Pošto godinama glavni pregovarač u ime hrvatskog naroda sluđuje naciju kako je Izborni zakon sudbonosno političko i pravno pitanje za egzistenciju najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda i da su se sarajevski partneri urotili da Hrvatima uzurpiraju ustavna prava i biraju njihove predstavnike, a HDZ BiH se u izbornim ciklusima uglavnom hrani tim zakonom i pobjeđuje, hrvatski mediji su se konačno počeli pitati ko zaista generira ovu političku krizu i zašto.
Tako Dnevni list podsjeća da je prije nekoliko godina, vođa HDZ-a BiH Dragan Čović zakukao tadašnjoj predsjednici Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović kako je Izborni zakon bolna politička rana i golemi pravni hendikep za Hrvate u BiH i pred svjedocima zajamčio da će ga uspjeti promijeniti te spokojno napustiti stresnu političku pozornicu.
Predsjednica Kitarović i njezini saradnici koji su bili u posjeti BiH su bili ‘ganuti’ Čovićevom ’emotivnom’ ispovijedi i bespogovorno se solidarizirali sa stožernikovim noćnim morama i brigom za svoj, hrvatski, narod.
Kako i ne bi, te je riječi skrušeno izgovorio „izabrani nacionalni vođa i uz to doktor znanosti i akademik“. Kompletno ozbiljna i odgovorna osoba.
Sve slagao
Vrijeme je pokazalo da je Dragan Čović sve slagao. Niti je promijenio Izborni zakon, pa onda slijedom toga nije se niti povukao s čela HDZ-a BiH. Ko ga imalo bolje zna, bilo mu je i tada jasno da zamajava i Kolindu Kitarović i državu Hrvatsku i domaću javnost.
Naravno, nije Dragan Čović isključivi krivac što nije došlo do promjene famoznog Izbornog zakona, ali njegovi su grijesi sve očitiji, napominje Dnevni list I pojašnjava da ako, ništa drugo neke stvari navode na sumnju da Čoviću i nije previše krivo što još nemamo na vidiku izmjena izbornih pravila.
U ciklusima njegov HDZ BiH baš na krilima sadašnjeg toksičnog zakona, pod mantrom uzurpiranja ustavnih prava hrvatskog naroda od zavjerenika iz političkog Sarajeva, pobjeđuje na hrvatskom etno ozemlju i istodobno istim metkom ubija svaku hrvatsku oporbenu nadu.
Vezan s Dodikom
Međutim, ispod radara prolazi jedna neshvatljiva politička agenda. Čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović za izmjene Izbornog zakona fanatično traži podršku svog prijatelja Milorada Dodika i njegovoga SNSD-a. Dobiva je iz Laktaša, jer je davno zajamčio kako nikada neće zadirati u RS. Dapače, jednom zgodom je poručio Srbima: „Čuvajte svoju RS“!
U najmanju ruku je to čudna, neobjašnjiva politička taktika, jer je posve razvidno kako izmjene Izbornog zakona prioritetno ovise od pregovora i kompromisa hrvatskih i bošnjačkih političkih lidera. U tom smislu je totalno adolescentno to jednostrano i reducirano okretanje Čovića prema Dodiku.
Čović je čak uspio uvjeriti i vrh Hrvatske da je Dodik baš taj strateški partner s kojim je, uz pritisak na bošnjačke čelnike, jedino moguće promijeniti Izborni zakon. Sve upućuje na grubi politički promašaj, ili perfidnu dreku, jer takav smjer je samo polučio dodatni bijes i otpor u političkom Sarajevu.
A da Čović istinski želi promjenu Izbornog zakona i trajno cementiranje agende da Hrvati sebi biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH mogao je makar ponuditi i Dodiku i političkom Sarajevu prijedlog da se članovi Predsjedništva BiH biraju u Parlamentarnoj skupštini BiH, tvrdi Dnevni list.
Uz presudnu odluku nacionalnih klubova u Domu naroda. U tome Domu se štiti vitalni nacionalni interes. To je prije nekoliko godina predlagao dr. Božo Ljubić, nekadašnji čelnik HDZ-a 1990. Ali, stožernik to nije smio i nije htio pustiti u javnost jer bi se Dodik na smrt naljutio. I to zaudara.
Opozicija?
Hrvatska opoziciona petorka ima priliku u ime velikog broja Hrvata javno zatražiti od Dragana Čovića odgovor na pitanje zbog čega već 20 godina nije uspio ispregovarati izmjene Izbornog zakona? Zašto za takvo strateško nacionalno pitanje tako rigidno i jednostrano preko leđa Hrvata skupo ‘plaća’ Dodikovu potporu ako je i laicima jasno da to iritira Sarajevo i, napokon, da li HDZ BiH uopće želi mijenjati Izborni zakon na kojem parazitira već desetljećima, zaključuje Dnevni list.
Ovoje svakako iskorak u samokritici kad su hrvatski mediji generalno u pitanju, ali je nedovoljan i daleko od uočavanja iskonskog problema sa kojim su se suočili herceg-bosanski Hrvati. Čović nikad nije bio omiljena politička figura u Zagrebu, gdje Hercegovci generalno imaju negativan imidž, sličan onom kojeg Sandžaklije imaju u Sarajevu, ali ih je hrvatska desnica oličena u HDZ-u koristila kao svoje Spartance, kao što je SDA na isti način iskoristila Sandžaklije.
Stoga zagrebački mediji, posebno provladini mediji, iskazuju odijum I ksenofobiju prema Sarajevu i Bosanskim Muslimanima. Ovaj narativ je pojačan nakon genocida u Gazi jer se hrvatska vanjska politika,na čelu sa notornim islamofobom Gordanom Grlić Radmanom, koodiniran sa njemčakom vanjskom procionističkom politikom koju se protežira od minsitrice vanjskih poslova Analene Bearbock do aktuelnog kancelara Friedrich Mertz.
Njihova procionistička politika izbrisala je “crvenu liniju” kojom je njemačka u vrijeme kancelara Helmuta Kohla uvjetovala priznanje Hrvatske kad je u pitanju fašistička/ustaška prošlost u pitanju. Kohl je eksplicite dao do tadašnjempredsjendiku Hrvatske Franji Tuđmanu da nezavisna Republika Hrvatska ne smije imati ništa sa poviješću NDH-azije.
Ovu “crvenu linju” su poštovali svi njemački kancelari poslije njega, a posebno kancelarka Angela Merkel. Oni su hrvatsku secesionističku politiku u Bosni i Herecgovini tretirali kao ustaški ravivalizam kojim bi se kroz hrvatski entitet zapravo uspostavila hrvatska Banovina i zato su je sasjecali u korijenu.
Dolaskom Mertza na vlast ta “crvena linija” sa potpuno izbrisala, što se očituje kroz novi val katoličkog ekstremizma koji je zapljusnuo Hrvatsku. Više je nego jasno da je kroz fenomen pjevača Tompsona pušten Pavelićev duh iz boce i pitanje je da li postoji u Hrvatskoj volja (crkve) i politička snaga koja bi ga mogla vratiti u nju, jer je čep od boce bio u rukama njemačkih kancelara, pa i samog pape. Uporedo isto takav Hitlerov duh iz boce pušten kroz stranku Alternativu za Njemačku (Afd) i pitanje je da li će ga iko vratiti nazad u bocu.
To su ideološki trendovi od kojih bi se Bosanskim Muslimanima trebala “zalediti krv u žilama”. Za sada to nije slučaj jer su uljuljkani u viziju svijeta u kojem vrhune suživot, vjerska tolerancija i poštivanje ljudskih prava. Sarajevska politička scena djeluje bezidejno i inferiorno u odnosu na ovako opasne ideološke trendove kako u Evropi, tako i u susjedstvu. Oni u horu poput garanova “zagraktaju” na verbalne proustaške pokliče smatrajući to eskapadama pojedinaca. Inteligencija je još u gorem inferiornijem položaju jer ni sama ne vjeruje u doskorašnje ideale neoliberalnih evropskih društava na kojima je nastala EU, već simulira takav narativ u svojim istupima. Uz to joj nedostaje smokritičnosti, posebno kad je u pitanju ideološki i vjerski ekstremizam, što hrvatski islamofobni, dakle fašizoidni mediji i inteligencija obilato koriste kao izliku za svoj ksenofobični narativ.
Pored toga, fenomen poistovjećivanja cionizma sa nacizmom eruptirao je genocidom u Gazi, tako da se odrazio i na balkanske narode, posebno Srbe i Hrvate koji su kolaborirali sa nacizmom.
Za Kibbutz spremni!
Tek je Jurica Pavičić, poznati hrvatski književnik i novinar u kolumni objavljenoj u “Jutarnjem listu” načeo ovu temu kad se osvrnuo na kontroverzne poteze hrvatskog trenera Igora Štimca, inače trenera Zrinjskog.
Posebno se osvrnuo i na tolerantan odnosu njegovog poslodavca Amira Grossa Kabirija.
Pavičić je u kolumni podsjetio da je “mladi izraelski biznismen” Kabiri tokom 2020. godine postao vlasnik mostarskog “Aluminija”, kao i da je kao “suulagač preuzeo i nogometni klub ‘Zrinjski’ koji pogotovo od tada dominira bosanskohercegovačkom ligom”.
Zbog Kabirija, Jevreja, su, piše Pavičić, mostarske vlasti “promijenile naziv šest ulica nazvanih po ustašama”.
Autor se osvrnuo i na nogometnu i trenersku karijeru Igora Štimca koji je angažman u Mostaru dobio nakon niza neuspješnih trenerskih iskustava u Hrvatskoj i Indiji.
“S obzirom na Štimčevu javnu povijest i pojavu, odluka Mostaraca da svoj uspješni klub povjere ne baš uspješnom treneru morala je imati poltičku dimenziju. Za tu odluku očito je morao privolu dati i Gross Kabiri”, piše Jurica Pavičić. Za Štimca on piše da se “desetljećima trudio demonstrirati toksičnu vrstu ‘domoljublja’ koja prikriva gangsteraj”.
Pišući o Štimčevom koketiranju sa ustaškim pozdravom Za dom spremni, autor kaže da se on “potpisuje sloganom pod kojim su Židovi odvođeni u logore. Među ostalim i Židovi mostarske židovske općine kojima predsjeda njegov poslodavac”. Gross Kabiri povodom toga nije učinio ništa, podsjeća kolumnista “Jutarnjeg lista”. Izraelski biznismen je “došao do točke da mu je i ustaša dobar ustaša pod uvjetom da je naša vrsta ustaše. Pod uvjetom da širi protupalestinske, proizralelske i protuislamske objave, pod uvjetom da antagonizira ‘samo’ Bošnjake… Kraj sve te dobrobiti, možemo progutati i pokoji Sieg Heil”.
Pavičić konstatira da vlasnik “Aluminija”, na žalost, nije usamljen.
”U hrvatskoj su politici najveći zagovornici Netanyahuove krvave vlade upravo oni koji su inače najgori poricatelji Jasenovca i relativizatori ustaštva, Izrael može računati na političku podršku stranaka koje vuku simbolički kapital i vrijednosti od Mussolinija, Petaina, Josefa Tise, Nedića i Pavelića. To su danas Netanyahuovi prijatelji. To su očito i Kabirijevi prijatelji. Jedan od njih mu je, štaviše, posloprimac… Stoga Štimčeve parapolitičke izlete ne treba gledati kao na ekscese jednog huligana. Oni su pomno osmišljeni performans političkog kalkulanta. Koji manje govori o njemu, a više o onome koji mu daje hljeb”, zaključuje Jurica Pavičić u “Jutarnjem listu“.
Podsjetimo da je Pavičić, uz Miljenka Jergovića, pisca koji je rođen u Sarajevu, a živi u Zagrebu, izložen brutalnim napadima i prijetnjama od strane ustašoidne rulje koja hara ulicama hrvatskih gradova.
Situcaija na terenu u Herecgovini nije ništa manje jeziva. Naprotiv, HDZ je izvrišio totalnu tajkunizaciju državnih i društvenih dobara, kakav je eklatantan primjer prodaje mostarskog “Aluminija” jevrejskom tajkunu Kabiriju.
Kroz takvu kriminalnu tajkunizaciju bukvalno je etnički očistio kako teritorij, po sonovu vlasničke strukture, tako i institucije i gradsku infrastrukturu u Hercegovini po osnovu stranačke pripadnosti kadrova.
Osim što je Hercegovina institucionalno potpuno nezavisna od ostatka Bosne, a posebno Sarajeva kao administrativnog centra Federacije, ona nema stvarnu granicu sa Hrvatskom, što su HDZ-ovi tajkuni iskoristili za crni biznis i šverc. Ovakav mafiokratski koncept vladanja razultirao je da je hercegovačka mafija, uz crnogorsku, postala najopasnija i najmoćnija u regionu. Već su imena hercegovačkih narko-dilera osvanjivala na naslovnicama evropskih novina.
Zbog ovako crnih političkih, ideoloških i ekonomskih trendova kojima je izložena Hrcegovina pod neprikosnovenom vlašću HDZ-a, njena perspektiva uopće nije evropska. Jer da jeste, do sada bi Hercegovina, poput Kalifornije, snabdjevala evrospke prijestonice zdravom i svježom hranom tokom sve tri sezone. Ovako, o njenoj sudbini dolučuju ljudi poput Kabirija. Sudeći prema općim trendovima, kako lokalnim tako i globalnim, završit će kao (njegov) Kibbbutz!
(TBT, Tim za analitiku)
