Piše: Mohamad Elmasry, thebosniatimes.ba
Prije samo nekoliko godina, mnoge arapske države, posebno u Zaljevu, možda su povoljno gledale na američki napad na Iran radi promjene režima.
Decenijama su na Iran gledale s dubokom sumnjom, često ga tretirajući kao primarnu prijetnju regiji. Ali sada, dok američki predsjednik Donald Trump navodno razmatra upravo takav napad, arapski lideri, uključujući vladare Zaljeva koji su dugo u sukobu s Teheranom, lobiraju kod američke administracije da ne napadne Iran.
Arapski lideri već 27 mjeseci posmatraju izraelsko divljanje širom regije, u nastojanju da ostvare svoj projekt “Velikog Izraela”, ekspanzionističku biblijsku viziju teritorije koja se proteže od rijeke Eufrat u Iraku do rijeke Nil u Egiptu.
U tu svrhu, Izrael je značajno proširio svoju ilegalnu okupaciju arapskih zemalja. Izrael ne samo da je izvršio genocid u Gazi i naznačio svoje planove za preuzimanje teritorije, već je i produbio svoj utjecaj na Zapadnoj obali, Siriji i Libanu.
Možda najalarmantniji za arapske lidere, nakon mjeseci u kojima je Netanyahu otvoreno iskazivao svoje ekspanzionističke ambicije, bio je neviđeni izraelski napad na Katar, saveznika SAD-a, u septembru 2025. godine. Toj eskalaciji prethodilo je samo nekoliko mjeseci ranije, u junu, kada je Izrael uvjerio SAD da bombardiraju Iran u napadu s ciljem uništavanja iranskog nuklearnog programa i osiguravanja da Izrael ostane jedina nuklearna sila u regiji.
Ukratko, cilj Izraela za apsolutnu regionalnu hegemoniju nikada nije bio jasniji, a američki napad na Iran predstavljao bi i produžetak izraelske agresije i širenje njegove regionalne moći.
Ovo je strukturni pomak u srži arapskog protivljenja potencijalnom američko-izraelskom napadu na Iran.
Izraelski ekspanzionizam
Iako je Izrael pokušao da se distancira od mogućeg američkog napada na Iran, dokazi ukazuju na to da aktivno podstiče tekuće proteste protiv režima koji su pomogli da se ubrza najnovije američko miješanje.
Iz perspektive arapskih vlada, pad Irana učinio je daljnji napad nepotrebnim i možda kontraproduktivnim.
Početkom ovog mjeseca, i bivši američki državni sekretar Mike Pompeo i sadašnji izraelski ministar za baštinu Amichai Eliyahu sugerirali su da izraelski agenti podstiču protestni pokret na prvim linijama.
U međuvremenu, izraelski Kanal 14 insinuirao je da Izrael snabdijeva oružjem demonstrante opozicije, koji su navodno ubili desetine iranskih sigurnosnih snaga.
Arapski lideri će gotovo sigurno čitati ove izvještaje u kontekstu višedecenijskog pokušaja Izraela da uvjeri SAD da provedu operaciju promjene režima u Iranu, kao i američke historije tajnih promjena režima i operacija haosa u regiji.
Ali izraelski pritisak za regionalnu hegemoniju nije jedini proračun koji utiče na to kako arapske države gledaju na sukob između Irana i američko-izraelske osovine, ili na potencijalni kolaps iranskog režima.
Nedavne regionalne promjene također igraju važnu ulogu.
Od 2023. godine, Iran je ozbiljno oslabljen, sankcije osakaćuju ekonomiju, a direktni napadi SAD-a i Izraela ugrožavaju i vojne sposobnosti i nuklearni program zemlje.
Iranska mreža posrednika je također degradirana. Sirijski Bašar al-Asad pao je u decembru 2024. godine, a libanski Hezbolah je teško pretrpio stalne izraelske bombardiranja.
Iz perspektive arapskih vlada, pad Irana učinio je daljnje napade nepotrebnim, a možda i kontraproduktivnim.
Zaista, iako slab Iran može biti podnošljiv, a možda čak i poželjan, troškovi potpunog kolapsa iranske države uveliko nadmašuju sve potencijalne koristi.
Promjenjiva lista prijetnji
Zemlje Zaljeva trebaju stabilnost kako bi očuvale regionalnu sigurnost i daljnje ekonomske interese.
Posebno su zabrinute zbog toga šta bi napad na Iran i potencijalna iranska odmazda mogli učiniti cijenama nafte i prirodnog plina.
Iranska odmazda bi vjerovatno ugrozila Hormuški tjesnac, koji je neophodan za transport i prirodnog plina i nafte. Egipat se boji da bi kolaps režima u Iranu mogao dovesti do daljnje nestabilnosti u Crvenom moru i Sueskom kanalu, koji su oba vitalna za egipatsku ekonomiju.
Također je vrijedno napomenuti da su se arapske države i same diplomatski približile Iranu posljednjih godina, dijelom zbog izraelske agresije i ekspanzionizma. Saudijci i Iranci su obnovili diplomatske odnose 2023. godine i približili se nakon izraelskog napada na Katar u septembru 2025. godine.
Iranski odnosi s Egiptom su se također poboljšali.
Štaviše, nedavni događaji, a posebno nekontrolirana agresija i teritorijalna ekspanzija Izraela, prisilili su arapske države na strukturnu promjenu u načinu na koji procjenjuju regionalne prijetnje.
Prošla su, barem za sada, vremena kada je Saudijska Arabija Iran smatrala svojim glavnim neprijateljem, kada je Katar Saudijsku Arabiju smatrao svojom glavnom prijetnjom ili kada je Egipat tretirao Katar kao glavni izvor regionalne nestabilnosti.
Sve više arapskih režima, možda s izuzetkom UAE, sada Izrael smatraju najdestabilizirajućom silom u regiji.
Izraelski ekspanzionizam, njegova spremnost na udare preko granica bez obzira na prihvaćene međunarodne norme i otvorena težnja za regionalnom hegemonijom fundamentalno su promijenili način na koji arapski lideri procjenjuju rizik.
Arapski lideri sada strahuju da su možda već na putu “Velikog Izraela” ili da bi mogli biti sljedeća meta Izraela.
Trumpova retorika o deeskalaciji u srijedu možda je razjasnila ono što neki analitičari smatraju da je oduvijek bio američki plan: stisnuti iransku ekonomiju, podržati opozicione demonstrante na terenu i težiti padu režima bez troškova direktne vojne intervencije.
Ukoliko se trend deeskalacije nastavi, arapski lideri će biti zadovoljni, barem do sljedećeg izraelskog napora da oslabi, destabilizira i fragmentira regiju.
Ironija je u tome što izraelska i američka ratobornost ima potencijal da ujedini podijeljenu regiju, ako ne na osnovu zajedničkih interesa, onda barem na osnovu zajedničke prijetnje.
(TBT, MEE)
