Priča o iranskom državnom udaru iz 1953. godine, koji je Washington stajao manje od 100.000 dolara, trajao svega šest dana i ostavio stotine Iranaca mrtvima, dok je desetljećima preoblikovao Bliski istok.
Kao i tijekom svih nedavnih prosvjeda u Iranu, jezik kojim se služe zapadni političari i mediji slijedi poznati obrazac: „sloboda“, „demokracija“ i „potpora prosvjednicima“ navode se kao ključni prioriteti Evrope i Sjedinjenih Država. Washington i London predstavljaju se kao moralni akteri koji stoje uz prosvjednike nasuprot represivnoj državi, piše portal Logično.
No povijest pokazuje da se takav jezik rijetko pretvarao u stvarnu brigu za ljudska prava. Naprotiv, on je sustavno prikrivao daleko konkretniji i dugotrajniji cilj: kontrolu nad iranskim resursima, ponajprije naftom, i utjecaj na politički smjer zemlje.
Sloboda kao slogan, nafta kao strategija
Tvrdnja da SAD ili Europa podupiru iranske prosvjede iz solidarnosti s običnim ljudima raspada se čim se pogleda povijesni kontekst. Od samih početaka modernog američkog angažmana na Bliskom istoku Iran nije promatran kao društvo s političkim ambicijama, nego kao strateška imovina. Njegov geografski položaj, golemi energetski resursi i smještaj između suparničkih sila učinili su ga plijenom vrijednim kontrole. Kada se iranska politika poklapala sa zapadnim gospodarskim interesima, vlast je bila tolerirana. Kada nije, „promjena režima“ postajala je prihvatljiva opcija.
Taj obrazac nastao je mnogo prije Islamske Republike. Godine 1908. otkriće golemih naftnih rezervi u Iranu dovelo je do osnivanja Anglo-perzijske naftne kompanije, kasnije preimenovane u Anglo-iransku naftnu kompaniju (AIOC), a potom u British Petroleum. Do 1914. britanska je vlada, pozivajući se na financijsku nesigurnost i potrebu da Kraljevska mornarica prijeđe s ugljena na naftu, stekla većinski udio u toj kompaniji.
Vrijeme je bilo presudno. Prvi svjetski rat potaknuo je globalni procvat potražnje za naftom, a iranska se proizvodnja naglo povećala. Kompanija je opskrbljivala znatan dio britanskih ratnih energetskih potreba. Od tog trenutka Iran je postao energetska arterija Britanskog Carstva.
Nakon rata, državnim udarom 1925. okončana je vladavina dinastije Kadžar. Reza Khan, tadašnji ministar rata, okrunio se za šaha i utemeljio dinastiju Pahlavi. Time je započelo razdoblje diktature koje je prethodilo Islamskoj revoluciji 1979. i koje je Iran pretvorilo u jednu od najbrutalnijih sigurnosnih država u regiji.
Reza Šah bio je odlučan modernizirati i centralizirati zemlju prema zapadnom industrijskom i državnom modelu. Istodobno je učvršćivao osobnu vlast uspostavom političke diktature. Zabranio je političke stranke, gušio ustanke, izgradio snažan policijski aparat i drastično ograničio utjecaj vjerskih institucija. Iran je pretvoren u strogo kontroliranu i izrazito centraliziranu državu.
Upravo je u tom razdoblju Iran u zapadnom diskursu opisivan kao „modernizacijski“ i „prozapadni“. Razlog je bio jednostavan: nafta je nesmetano tekla prema zapadnim tržištima, a Iran se jasno pozicionirao protiv Sovjetskog Saveza. Iako je šah uspio izboriti nešto povoljnije uvjete naftnih koncesija, povećani prihodi koristili su prije svega eliti oko Pahlavija. Nejednakost se produbljivala, a društveno nezadovoljstvo raslo.
Kada je Iran postao energetska arterija carstva
Britanska dominacija nad naftnim sektorom, uz šahovu nesposobnost da zaštiti nacionalni suverenitet, radikalizirala je velik dio iranskog društva. Posebno su pogođeni bili naftni radnici, koji su živjeli i radili u teškim i opasnim uvjetima, bez mogućnosti napredovanja, zarobljeni u krutoj kolonijalnoj hijerarhiji koja je oštro odudarala od privilegiranog života stranog osoblja.
Kršenja ljudskih prava nisu bila samo ignorirana – bila su tiho prihvaćena kao cijena strateške lojalnosti.
Tokom Drugog svjetskog rata postalo je posve jasno koliko je monarhija služila stranim interesima. Nakon što su Britanija i Sovjetski Savez svrgnuli Rezu Šaha, pozivajući se na njegovu bliskost s nacističkom Njemačkom, na prijestolje je postavljen njegov sin Mohammad Reza Pahlavi, mlad i politički neiskusan. Njegova je uloga bila jasna: osigurati neprekinut pristup energetskim resursima i zadržati Iran u okviru savezničkih interesa. Kako bi se to jamčilo, britanske i sovjetske snage okupirale su zemlju sljedećih pet godina.
Po završetku rata i povlačenju okupacijskih snaga Iranci su ponovno počeli zahtijevati stvarnu neovisnost. Njezin prvi i najvažniji simbol bila je kontrola nad vlastitim prirodnim bogatstvom. Tu je borbu utjelovio Mohammad Mossadegh.
Mossadegh, evropski obrazovani pravnik i vođa koalicije Nacionalne fronte, predstavljao je široki savez nacionalista, liberala i društvenih reformatora. Vjerovao je da Iran može biti istodobno demokratska i suverena država. Godine 1951. postao je prvi u potpunosti demokratski izabrani premijer Irana, potisnuvši šahovu moć i oslonivši se na golemu potporu javnosti.
Njegov uspon imao je međunarodni odjek. Godine 1952. časopis Time proglasio ga je Čovjekom godine i nazvao „iranskim Georgeom Washingtonom“, simbolom naroda koji pokušava povratiti nezavisnost od imperijalne kontrole.
Sovjetski Savez, nakon pobjede nad nacističkom Njemačkom, povukao je svoje snage i nije težio dugoročnoj kontroli nad Iranom. Britanija i Sjedinjene Države, međutim, postupile su suprotno. London je ostao odlučan zadržati dominaciju nad iranskom naftnom industrijom i spriječiti svaki izazov svojim gospodarskim i strateškim interesima.
U tom se trenutku spor pretvorio u egzistencijalni sukob. Mossadegh nije samo reformirao iransku politiku – on je ugrožavao samu strukturu poslijeratne gospodarske moći na Bliskom istoku. Upravo je ta prijetnja, a ne strah od komunizma, zapečatila njegovu sudbinu i učinila državni udar iz 1953. neizbježnim.
(TBT)
