Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
„Politika je mrtva“, kaže francuska spisateljica Annie Ernaux u Godinama opisujući stav većine ljudi u vrijeme pada Berlinskog zida. „Nastao je novi svjetski poredak. Bliži se kraj historije, demokratija će zavladati svijetom. Bili smo čvrsto uvjereni da se svijet zaputio u novom pravcu.“
Kao što je rekao romanopisac Edmund White, njena knjiga je „kolektivna autobiografija“ o drugoj polovini 20. stoljeća ispričana iz dvostruke perspektive pojedinca i svijeta. Neobičan spoj historijskih činjenica i fikcionalizirane autobiografije u delu Annie Ernaux čudesno dočarava neobičnost 90-ih godina 20. stoljeća i nadu da bi „smrt politike“ mogla donijeti doba demokratije i blagostanja.
Trideset godina kasnije, doba post-politike povuklo se pred općim cinizmom građana prema politici i cinizmom političara prema demokratiji. Živimo u dobu sveprisutne politike koja prožima svaki aspekt našeg života, od rada do seksa, ali u kome je ipak teško ostvariti istinsku društvenu promjenu. Kao što kaže politički filozof Anton Jager u najavljenoj knjizi Hiperpolitika, to je doba „ekstremne politizacije bez političkih posljedica“.
Termin „kraj historije“ skovao je analitičar američke spoljne politike Francis Fukuyama u svom čuvenom eseju iz 1989. „Možda prisustvujemo“, napisao je Fukuyama, „kraju ideološke evolucije čovječanstva i univerzalizaciji zapadne liberalne demokratije kao konačnog oblika ljudske vladavine.“ Po završetku Hladnog rata, „svjetski ideološki sukob, koji je iziskivao smjelost, hrabrost, imaginaciju i idealizam… zamjenit će beskrajno rješavanje tehničkih problema… i zadovoljavanje prefinjene potrošačke tražnje.“
Dijagnoza politikologa Samuela Huntingtona bila je sasvim drukčija. Po završetku Hladnog rata, tvrdio je on, svijet neće biti definiran krajem historije već „sukobom civilizacija“, prije svega zapadne, konfucijanske, japanske, islamske, hinduističke, slovenske pravoslavne, latinskoameričke i afričke. Prema Huntingtonu, izvor budućih sukoba bile bi „kulturne linije razdora između tih civilizacija“.
Danas, kad se liberalni univerzalizam zaglibio, a politika identiteta postala valuta društvene razmjene, preovlađuje mišljenje da je Huntington bio u pravu, a da se Fukuyama prevario. Ali priča nije tako jednostavna. Uprkos svojim pogrešnim pretpostavkama, Fukuyama je shvatio da Hladni rat nije bio samo geopolitički sukob između zapada i Sovjetskog Saveza već i fundamentalni ideološki sukob između dva društvena i ekonomska sistema. Kada kapitalizam ostane da „stoji sam“, kao što je rekao ekonomista Branko Milanović, neće prestati samo sukob između kapitalizma i komunizma, smatrao je Fukuyama, već i svi drugi ideološki sukobi.
Huntington je bio u pravu kada je tvrdio da će posustali ideološki sukob biti zamjenjen politikama identiteta. Ipak, kraj historije i sukob civilizacija nisu samo suprotni pogledi na svijet poslije Hladnog rata već i komplementarni odgovori na zbrku izazvanu padom Berlinskog zida. U svijetu u kome su oslabile ideološke privrženosti i klasna solidarnost, ljudi su se manje pitali „kakve vrijednosti i institucije želimo uspostaviti“, a više „ko smo mi“. Drugim riječima, vrijednosti i institucije bile su manje definirane političkim i ideološkim kategorijama, a više historijom, naslijeđem i identitetom. Čini se da je upravo to ojačalo Huntingtonovu tezu.
Oživljavanje političkog aktivizma u narednoj deceniji navelo je neke da objave „kraj kraja historije“. Ali, mada je druga decenija 21. stoljeća bila „decenija protesta“, u njoj se ipak, kao što je primjetio Jager, „nastavilo osipanje članstva sindikata, političkih partija i crkava“. Šta god da se završilo, još se nije nazirao početak nečeg drugog.
Prije dvadeset pet godina, američki sociolog Robert Putnam iznio je poznato zapažanje da se Amerikanci sve češće „kuglaju sami“ – to jest da odlaze u kuglanu kao pojedinci, a ne u grupi. Putnam je smatrao da je to znak šireg propadanja „društvenog kapitala“ i da se interakcija među ljudima smanjuje, od nižih stopa volontiranja do izumiranja komšiluka.
Jager preuzima Putmanovu metaforu da bi nam sugerirao da sada čak i protestiramo sami. Sa opadanjem kolektivnog organiziranja i kolektivne akcije, opoziciona politika sve više postaje individualistička i efemerna: „građani dolaze na jednodnevni protest na koji ih influenseri pozivaju jednosložnim tvitom.“ Tako smo svedeni na oblik politike koji podrazumjeva „mali trošak, malo trajanje, a često i malu vrijednost“ i čiji je pokretač dosada bar isto onoliko koliko i vizija novog svijeta.
Uhvaćeni smo u klopku svijeta u kome sve može biti politizirano, ali u kojem politička aktivnost ne donosi bitne promjene. Zato se čini da nas, dok stupamo u 2026, pokreću samo gnjev ili nemoć. Demokratija propada bez kolektivno organizirane politike.
Naratorka u romanu Ani Ernaux nas vodi kroz priču o prošlosti „vraćajući… kolektivno pamćenje u individualno pamćenje“. Ako želimo da pišemo priču o budućnosti morat ćemo obnoviti vezu između individualnog i društvenog.
(TBT, The Observer)
