajući ih da izađu na ulice, predstavljajući izraelske vojne akcije kao čišćenje puta ka slobodi i obećavajući pomoć kada režim padne.
Bivši ministar odbrane Yoav Gallant bio je još eksplicitniji, govoreći o upravljanju događajima „nevidljivom rukom“ – naglašavajući centralnu ulogu masovne akcije dok je formalno ostajao u pozadini.
‘Uz vas smo’
Ova retorika sve više prati medijske signale. Izraelski mediji su otvoreno sugerirali da strani akteri naoružavaju demonstrante, tvrdnju koju je najdirektnije iznio diplomatski dopisnik na Kanalu 14 – televizijskoj mreži najbližoj Netanyahuu – koji se hvalio da se demonstranti snabdijevaju vatrenim oružjem, “što je razlog za ubistvo stotina pripadnika režima. Svi mogu slobodno nagađati ko stoji iza toga”, dodao je.
Takve primjedbe nisu marginalni lapsusi, već dio šireg izraelskog medijskog mediaplana koji je počeo naglas izgovarati ono što je ranije ostalo implicitno.
Ovi medijski znakovi nelagodno stoje uz službene obavještajne poruke. Nakon rata prošlog juna, direktor Mossada David Barnea izdao je rijetku i upečatljivu izjavu, uvjeravajući i svoju agenciju i javnost da će Izrael nastaviti “biti tamo, kao što smo i mi bili tamo” – jezik koji se široko čita kao nagovještaj održivih tajnih aktivnosti unutar Irana.
A prošlog mjeseca, perzijski X (ranije Twitter) nalog koji je povezan s Mossadom pozvao je Irance da učestvuju u protestima, izjavljujući: „Izađite zajedno na ulice. Vrijeme je došlo. Uz vas smo. Ne samo iz daljine i verbalno. Uz vas smo na terenu.“
Dok su izraelski zvaničnici formalno negirali bilo kakvu vezu s ovim računom, obavještajne agencije se dugo oslanjaju na porive frontove upravo u takve svrhe.
Ovo nije ograničeno samo na tajno signaliziranje. Izraelske zastave postale su uočljiva karakteristika demonstracija protiv režima izvan Irana, praćene koordiniranom kampanjom na društvenim mrežama koja pojačava specifične narative i preferirane političke ishode.
Analiza podataka Al Jazeere pokazala je kako su računi povezani s Izraelom sistematski djelovali na oblikovanju globalne percepcije protesta, promovirajući Rezu Pahlavija, sina posljednjeg iranskog šaha, kao jedinu političku alternativu. Sam Pahlavi se uključio u kampanju, potez koji je brzo uvećan izraelskim izvještajima koji ga prikazuju kao “lice alternativnog Irana”.
Ove intervencije nisu izolirane. One se podudaraju sa širom strateškom vizijom koja se sve više artikulira u izraelskim političkim i intelektualnim krugovima: slabljenje i konačna fragmentacija Irana.
Izraelski uvodnici i politički dokumenti otvoreno su se zalagali za podjelu Irana i podsticanje etničke secesije, dok su drugi zagovarali naoružavanje manjina kako bi destabilizirali državu iznutra. Ovo nije marginalna spekulacija; pojavljuje se u glavnim medijima i političkim debatama.
Kolonijalna koreografija
Promocija Reze Pahlavija kao iranske “alternative” mora se shvatiti u ovom kontekstu. Iako tvrdi da brani teritorijalni integritet Irana, on je pozivao na američke vojne napade na vlastitu zemlju i podržavao intenzivirane sankcije koje su uništile iransko društvo.
Njegov put odražava put njegovog oca s gotovo ritualnom preciznošću: Mohammad Reza Shah je prvi put postavljen na vlast 1941. godine od strane Britanaca i Sovjetskog Saveza nakon što su prisilili njegovog oca na abdiciju, a zatim je ponovo postavljen 1953. godine nakon puča CIA-e i MI6 protiv Mosaddegha.
Danas, sin ponovo traži postavljanje, ovaj put od strane SAD-a i Izraela, ponavljajući istu kolonijalnu koreografiju pod drugom zastavom. Vladao bi, kao i njegov otac, putem vanjskog sponzorstva, a ne unutrašnjeg legitimiteta.
Njegov otac je vladao putem Savaka, sigurnosnog aparata stvorenog uz pomoć CIA-e i Mossada, a poznatog po mučenju i represiji. Jedan od Savakovih visokih ličnosti, koji je decenijama proveo skrivajući se u SAD-u, sada se suočava s velikim građanskim parnicama tamo zbog prošlih zločina policijskih snaga.
Prošlost se ne samo pamti; ona se izučava.
Ništa od ovoga ne oslobađa iranske vlasti odgovornosti za represiju ili nasilje. Ali otkriva prazninu stranog moralnog poziranja.
Oni koji su ekonomski izgladnjivali Iran skoro pola vijeka, podržavali razorni posrednički rat 1980-ih, a sada otvoreno raspravljaju o podjeli – dok su im vlastite ruke umrljane savremenim regionalnim zločinima – najmanje su kredibilni čuvari iranske slobode.
Nema ništa slučajno u vremenu sadašnje eskalacije. 1. februar obilježava godišnjicu povratka ajatolaha Ruhollaha Khomeinija u Teheran 1979. godine, dana kada je strana monarhija konačno propala i Iran povratio svoju političku nezavisnost.
To što pripreme za novi američki napad sada ubrzavaju oko ovog datuma nije slučajnost, već kontinuitet.
To otkriva istinu koja je ostala nepromijenjena više od sedam decenija: ono što je Iran tvrdio početkom 1950-ih, a zatim ponovo 1979. godine – suverenitet, nezavisnost i pravo na samoopredjeljenje – upravo je ono što vanjske sile nikada nisu prihvatile, nikada nisu oprostile i nikada nisu prestale pokušavati preokrenuti.
(TBT, MEE)
