Piše: Barry Malone, thebosniatimes.ba
Zapadne novinske organizacije, koje se često nazivaju “međunarodnim medijima”, nose maske.
Nose maske kada kažu da “govore istinu vlastima”. Nose maske kada kažu da “daju glas onima bez glasa”. I nose maske na način na koji izvještavaju o zapadnim saveznicima nasuprot protivnicima.
Te maske, uprkos njihovim najboljim naporima, redovno su padale tokom izraelskog genocida nad palestinskim narodom – priče koja je možda najotvorenije otkrila inherentnu slabost stranih dopisnika otkako su britanski i američki novinari prvi put počeli slati depeše u London i New York telegrafom u 19. stoljeću.
Ta slabost, između ostalog, je nemogućnost odvajanja tona svog izvještavanja od politika vlastitih vlada.
Oni bi to žestoko poricali, ali najveće svjetske novinske organizacije – BBC, New York Times i CNN, da spomenemo samo neke – pristupaju prijateljima i neprijateljima Zapada vrlo različito.
Rusija i Egipat se ne sude po istim pravilima. Saudijski Mohammed bin Salman tretira se kao kompleksni reformator, dok se sjevernokorejski Kim Jong Un ismijava kao infantilni diktator.
Posljednjih sedmica smo svjedočili majstorstvu dvostrukih standarda u izvještavanju o masovnim antivladinim protestima u Iranu i grubim prijetnjama američkog predsjednika Donalda Trumpa da će napasti zemlju.
Uhodani obrazac
Da budem jasan, ne donosim vrijednosni sud. Ne kažem da iranski demonstranti ne zaslužuju da budu humanizirani i da se njihove priče ispričaju. Ne kažem da izvještaji o ubijanju i zatvaranju demonstranata u ogromnom broju nisu užasavajući i važni. I ne kažem da iranske vlasti ne bi trebale biti pozvane na odgovornost.
To nije poenta ovdje. Poenta je u tome što se nadzor ne primjenjuje ravnomjerno.
Najočitiji kontrast je u načinu na koji se izraelska vlada, njen nemilosrdni napad na Gazu i njen vođa, premijer Benjamin Netanyahu, tretiraju u vijestima.
Uzmimo za primjer Newsnight, glavnu BBC-jevu talk show o aktuelnim događajima. 9. oktobra 2023. godine, dogodila se jedna od najneobičnijih razmjena koje sam ikada vidio na televiziji kada se Husam Zomlot, tadašnji šef palestinske misije u Britaniji, pojavio u emisiji.
Do tada je Izrael u Gazi ubio više od 800 ljudi, a Zomlot je upravo saznao da je među njima sedam članova njegove šire porodice, uključujući djecu. Nakon što je opisao okolnosti njihovih ubistava, voditeljica Kirsty Wark izrazila je kratko saučešće, prije nego što ga je odmah suočila.
„Žao mi je zbog vašeg ličnog gubitka“, rekla je. „Mogu li samo da budem jasna? Ne možete odobravati ubijanje civila u Izraelu, zar ne? Niti otmicu porodica?“
To je postao dobro uhodan obrazac. Palestincima nije bilo dozvoljeno da se pojave na zapadnoj televiziji, a da se ne suoče s refrenom “Da li osuđujete Hamas?”.
Nije im bilo dozvoljeno da govore o vlastitoj patnji, da alarmiraju zbog etničkog čišćenja Gaze za koje su nam s pravom cijelo vrijeme govorili da je genocid, a da prethodno nisu uvjerili voditelja da su oni “dobra” vrsta Palestinca.
Bez otpora
Drugi ritualni prekid, često korišten kao odgovor na izjave o provjerljivim činjenicama palestinskih gostiju, predstavnika humanitarnih agencija i gotovo svakoga ko je kritikovao izraelske akcije u Gazi, bio je: “Ali Izrael bi rekao.”
Nisam vidio nijednog voditelja vijesti da odgovori gostu sa “Iran bi rekao” otkako su protesti počeli. Ni jednom. To bi bilo nezamislivo i, ako bi se dogodilo, bilo bi urlika bijesa od strane političkog i medijskog establišmenta.
Poenta, opet, nije u tome da se mediji trebaju umiješati u pitanje potvrđene činjenice koju iranske vlasti mogu opovrgnuti. Radi se o tome da to ne bi trebali raditi ni s Izraelom.
Sada uporedite Zomlotovo iskustvo emisije Newsnight sa iskustvom panela okupljenog da raspravlja o Iranu dok se ratni bubnjevi približavali.
Omid Djalili, komičar iranskog porijekla rođen u Britaniji, bio je glavni gost u postavi u kojoj su bili i bivši šef MI6 Alex Younger, baronica Helena Kennedy i desničarski kolumnista Matthew Syed.
Trumpov izgovor, da želi “pomoći” demonstrantima, ozbiljno je prihvaćen. Tokom 15-minutne diskusije, “režim” (riječ koja se ikada primjenjivala samo na zapadne neprijatelje) bio je kritiziran zbog svoje brutalnosti, bez ikakvih kvalificirajućih izjava voditeljice Victorije Derbyshire. I u savršenoj ilustraciji dvostrukih standarda medija, Syed je, nakon jedva prikrivenog napada na islam, opisao iranske vlasti kao “genocidne”.
Opet, ništa iz Derbyshirea.
Iako se Djalili uzdržao od zagovaranja da SAD bombardiraju Teheran, želio je da se Trump uključi i tvrdio je da govori u ime iranskog naroda.
„Iranski narod kaže… ako postoji neka vrsta vanjske pomoći, prihvatit ćemo je“, rekao je. „Ako Trump želi učiniti nešto što će nam pomoći, nećemo reći ne.“
Komičar, koji nije bio u Iranu od svoje šeste godine 1971. godine, rekao je da se Iranci okupljaju oko Reze Pahlavija, sina posljednjeg iranskog šaha. „On predstavlja nacionalno jedinstvo“, rekao je Djalili bez ikakvog otpora, pojašnjenja ili konteksta od strane voditelja.
Međutim, nipošto nije jasno da li je većina Iranaca koji hrabro protestiraju na ulicama ili a) željela da Trump intervenira na bilo koji način ili b) podržala Pahlavija.
Malo raznolikosti
Zašto je ovo važno? Zato što se ovaj segment, i mnogi drugi, dešavao dok su SAD i Izrael pokušavali da proizvedu saglasnost za napad na Iran. I kao što nas je nedavna historija naučila, velike medijske organizacije – neke iz saučesništva, druge iz neznanja i lakovjernosti – ključne su za taj napor.
Iako se okolnosti polahko mijenjaju, jedan od ključnih pokretača ovoga je nedostatak raznolikosti u redakcijama i nemogućnost mnogih zapadnih novinara da se odmaknu od propagande koju su konzumirali odrastajući na Zapadu i prevaziđu je.
Slučajno sam se našao u televizijskoj redakciji 2017. godine kada je objavljeno da je Martin McGuinness – vođa Sinn Feina, bivši zamjenik prvog ministra Sjeverne Irske i bivši komandant Irske republikanske armije (IRA) – preminuo.
Tog dana, stariji novinari u smjeni, kao i voditelj, bili su gotovo isključivo Britanci. Brzo je odlučeno da će smrt McGuinnessa biti glavna vijest, ali sam gledao kako ti iskusni novinari lome glavu i brinu se kako da ga opišu.
Predloženo je “terorista”. Zatim “militant”. “Paravilitarac?”
Šta kažete na “samopostrojeni terorista”?
Nije bilo potrebe za ničim od toga. Imali smo jasnu politiku.
Bilo da se radi o Al-Shababu, Boko Haramu ili Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije, ove organizacije smo nazivali “oružanim grupama”. Stariji članovi su bili “vođe”, a vojnici “borci”. Ali britanski novinari nisu mogli da se oslobode svoje uvjetovanosti kada je u pitanju IRA.
To se neće uskoro promijeniti – jer trenutna generacija voditelja redakcija ne vidi problem. Jedina nada bi mogla biti promjena straže u budućnosti.
Iako su protesti za sada jenjavali, oni su uvijek bili izgovor za Trumpa i još uvijek postoji vrlo realna mogućnost da će pokrenuti napad na Iran.
Ako to učini, očekujte da će zapadni mediji to sve vrijeme navijati.
(TBT, MEE)
